Slabi iranska vojna odlučnost u Siriji

Iran i dalje šalje oružje i municiju Sirijcima (EPA)

Piše: Fayez al-Dwairi 

Napad na ćeliju za upravljanje krizom, koji se dogodio 18. jula 2012. godine, otkrio je krhkost sirijskog vojnog sistema i njegovo oslanjanje na pojedince (uglavnom na one koji rade u sigurnosnim službama) u pogledu upravljanja kriznim situacijama. Upravo je to jedna od najznačajnijih manifestacija ‘duboke države’.

Još od tog datuma, sirijska vojska nije uspjela dobiti niti jednu značajniju bitku svojim samostalnim zalaganjem, iako je u većini aspekata bila daleko superiornija od snaga oružane opozicije.

Zbog toga pribjegava otvaranju sirijskog prostora pred intervencijama stranih sila, prvenstveno Irana, koji sirijskom režimu počinje pružati svoju ekonomsku i vojnu pomoć. 

Iran zatim preuzima kontrolu nad sirijskim vojnim odlukama, i to tako što šalje svoje vojne savjetnike i stručnjake koji uzimaju na sebe odgovornost planiranja i nadziranja realizacije većine narednih bitaka.

Također, šalje i libanski Hezbollah koji uspjeva povratiti kontrolu nad strateškim blokom (Homs i Qalamoun). Pored toga, Iran provodi regrutaciju i obuku grupa mahom sačinjenih od mladih šiita iz različitih zemalja i šalje ih u Siriju, sve dok njihov broj nije dostigao desetine hiljada boraca, počevši od brigade Abu al-Fadl al-Abbas pa sve do brigade Al-Fatimiyah al-Hazari.  

Niz neuspjeha

Sirijskom režimu, također, pristiže politička, vojna i ekonomska pomoć iz Rusije, ali i pored toga režimske snage nastavljaju nizati svoje neuspjehe. Štaviše, taj tempo se ubrzava tokom posljednjih mjeseci.

Padom grada Tadmur i preuzimanjem kontrole nad skladištima sa oružjem koja se tu nalaze, ojačani su borbeni kapaciteti grupe ISIL.

Preciznije, nakon što je najavljeno formiranje vojske Fath (vojske Osvajanja) Idliba, koja je uspjela osvojiti dva vojna logora Al-Hamidiyah i Wadi al-Daif, položaji sirijske armije popadali su poput domina, a na samom kraju i dva grada Jericho i Jisr al-Shagour.

Zatim dolazi do zaustavljanja daljeg napredovanja oružanih snaga opozicije pred mjestima Jorin u Sahl al-Ghabu i Psoncol, na putu između Jericha i Jisr al-Shagoura, i to iz više razloga.

Neki od njih su: potreba za reorganiziranjem borbenih snaga, nadoknađivanje ljudskih i materijalnih gubitaka, nametanje potpune kontrole nad oslobođenim teritorijama i provjeravanje njihove sigurnosti te uklanjanje bilo kakvih prikrivenih elemenata ili uspavanih ćelija.

Zatim, određivanje pravca u kome trebaju ići naredne akcije, posebno zbog toga što u redovima oružane opozicije postoje različiti pogledi na prioritete daljih akcija. Tako, naprimjer, jedni smatraju da je neophodno požuriti sa oslobađanjem fronta na obali, dok drugi vide prioritet u osvajanju Halepa. 

U jeku tih dešavanja, dolazi do dramatičnog razvoja situacije u sferi vojnog djelovanja. ISIL preuzima kontrolu nad gradovima Ramadi u Iraku i Tadmuru u Siriji, a zatim i kontrolu nad sirijskim graničnim prijelazom Al-Tanf, posljednjim sirijskim prijelazom u rukama režimskih snaga.

Ovakva previranja desila su se bez ulaska u neke odlučujuće bitke, što baca sjenu sumnje na takva dešavanja. Zbog brzina kojom su vojnici napustili ova mjesta, sve je izgledalo više kao predaja, negoli osvajanje.

Padom grada Tadmur i preuzimanjem kontrole nad skladištima sa oružjem koja se tu nalaze, ojačani su borbeni kapaciteti grupe ISIL. Pred njima se sada otvaraju sirijske teritorije, što im daje mogućnost kretanja u više pravaca i to jugozapadno prema As-Suwaydi i istočnom al-Qalamounu, zapadno prema Furqlusu/Homs i Al-Salamiyah/Hama te sjeverno u pravcu Halepa i pokrajine Al-Hasakah.

Organizacija Islamska država Iraka i Levant (ISIL) odabrala je sjeverni pravac kretanja te započinje sekundarne napade na južnu provinciju Al-Hasakah. kao uvod za ulazak u grad, dok su svoje glavne napore usmjerili ka sjevernoj provinciji Halepa koristeći prilaz Mare’ – Azaz  kako bi stigli na prijelaz Al-Salamiyah, i pripremili se za strategiju okruživanja.

Na taj način, imali bi mogućnost da stignu do Anadana i  Huraytana, i na kraju do Parka al-Assad, čime bi formirali obruč oko grada, što bi značilo pripremanje terena za osvajanje grada, ukoliko to bude izvodivo.

Napredovanje ISIL-a

Snage ISIL-a uspjele su stići do mjesta Soran (jugoistočni Azaz) za veoma kratko vrijeme. Sirijska avijacija odigrala je značajnu ulogu u tome, te je olakšala obavljanje tog zadatka tako što je bombardirala snage oružane opozicije, posebno u mjestu Mare’ koje ima veoma važan strateški značaj.

Pored toga, napredovanje vojnika ISIL-a primoralo je snage oružane opozicije na premještanje jednog dijela vojnika iz okoline Halepa i sa drugih teritorija, kako bi se zaustavio dalji napredak snaga ISIL-a. Ovake izmjene poremetile su njihove planove u pokrajini Idlib.

Iran nije u mogućnosti poslati dovoljan broj vojnika Revolucionarne garde ili snaga iranske paravojne formacije Basij koje bi trebale pomoći Assadovom režimu da ostane na vlasti.

U jeku brzih previranja na terenu, dolazi do posjete Qassema Soleimanija provinciji Latakije. Posjetu započinje obilaskom mjesta Guerin, gdje se nalazi najveći vojni logor snaga sirijskog režima. Tu je izjavio kako će se u narednim danima desiti takve promjene koje će iznenaditi cijeli svijet, nakon čega je uslijedila i slična izjava Alija Shamkhanija.

Sajt Yaltharat – zvanični sajt iranske militantne grupe Ansar-e Hezbollah – u okviru studije o upravljanju ratom u Siriji, objašnjava da Iran treba poslati 50.000 pješadijskih vojnika kako bi se spriječio pad Assadovog režima i sačuvao koridor od vitalnog značaja između Damaska, Tartousa i Latakije pa sve do libanske granice. Pa je li Iran u stanju to i učiniti?

Trenutno se Iran suočava sa nekoliko problema i kriza, a to su:

– Potpisivanje konačnog sporazuma grupe 5+1 kako bi se ukinule ekonomske sankcije i odmrzla njihova imovina.

– Vojna akcija ‘Oluja odlučnosti’ i njen negativne posljedice na iranske ambicije da preuzme kontrolu nad onim što smatra svojim vitalnim područjem preko kojeg ima pristup Sredozemnom i Crvenom moru.

– Širenje ISIL-a u Iraku i preuzimanje kontrole nad južnim mjestima Samare, nedaleko od šiitskog svetišta, te strah od njihovog povratka u pokrajinu Diyala.
.
– Slabljenje kapaciteta sirijske vojske i nemogućnost da sačuva teritoriju koja se nalazi pod njihovom kontrolom.

– Sve veći gubici Hezbollaha u bici u Qalamounu, kao i sve učestaliji zahtjevi za njihovo povlačenje iz Sirije.

Tu je još i problem unutrašnje iranske krize, koja se ogleda u negativnim posljedicama ekonomskih sankcija i svega što je iz toga proisteklo, poput siromaštva, nezaposlenosti, socijalne ekskluzije i marginaliziranja manjina te njihovog progona.

Počinju se čuti i priče o formiranju narodnog pokreta u Ahwazu, Mahabadu i Beluchistanu u Iranu, te sve većem problemu droge i prostitucije.

Zbog svih ovih problema Iran nije u mogućnosti poslati dovoljan broj vojnika Revolucionarne garde ili snaga iranske paravojne formacije Basij koje bi trebale pomoći Assadovom režimu da ostane na vlasti.

U isto vrijeme, to ih ne sprečava da nastave pružati vojnu pomoć sirijskom režimu i to u vidu slanja potrebnih količina oružja i municije i većeg broja vojnih eksperata i savjetnika, kao i komandanata na terenu. 

Bez ekonomske pomoći

Uz sve navedeno, treba spomenuti kako se šalju i dodatne snage iz redova Hazara i Iračana (prema nekim informacijama pristiglo je oko sedam hiljada boraca, većinom Iračana i Afganistanaca, u okolinu grada Damaska) čime se jača kohezija odbrambenih linija sirijske armije.

U isto vrijeme, to pruža mogućnost pokretanja ograničenih napada u području Jisr al-Shagoura i Jericha (takva situacija primorala je pobunjenike da odgode vojne operacije na obali, pa makar i privremeno) te provincijama Dar'a i Quneitra kako bi se onemogućila opsada glavnog grada Damaska, ali i da Iran izvrši rekonstruiranje snaga sirijske armije s ciljem zaustavljanja unutrašnjeg krvarenja i jačanja nacionalnih snaga odbrane.

Iran više neće biti u stanju pružati ekonomsku pomoć koja je neophodna kako bi se pomogla propala sirijska ekonomija. Zbog toga se usmjerava na izdavanje novčanih kredita, gdje se kao osiguranje kredita stavljaju hipoteke na nekretnine i zemlju u vlasništvu sirijske države (nedavno je Iran tražio garanciju u iznosu 18 milijardi dolara za izdavanje kredita od 4,6 milijardi dolara).

Prema tome, može se reći kako su izjave Qassema Soleimanija i Alija Shamkhanija uslijedile više kao vid psihološkog rata protiv snaga oružane opozicije i u cilju podizanja morala sirijskog režima i njegovih vojnika, nego što su predstavljale realnu sliku stanja na terenu.

Pogotovo ako se uzme u obzir da pojavljivanje Qassema Soleimanija u trouglu smrti (teritorija na brdima od strateškog značaja u provinciji Quneitre) nije ostvarilo nikakve rezultate, niti je zaustavilo dalje poraze. Baš kao što ni dolazak na desetine vojnih savjetnika u okolinu Tikrita nije bio od pomoći iračkoj vojsci i snagama Narodne mobilizacije prilikom oslobađanja tog područja, što su uspjeli tek nakon intervencije zračnih snaga koalicije koja je trajala četiri dana bez prestanka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera