‘Skromnije’ rješenje Trumpovog pograničnog problema

Djeca gledaju prema Meksiku kroz granični zid dok čekaju hapšenje nakon prelaska u SAD iz Meksika (Reuters)

“Ovo je humanitarna kriza – kriza srca i kriza duše.” Od ovih prekrasnih riječi, koje je napisao autor govora predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, krenule su mi suze na oči.

“Prošli mjesec je 20.000 djece ilegalno uvedeno u SAD – dramatičan porast – iskrena emocija, istina, elegancija, briga i duboki humanitarni obzir čovjeka koji ih je napisao, Stephena Millera, bili su tako prelijepo evidentni. “Ovu djecu koriste kao ljudske pijune zlobni kojoti i beskrupulozne bande. Svaka treća žena je seksualno napadnuta na opasnom putu kroz Meksiko. Žene i djeca su daleko najveće žrtve, našeg pokvarenog sistema.”

I Trump i Miller, zajedno s ministricom domovinske Kirstjen Nielsen, svi bi trebali biti nominirani za narednu Nobelovu nagradu za mir, da stanu rame uz rame s drugim svijetlim političarima, kao što su Aung San Suu Kyi i Henry Kissinger.

‘Za paprikaš ili ragu’

Dok sam gledao historijsku poruku predsjednika Trumpa američkom narodu sa svog augustovskog mjesta u Ovalnom uredu, sjetio sam se klasika Jonathan Swifta, remek djela engleske književnosti – Skromni prijedlog za sprečavanje djece siromašnih ljudi u Irskoj, da budu teret svojim roditeljima ili državi i da ih se učini korisnim javnosti. Preporuke ovog znamenitog eseja od gorostasa engleske književnosti nikada nisu došle u bolji čas.

U svom “prijedlogu” Swift daje niz skromnih prijedloga u vezi povećanog broja siromašne irske djece pod okom javnosti, koji bi sigurno koristili predsjedniku slobodnog svijeta Donaldu Trumpu. Prvo, Swift objašnjava kako je trošak osiguravanja egzistencije za ovu siromašnu djecu nesnosan teret na velikodušnosti poreznih obveznika.

“Uvjerili su me naši trgovci da dječak ili djevojčica prije dobi od 12 godina nisu unovčiva roba, a čak i kada dosegnu ovu dob, neće donijeti više od tri funte, ili tri funte i pola krune najviše, u razmjeni, što ne može biti pozitivno ni za roditelje, ni za kraljevstvo, budući da je cijena hrane i dronjaka najmanje četiri puta veća”, primjećuje on.

Onda daje dosta jednostavniji i manje skup prijedlog – a Vi, o nježni čitatelju, trebate držati svoje liberalne buržujske sentimente podalje kada čitate sljedeće: “Uuvjerio me poznati Amerikanac u Londonu da je mlado zdravo dijete lijepo uhranjeno, u dobi od godinu dana, najukusnija hranjiva i cjelovita hrana, bilo da je skuhano, isprženo, ispečeno ili prokuhano, i nemam sumnje da će jednako poslužiti u paprikašu ili raguu.”

Osobe od kvaliteta i bogatstva

Swift potom uvjerava svoje čitatelje da bi takva delikatesa bila zanimljiva “osobama od kvaliteta i bogatstva, širom kraljevstva” – i ja bih dodao, i preko okeana. Ja, do sada malo poznati daleki orijentalni rođak gospodina Swifta, volio bih dodati nekoliko sličnih (ali sigurno ne identičnih) sugestija u vezi drugog jata djece koje prijeti na južnim granicama ovih Sjedinjenih Američkih Država, koje, rečeno nam je, trebamo ponovo učiniti sjajnim.

Prvi je informisan zapanjujućom statistikom koju je objavila organizacija Save the Children: “U 2016. godini 23,5 posto američke djece u ruralnim predjelima bilo je osiromašeno u poređenju sa 18,8 posto u urbanim predjelima. Na nivou okruga, između 2012. i 2016. godine, 41 okrug u SAD-u imao je stope dječijeg siromaštva 50 posto ili više, od kojih je 93 posto (38 od 41) ruralnih.”

Drugim riječima, u zavisnosti od toga gdje su autentična američka djeca locirana (pazite, govorimo o djeci plave krvi rođenoj i odrasloj u Americi, koja žive s ove strane Trumpovog još fiktivnog zida), imaju od 20 do 50 posto šansu da umru od gladi.

Stoga se čini da je najjednostavnije rješenje samo pustiti ovu djecu sa južnih granica da se pridruže američkoj djeci s pouzdanim uvjerenjem da će uskoro umrijeti od gladi bez i najmanjeg tereta na iskrene evangelističke kršćanske poreske obveznike koji su glasali da Ameriku ponovo učine sjajnom. A ako ih stavimo u škole, postoji velika šansa da će postati žrtve pucnjave u školi (već smo ih nabrojali 200 od Sandy Hooka 2012. godine).

Život u modernom ropstvu

Alternativno, ova djeca koja bježe od nasilja i siromaštva, za koje je SAD barem djelomično odgovoran, mogla bi biti iskorištena kao sjeme za oživljavanje prakse ropstva. Pouzdano znamo da bi trenutno “više od 400.000 ljudi moglo živjeti u ‘modernom ropstvu’ u SAD-u, stanju robovanja široko definiranom u novoj studiji kao prisilni i od države nametnuti rad, seksualno robovanje i prisilni brakovi”.

Ova djeca iz Latinske Amerike mogla bi lagano biti dodata na ove cifre bez mnogo posljedica za bogate i moćne Amerikance koji vode ovu državu. Bez sumnje, Ms. Kirstjen Nielsen, naša ljubavi puna, brižna i kompetentna američka ministrica domovinske sigurnosti, složila bi se s tim.

Ako se ne odlučimo za tu opciju, dobro zamjensko rješenje moglo bi biti da dodamo ovu djecu već pozamašnoj dječijoj radnoj snazi, koja uključuje “približno 500.000 djece radnika na farmama u SAD-u. Mnoga od ove djece počinju raditi čak u dobi od osam godina, a radne sedmice od 72 sata (više od deset sati dnevno) nisu neuobičajene.”

Dakle, prije nego što dođemo do poprilično strašnog prijedloga da ova jadna djeca iz Latinske Amerike budu “skuhana, ispržena, pečena ili prokuhana”, kako bi naš gospodin Swift rekao, mogli bi biti dobro iskorišteni da ponovo učine Ameriku sjajnom tako što će raditi naporne smjene od 10-15 sati za džabe. Zašto protraćiti tako dragocjen izvor jeftinog rada?

Jemen, Palestina, Iran, Evropa…

U doba globalizacije mogu, naravno, zamisliti niz međunarodnih rješenja za krizu djece na granici. Jedna je da ih se smjesti na brod i pošalje u Evropu. Evropa bi ih, bez sumnje, pustila da potonu u blizini svoje obale, da bi sačuvala rasnu čistoću svog arijevskog naroda i kulture i da da kineskom umjetniku Aiju Weiweiju priliku da uradi još jedno umjetničko djelo o djeci izbjeglicama i postane još poznatiji. Ako bi neka od njih čudom preživjela, drugi Anders Breivik bi mogao doći i upucati ih.

Alternativno, ova djeca mogu biti otpremljena za Jemen. Dio njih se može pridružiti jemenskoj djeci koja umiru od gladi pod saudijskom i emiratskom opsadom i od koalicionih bombi predvođenih Saudijskom Arabijom, a podržanih od SAD-a. Drugi dio može se pridružiti darfurskoj djeci koju trenutno šalju Kartum i Rijad da se bore u ratu u Jemenu ili protiv njihovih zakletih neprijatelja, djece regruta Husa.

Ako je isuviše teško otpremiti ih za Jemen, ova djeca mogu sigurno biti poslana u Palestinu, da prave društvo svojim palestinskim vršnjacima u suočavanju s masovnim zatvaranjem u izraelskim zatvorima i masovnim smrtima od izraelskih bomba u Gazi.

S bombama pod tenk

Nemojmo zaboraviti da je Iran, također, opcija. Tamo mogu biti dio masovne kampanje regrutiranja koja vreba siromašnu afganistansku i pakistansku izbjegličku djecu. Mogu, također, biti indoktrinirani i brzo poslani u Siriju, Liban ili Irak, da se bore za opskurne razloge vladajućeg iranskog svećenstva. Ipak su oni bili ti koji su tokom iransko-iračkog rata usavršili umjetnost preobražavanja djece u vojnike. Čak je ajatolah Khomeini hvalio 13-godišnjeg Hosseina Fahmideha koji je zavezao bombe za svoje tijelo i bacio se pod irački tenk 1980. godine.

Naš dobri, časni džentlmen gospodin Swift piše pred kraj svog učenog eseja da on “nije tako snažno odlučan u svom mišljenju da bi odbio bilo kakvu ponudu, datu od mudrih ljudi, koja će biti jednako nevina, jeftina, lagana i efikasna”.

Sve moje gore iznesene sugestije su ponuđene u tom duhu kolegijalnosti i zajedničke svrhe. Ali, po mom skromnom mišljenju, prije nego što napravimo “skuhanu, isprženu, pečenu ili prokuhanu” hranu od ove djece, kako je gospodin Swift sugerirao, oni se na mnoge načine mogu iskoristiti – na radost gospodina Trumpa i drugih svjetskih lidera zabrinutih za dobrobit djece koja se gužvaju na njihovim granicama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera