Slavni pisci koji nisu dobili Nobelovu nagradu za književnost
Dobitnici Nobelove nagrade za književnost dobijaju sve; slavu, ugled i bogatstvo, a djelo pisaca koji uspiju biti ovjenčani nagradom počinje se posmatrati iz drugačije vizure. Nobelova nagrada književnom opusu daje dimenziju veličine i društvenog priznanja koje ni jedna druga nagrada na svijetu nije u stanju priskrbiti izdvajajući i ime dobitnika i njegovo književno djelo iz poluanonimnosti i prosječnosti. Od svog osnivanja Nobelova nagrada je bila aposlutno mjerilo vrijednosti, a prestiž koji su njeni laureati sticali nadilazio je ugled koji su pisci imali u svojim jezičkim i kulturnim zajednicama.
Ali, u stoljeće dugoj tradiciji dodjeljivanja Nobelov komitet pravio je i strašne pogreške, a lista književnika koji nisu dobili nagradu, a po mišljenju verzirane javnosti su trebali, podjednako je dugačka kao i ona na kojoj su imena njenih dobitnika. I dok se kulturna i književna javnost u 2018. godini zabavlja seksualnim skandalom zbog kojega nagrada za ovu godinu nije dodjeljena nekolicina onih koji još uvijek vjeruju kako je „Nobel za književnost“ estetska mjera literarnog stvaralaštva rezignirano ističu da su mnogo veći skandali, sa štetnim uticajem na renome nagrade, mnogobrojni propusti u historiji dodjeljivanja.
„Slučaj Borges“
I najveći laik za svjetsku književnost na pomen Borgesova imena s odobravanjem klimne glavom, jer je slijepi argentisnki književnik postao simbol umjetnosti i literature. Njegova popularnost u drugoj polovini prošlog stoljeća bila je nevjerovatna, njegove knjige su prevođene na nešpanjolske jezike i prodavane u milionskim tiražima, njegova predavanja o književbnosti i historiji kulture bila su nezabilježeno posjećena a uticaj koji je svojom poetikom napravio i epigonstvo koje je proizveo bili su neviđeni fenomen u svijetu književnosti. Pa iako je još za života stekao „kultni“ status Borges nikada nije svojim jedinstvenim pripovjedačkim genijom uspio zadiviti Nobelov komitet i njegovo djelo ostalo je nenagrađeno „najvećom od svih nagrada za književnost“.
Južnoamerički pisci, čini se, i nisu imali previše sreće sa misterioznim Nobelovim komitetom, jer osim Marquesa, čiji roman Sto godina samoće nisu smjeli ignorisati i nedavno Maria Vargasa Llose, mnogi među njima koji su mijenjali mape svjetske književnosti ostali su uskraćeni za priznanje švedske Akademije. Julio Cortasar je bio previše ekstravagantan u životu i avangardan u djelu, a njegov eksperimentalni modernizam nije bio po „ukusu“ konzervativnih članova Nobelovog komiteta koji od književnosti, u pravilu, zahtijevaju da bude prijemčljiva, razumljiva i jednostavna.
Alejo Carpentier i Carlos Fuentes, s druge strane, pisali su literaturu koja je zadovoljavala tradicionalne estetske zahtjeve akadamijinih članova, ali njihov političko – ideološki svjetonazor bio je skandalozno neprihvatljiv. Biti otvoreni marksista ili deklarirani komunista za članove Nobelovog komiteta najveći je grijeh i to su, kako decenijama tvrde upućeni u razmišljanja njenih članova, jedini razlozi zbog kojih Kubanac i Meksikanac nikada nisu dobili „Nobela za književnost“. Zainteresovanog najviše da sprovodi ideje socijalističke revolucije u praksi Carpentiera takav odnos Nobelovog komiteta nije mnogo pogođao, ali Fuentesa koji je mnogo držao do svog građanskog ugleda otvoreni prijezir i zanemarivanje Nobelovog komiteta ljutio je i rezignirao.
Ecova mašta i izgubljeni kontekst Milana Kundere
Ima li ljubitelja književnosti da nije pročitao roman Ime ruže zamišljajući kako zajedno sa fra. Vilimom od Baskervila, slijedeći zakone aristotelovske logike, rješava slučajeve grozomornih ubistava. Vjerovatno nema baš kao što nema ozbiljnog ljubitelja književnosti koji nije bio oduševljen Ecovim romanima Baudolino i Ostrvo prethodnog dana. Italijanski romansijer svoj prvijenac napisao je koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća u poodmakloj životnoj dobi nastojeći pokazati kako se filozofska eruditivnost i upućenost u domete teorije književnosti mogu na inteligentan i zabavan način upotrijebiti kao tehnika i sadržaj u pisanju romanesknih priča. Ecova otkrića u semilogiji i teoriji komunikacije, u naučnim krugovima zapadnog svijeta, učinile su ga slavnim još šezdesetih godina prošlog stoljeća, a njegov angažman na promoviranju naprednih društvenih ideja ikonom svog vremena. Pa ništa od toga nije bilo dovoljno da Nobelov komitet blagonaklono pogleda na njegovo bogato, jedinstveno i originalno djelo, a kuloarske priče, kako je gotovo svake godine bio u najužem izboru za dobivanje „Nobela“, najviše su zabavljale samog pisca koji do mišljenja članova Švedske akademije nije uopće držao.
Jedan pisac bio je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća iznimno popularan i slavan a njegovo djelo čitalačka publika smatrala je relevantnim u sagledavanju tmurnih i olovnih vremena koja su se nadvila nad socijalističkim zemljama istočne Evrope. Objavljivanjem Šale tada čehoslovački romansijer Milan Kundera progovorio je o komunističkoj represiji i partijskoj tiraniji na zabavan i razumljiv način. Svi kasniji Kunderini romani doživjeli su veliku popularnost, a sam pisac je prije sloma komunizma živio ili kao disident ili politički emigrant. Nestankom istočnog lagera, partijskog nadzora, tajnih službi i komunističke ideologije izgubio se kontekst o kojem je Kundera s toliko lucidnosti pisao što je bilo jedno najčešćih objašnjenja činjenice da je Nobelov komitet u posljednjih 40 godina neprekidno prednost davao piscima slabijeg renomea.
Neevropski svijet i pisci koji su odbili „Nobela“
Netrepeljiv prema marksistima i komunistima, nekonzistentan u donošenju odluka Nobelov komitet pokazao se i kao veoma rasno, etnički i jezički konzervativan. Samo dva dobitnika su Crnci – spisateljica Toni Morison iz Sjedinjenih Država i Nigerijac Wole Soynika, dok su ostali pisci afričkog kontinenta poput Chinua Achebea ili Ngugi Wa Thiong'oa, među mnogima, temeljno prešućeni vjerovatno zbog nedvosmislenog pisanja o posljedicama evropskog kolonijalizma. I arapski svijet sa svojim etničkim, jezičkim, kulturnim i tradicijskim mnogostrukostima bio je ignoriran od strane Nobelovog komiteta pa je jezik sa populacijom govornika od skoro 300 miliona ljudi nagrađen samo jednom nagradom, onom dodjeljenom egipatskom romanopiscu Nagibu Mahfuzu. Tek s porastom svijesti o potrebi da se zapadni, bijeli, kapitalistički svijet prema ostatku globusa mora odnositi sa malo više poštovanja Nobelov komitet počinje nagradu dodjeljivati piscima koji dolaze s drugih meridijana i iz formativno drugačijih kultura. Pri tome, važnije postaje pokazati vlastitu otvorenost i multikulturalizam nego uložiti istinski trud da se otkrije i nagradi književnik sa jedinstvenim literarnim opusom.
Treba reći da su u historiji dodjeljivanja nagrade dvojica pisaca odbili prihvatiti priznanje Nobelovog komiteta. Prvi je to učinio sovjetski pisac Boris Pasternak, vjerovatno iz straha za vlastitu sigurnost, jer je nagrađeni roman Doktor Živago prokrijumčaren iz Sovjetskog saveza i objavljen u italijanskom prijevodu. Još uvijek pod utiskom nedavne Staljinove smrti i progonjen uspomenama na prognane i ubijene prijatelje pjesnike, Pasternak je odlučio zbog građanske sigurnosti i brige za porodicu poslušati ideološki nalog komunističkih vlastodržaca i odbiti kapitalističko i buržoasko priznanje.
Razlozi zbog kojih je Jean – Paule Sartre odbio primiti Nobelovu nagradu za književnost naizgled imaju dubinu i historijsku uslovljenost ali mnogi, zlonamjerni ili ne, poznavaoci političkih i književnih prilika u Francuskoj tog vremena tvrdili su kako je taj Sartreov čin bio duboko marketinški duboko promišljen. Jer, činjenica je da od preko stotinu dobitnika za mnoge prosječni intelaktualac nije nikada čuo i da se o većini nikada ne piše ali kada se u javnosti spominje Nobelova nagrada za književnost u pravilu se pomenu imena dvojice koja su odbila da je prime.
Skandal sa ovogodišnjim nedodjeljivanjem Nobelove nagrade za književnost i prizemna seksualna afera koja stoji u njegovoj pozadini bezazlene su prirode kada se uzme u obzir s koliko je nepravednosti i netaktičnosti Nobelov komitet u prošlosti birao svoje laureate.
Izvor: Al Jazeera