Slijepi na Dejtonski sporazum i Ustav BiH

Niko u RS-u se nije sjetio da Bošnjake i Hrvate konsultira o zvanju jezika kojim govore, kaže Enes Ratkušić (Al Jazeera)

Piše: Enes Ratkušić

Zaključak je ono što po ustaljenom pravilu dolazi na kraju, što je praksa koja se podjednako uvažava od filozofije i nauke do gastronomije. Ali, ako zaključci u pojedinim segmentima ni nakon upornih ponavljanja, njihove javne prezentacije, ne stimuliraju odgovarajući zaokret u praksi, onda valja krenuti od njih.

Ovdje prvenstveno mislim na Dejtonski sporazum koji iz praktično-političke perspektive sve više i sve snažnije stimulira retrogradne procese u zemlji u kojoj predstavlja temeljni dokument, čiji je uobičajeni naziv Ustav. Kolikogod da podstiče i obavezuje na zakonito ponašanje, toliko stimulira i suprotan proces, dajući legitimitet i jednom i drugom.

Da je to činjenica u koju više ne može biti bilo kakve sumnje možda najbolje svjedoči činjenica da ni sami kreatori više nisu uvjereni u njegovu čudesnu moć, zbog čega njegov „glavni tumač“ sve više selektira probleme, te se negdje uključuje i arbitrira a negdje ih zaobilazi, bolje rečeno bježi od njih, i sam uvjeren da u tom famoznom dokumentu neće pronaći rješenje koje bi bilo jasno, precizno i nedvosmisleno.

Ako djeca već godinu dana, samo zbog činjenice životne pripadnosti jednom entitetu, u ovom slučaju Republici Srpskoj, traže da nastavu pohađaju i govore vlastitim jezikom, i to im se bez bilo kakvih posljedica uskraćuje, onda se s pravom moramo zapitati da li i sam „tumač“ poštuje Dejtonski sporazum, jer ne zaboravimo da su se baš svi u taj problem našli za shodno uključiti osim „tumača“.

‘Dodjeljivanja jezika’

Nastavni plan i program zvanično objavljen podrazumijeva srpski jezik dok su za druga dva očito virtualna a ne konstitutivna naroda, kako je zapisano u Ustavu, ostavljene prazne rubrike! Čin „dodjeljivanja jezika“, baziran na ostavljanju praznih rubrika za Bošnjake i Hrvate, osmišljen u retortama entitetskih vlasti, najblaže rečeno demagoška je karikatura, a stvarno najdrskiji način da se predstavnicima druga dva konstitutivna naroda jasno poruči da su građani drugog reda, da su niko i ništa i da se sa takvim tretmanom imaju pomiriti, i da im je jedina opcija povratak korijenima, jeziku koji kako u eshatološkom tako i praktično-političkom prostoru nema alternative.

Fusnota novog nastavnog plana i programa u kojoj se navodi „za nastavu na jeziku konstitutivnih naroda u skladu s Članom 7 Ustava RS-a jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda”, još je problematičnija. Ovom fusnotom jezik Bošnjaka i Hrvata hipostazira se kao kakav još nedefinirani metafizički supstrat.

Pri tome se baš niko nije sjetio da same aktere konsultira o zvanju jezika. Baš niko se od entitetskih zakonodavaca nije dosjetio da bi Bošnjaci i Hrvati mogli najbolje znati kojim jezikom govore. O obavezi poštivanja Ustava BiH, u kome je to pitanje jasno preciziramo, da i ne govorimo.

Sa aspekta načina na koji tretiraju nastavni plan, odnosno pitanje jezičkih, samim tim i obrazovnih i kulturnih prava, idejnu osnovu za navedene formulacije priličnije je tražiti u Načertaniju ili Memorandumu SANU i sličnim dokumentima koji slave diskriminaciju, a ne Ustavu BiH.

No, iako je više nego očito ko čija prava ugrožava, ministar prosvjete i kulture Republike Srpske Goran Mutabdžija kaže „RS se žestoko protivi sve prisutnijem sakaćenju srpskog jezika i pisma, čiji je cilj nametanje nekakvog hibridnog zemaljskog jezika“. „Posebno smo osjetljivi, kaže on, „na pokušaje ugrađivanja takozvanog bosanskog jezika u srpski jezik, što u sebi isključivo nosi političke pretenzije da se stvori nekakav davno prevaziđeni zemaljski jezik. To je vraćanje jedan vijek unazad, protiv čega su se borile plejade srpskih književnika, kao i srpski narodni tribuni”.

Preuzimanje ingerencija

Prebacujući cijeli problem na ugroženost srpskog jezika, ne navodeći pritom ko ga problematizira, osporava, dovodi u pitanje, Mutabdžija bi najradije preuzeo ingerencije i nad imenovanjem jezika drugih naroda, da im valjda olakša posao, navodeći da je jedina prihvatljiva varijanta da Bošnjaci prihvate „srpski prijedlog“ da svoj jezik nazovu bošnjačkim jezikom.

Takvoj logici podređen je i sami Ustav RS-a, gdje u Članu 7 decidno nije imenovan niti jedan od jezika, nego ih u Članu 7 definira kao jezike srpskog, bošnjačkog i hrvatskog naroda, pa se, kakvog li apsurda, na osnovu takve nedorečenosti srpski jezik podrazumijeva, a druga dva na priznavanje trebaju malo sačekati.

Očekivati da bi putem dijaloga Bošnjaci u manjem bh. entitetu mogli izboriti pravo ne samo da govore, nego i kažu kojim to jezikom govore, je više nego iluzorno.

Prisilu, odnosno naturanje, dakle, ministar razumijeva kao najnormalniji čin političkog djelovanja, doživljavajući ga kao nastavak borbe „plejade srpskih književnika i srpskih narodnih tribuna“, koji su u cilju svesrpske dominacije na tadašnjim jugoslovenskim prostorima uspjeli iznuditi zabranu jednog legitimnog jezika. Iz demokratske perspektive gledano – neshvatljiva oda klasičnom nasilju u segmentu opće kulture, ljudskih i nacionalnih prava. No, potpuno u duhu secesionizma kao temeljnog obilježja aktuelne politike političkog rukovodstva RS-a.

Očekivati da bi putem dijaloga Bošnjaci u manjem bh. entitetu mogli izboriti pravo ne samo da govore, nego i kažu kojim to jezikom govore, je više nego iluzorno.

Pogotovo u okolnostima kad im „glavni tumači“ Dejtonskog sporazuma sugeriraju dijalog bez primjera u demokratskom svijetu, da dogovorom dogovore ono što je već dogovoreno i u Ustavu zapisano, a zapisano je da su u BiH legitimni, bosanski, srpski i hrvatski jezik. Legalitet, međutim, „odgovorne“ u RS-u po svoj prilici ne remeti politiku „stare prakse“, koja je svoj izraz nalazila u toliko poznatoj sintagmi: „Govori srpski da te cijeli svijet razumije.“

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera