Slapšak: Naša tijela pamte grijehe evropske kolonijalne politike

Profesorica Slapšak objavila je knjigu "Preživeti i uživati: o antropologiji hrane - eseji i recepti" (Ustupljeno Al Jazeeri)

Razgovarala: Saida Mustajbegović

Dvadeset godina izdavačke djelatnosti Srpskog kulturno prosvjetnog društva Prosvjeta, obilježeno je nizom zanimljivih izdanja. Jedno od njih je knjiga „Preživeti i uživati: o antropologiji hrane – eseji i recepti“ antropologinje Svetlane Slapšak. Autorica na mnogo načina u knjizi pokazuje – „priča“ kako su pijace odraz društva, koliko je hrana ideološko sredstvo, kako često sjećanje na prijatelje ili rodbinu evociramo kroz recepte i kako na taj način prijateljstva nosimo i transgeneracijski prenosimo kroz život.

Poseban aspekt knjige je politički faktor hrane. Dr. sc. Svetlana Slapšak dugo je godina bila zaposlena na Institutu za književnost i umetnost u Beogradu, bila je predsjednica Odbora za slobodu izražavanja Udruženja književnika Srbije. Donedavno je bila koordinatorica studijskih programa postdiplomskog fakulteta za humanistiku u Ljubljani i dekanesa. Direktorica je Srpskog kulturnog centra »Danilo Kiš« u Ljubljani, direktorica Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani.

Objavila je više od 40 knjiga i zbornika, mnogobrojne studije i eseje, jedan roman i prijevode sa brojnih jezika. Njena nedavno objavljena knjiga u Sarajevu bit će promovirana 29. septembra u okviru Sarajevskih dana poezije. Sama promocija bit će neuobičajena: mladi pjesnici čitat će svoje stihove o hrani, a studenti glume čitat će dijelove iz knjige Svetlane Slapšak.

„Hrana je subverzivna i vlast je ne može kontrolisati, a ideologije i vere dugo držati u kavezima: kad-tad, hrana eksplodira, zbog nejednakosti, zbog preterivanja, a bogme i zbog neinhibiranog užitka“, napisali ste u uvodniku knjige „Preživeti i uživati: o antropologiji hrane“. Kako hrana eksplodira?

Recimo onako, kako je “eksplodirala” neposredno pred francusku revoluciju, ili za vreme gladi izazvane bolešću krompira u Irskoj u 19. veku, ili onako kako se glađu politički danas manipuliše u Africi. Današnje političko manipulisanje sa hranom u razvijenom svetu – jeftina hrana koja skraćuje život za siromašne i skupa zdrava hrana za bogate, uz izluđivanje oko hrane u medijima i posvuda (reklame, agresivno usiljavanje modela života) – dovoljno jasno pokazuje gde bi moglo eksplodirati danas. I pri tome, užas izglađivanja veće polovine stanovništva sveta…

Moralo bi postati jasno svima da se nove politike spasavanja čovečanstva moraju osloniti na minimalizam i najosnovnije ciljeve, dakle održavanje i produžavanje života. A to je istovremeno osnova na kojoj ideologije, veliki planovi ili koristoljubiva odsutnost velikih planova slabo uspevaju. Totalitarizmi u svojim novim pojavama i neoliberalizam ne mogu da se nose sa minimalističkom politikom – koja zahteva mnogo ličnog odricanja i neprekinutog, nikad izdanog poštovanja ljudskih prava i obzirnosti prema bilo kojem obliku života.

U Vašoj knjizi navodite da se evropska kuhinja nije promijenila u svojoj suštini ako bi iz nje „odvadili“ krompir, kukuruz i paradajz – kako i zašto?

Evropska tela nose svedočanstvo kolonijalne agresije – naša tela su sa šećerom iz šećerne trske, krompirom, kukuruzom, čokoladom, kafom i duvanom postala drugačija – pre svega veća. I još pri tome se evropske kuhinje diče ovim sastojcima u “svojim” nacionalnim kuhinjama… Ono o čemu sam ja pisala jeste da je manje-više sve u hrani zamenjivo, dakle da nema ničeg potencijalno stalnog i ničeg “našeg” – nigde. Naša tela pamte grehe evropske kolonijalne politike… sa pametnijim mišljenjem o hrani, na osnovi jednakosti i ljudskih prava, zamišljam kako bi se hrana postepeno usmerila u dobro planirano, ispitano i pravno uređeno vegeterijanstvo, sa obezbeđenim proteinima za uzraste i populacije koje ne mogu odgovoriti zahtevima nekog urbanog new-ageizma. Pre svega bi se morala uništiti industrija proizvodnje mesa, koja surovo ubija životinje, uništava okolinu, truje je za buduće generacije i još proizvodi hranu koja je za ljude naprosto opasna i pouzdano im skraćuje život. No, u takvoj – zasada sasvIm utopijskoj zamisli – nije loše ni znati šta smo kome mi Evropejci ukrali, i kako…

Navodite i kako je nastala pizza i neka druga jela, ali i naglašavate da se i danas mnogo toga koristi kao zdravo, a da to ustvari i nije. Spomenula sam da pizzu svrstavamo u ono što zovemo fastfood koji krivimo za veliku pretilnost od koje pati sve veća populacija stanovnika danas. Šta se promijenilo kod ljudi pa je hrana postala i bolest?

Ulična hrana nesumnjivo potiče iz antike, iz velikih gradova oko Mediterana, a najpoznatija nam je ona u najvećem i najslavnijem gradu – Rimu. Deljenje hrane onima koji je ne mogu proizvoditi, dakle gradskoj sirotinji, bila je osnova rimske politike – umirivanje i dogovor umesto demokratije. Mi danas živimo u tzv. parlamentarnim sistemima, koji su nastavak takve demokratije – ali više nema ni dogovora ni deljenja hrane… naprotiv, hrana je jedan od načina kako skratiti život i smanjiti mogućnosti sirotinji, i tu visoko procesirana industrijska hrana ima ključnu ulogu – umesto da, recimo, smanjuje glad  u svetu.

Potkupljivanje plebsa hranom i igrama u antičkom Rimu čuva stari običaj deljenja žrtve svim učesnicima rituala i neki rudiment demokratije – atinske demokratije – u kojoj siromaštvo nije bilo prezirano nego cenjeno, i u kojoj se i ravnopravna podela hrane pojavljuje kao legitiman politički projekt – recimo u Aristofanovim komedijama. U antičkoj Atini se na simposion, organizovanu gozbu sa pijankom, dolazilo sa korpom – prilogom. Siromašni su i odlazili sa punom korpom, i ime parazit, koje danas ima samo negativno značenje, označavalo je onoga koji ne može da proizvede svoje žito, odnosno svoju hranu.

Politikom hrane danas proizvode se tela: debela u razvijenom, mršava u nerazvijenom svetu. I jednima i drugima sprema se brza smrt. Misliti da se to rešava “zdravim životom” je zabluda, koju neguju u metastazama kapitalizma, našem životnom prostoru: osnova nove ideje “zdravog života” bila bi obezbediti ga za druge, ne progutati mamac i ne raditi samo na sebi.

Ranije svaka „ozbiljna“ domaćica imala je kuhar, prije toga svesku sa korisnim savjetima i receptima. Sada je to drugačije – savjetuje televizija i internet. Da li se to odrazilo na jelovnik običnog čovjeka?

Mislim da nemate pravo – kuvarske knjige se daleko najbolje prodaju, to jasno vidim u Sloveniji. One su jedan od novih znakova prestiža. To ne znači da se u Sloveniji čita manje – naprotiv, postoji odlična mreža javnih biblioteka, i knjiga koja vredi pozajmljuje se da se pročita. Veliki kuvari prošlosti, kod nas čuveni Patin kuvar, u svojim raznim izdanjima su dragocena svedočanstva za moje područje istraživanja, istorijsku antropologiju.

Dostupnost televizije je uglavnom opšta, Internet pripada mlađim generacijama. Uspeh televizijskih kuhinja je u neprirodnoj vezi sa reality-show sistemom, i tu se razmahuju sujeta, muška agresivnost, razni oblici psihičkih poremećaja – i nešto dobrog kuvanja povremeno, priznajem. Uticaj ovakvog prikazivanja kuvarskih veština ključan je opet za mlađe, bez obzira na trikove i povremeno prikrivanje neveštine kuvara na ekranu…

Za kuharsku knjigu „Jugoslovenska kuhinja“ napisali ste da je bila utopijska i u vrijeme kada je objavljena na makedonskom jeziku 1983. godine. Koliko nam kuhari mogu „pričati„ političku antropologiju vremena kada su zapisani?

Primer koji sam pomenula, Patin kuvar je sasvim dobar izvor informacija: opisi kuhinje, rezerve koje se preporučuju, organizacija prostora, vremena, uloga žene – sve se to iščitava u kuvarima. Hronološki se može odrediti promena u načinu ishrane koju je izvela socijalistička vlast u skladu sa tadašnjim dostignućima međunarodne nutricionistike – prelazak sa svinjske masti na ulje, važan za kontinentalnu Jugoslaviju. 

Na vrlo sličan način zapis rimskog legendarnog kuvara Apikija svedoči o vremenu i prilikama zapisivača – rani Srednji vek, negde u Evropi, verovatno u samostanu…u tim podacima treba sa mnogo znanja i izvora pokušati čitati ono što je ostalo od antičke rimske kuhinje. I konačno, sveske recepata naših baka i majki i uopšte starijih žena – zlatni rudnik za istorijsku antropologiju! Jedan takav primer imam u knjizi koja je upravo izašla u Sarajevu, Preživeti i uživati: iz istorijske antropologije hrane, SPKD “Prosvjeta”.

„Miješano meso“ pojam je koji u potpuno različitim kontekstima koristite u esejima: u jednom slučaju koristite ih evropskoj izbjegličkoj krizi a u drugom upravo pišući o različitim kuhinjama te njihovom utjecaju jednim. Može li se upravo gastronomijom ispričati svjetska demografska historija?

Naravno da može: to je izvesno jedan od pristupa mikro-istorije, pogleda iz svakodnevice, koji je ponekad značaniji od hronologije kraljeva, bitaka i crkava, jer objašnjava duboke društvene tokove i promene, nevidljive u zvaničnim dokumentima, u visokoj akademskoj produkciji i u školskim udžbenicima. Ekološke katastrofe, kao što je preterana pašnja ovaca, u prvom veku naše ere je konačno dobar deo severnoafričkih polja pretvorila u pustinju koju znamo; zagrevanje planete već temeljno menja arktičku demografiju, afričke gladi, delom zbog suše a delom zbog političkih manipulacija izazivaju seljenja naroda, koje u Evropi kratkovido nazivamo izbegličkom krizom, ratovi u Maloj Aziji proizvode, i zbog nedostatka hrane, slične demografske promene. Demografske promene izazvane ekonomskom krizom – koja je sama veštački izazvana – vide se na tako malom prostoru kao što je Grčka: nove strukture urbanog i ruralnog prostora, novi običaji, novi oblici nabavke hrane, uz porast samoubistava…

Upravo izbjeglice svakih malo meta su napada u čijoj pozadini je otpor prema drugom i drugačijem. Možemo to nazvati svakodnevnim fašizmom, a pitanje je postoji li on oduvijek?

Ja to zovem naci-fašizmom, i pojava je jasno historijski definisana. Nemojmo se zavaravati “večnošću” ljudske prirode – ona se menja već kada se donese nova hrana sa drugog kontinenta! EZ je osnovana zato da se spreči novi rat odnosno novi naci-fašizam, a ne zbog uglja, čelika i krađe nafte…jedino još da podsetimo današnje EZ političare na to! Seoba naroda je ozbiljna stvar, mogu da razumem što zakrečena politička pamet još nije razumela. Mogu li evropski i drugi građani da konačno dignu glave? To je za mene pitanje.

Izvor: Al Jazeera