Škotskoj se ne može dogoditi isto što i Kataloniji

Od kako je katalonska Vlada odlučila organizirati referendum za nezavisnost 1. oktobra, puno se govori o usponu separatističkih pokreta širom Evrope. Predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker upozorio je da Evropska unija ne može primiti 95 država članica. Izražena je zabrinutost zbog efekta koji bi Katalonija mogla imati na druge nacije bez države koje žele uspostaviti vlastitu državu.

Val separatizma širom Evrope, zapravo, ne postoji. U Belgiji flamanska nacionalistička stranka dio je nacionalne Vlade, ali nije čak insistirala ni na ustavnoj reformi. Oni pričaju o konfederalizmu; nezavisnost je, ponajviše, dugoročna i poprilično neodređena težnja.

Italijanska Lega Nord davno je odustala od separatizma i sada se predstavlja kao italijanska nacionalistička i euroskeptična stranka, a glasove traži kako na sjeveru, tako i na jugu. Nedavno održani referendumi u Lombardiji i Venetu bili su više regionalno nazadovanje, a ne separacija.

Sličnosti i razlike

Pokret za odvajanje Sjeverne Irske od Velike Britanije nema većinsku podršku čak ni među katolicima. Baskijska nacionalistička stranka odmakla se od svoje ranije suverenističke pozicije i, umjesto toga, traži ustavne reforme unutar Španije. Jedine separatističke snage u Francuskoj su na Korzici i iako su nacionalisti izborno napredovali, nezavisnost nije ozbiljan prijedlog.

Unutar EU-a postoje dva značajna pokreta za nezavisnost – u Kataloniji i u Škotskoj. U oba slučaja podrška za nezavisnost je 40 do 45 posto. Oba pokreta predvode nacionalističke stranke, koje su tražile da testiraju podršku na referendumu za nezavisnost. U oba slučaja pokret za nezavisnost koristio je članstvo u EU kao nešto što bi pomoglo nezavisnost, iako im evropske institucije nisu dale ohrabrenje.

Trenutno je, međutim, razlika između ova dva slučaja ono što prvo privuče pažnju posmatrača. Škotski referendum 2014. godine organizirala je britanska Vlada, koja je odlučila kako je ovo najbolji način da se riješi politički eksplozivna situacija. Od pomoći je bilo to što je Velika Britanija ima veoma fleksibilan Ustav, tako da nije bilo pravne prepreke. Ključni faktor, međutim, bio je politički. Velika Britanija odavno je prepoznata kao dobrovoljna unija nacija i sukcesivne vlade su posljednjih godina priznale da se nacije ne mogu držati u uniji protiv njihove volje. To je u oštrom kontrastu s britanskim stavom prema Irskoj prije stotinu godina.

Uz malo državničkog umijeća

Na škotskom referendumu pobijedile su snage protiv nezavisnosti sa 55 posto glasova. Iako su nacionalisti poraženi, oni su pokazali da predstavljaju značajnu silu u škotskom društvu. Nijedna strana nije postigla punu pobjedu. Dakle, nakon referenduma ove dvije strane su počele pregovore kako bi osmislile kompromis o daljnoj autonomiji za Škotsku.

Od referenduma iz 2014. godine održan je i referendum o izlasku Velike Britanije iz EU-a. Iako je Velika Britanija kao cjelina glasala za izlazak iz EU-a, Škotska je većinski glasala za ostanak. Škotska Vlada je stava da ovo opravdava još jedan referendum o nezavisnosti, ali priznala je da će dozvolu za njegovo održavanje morati tražiti od Parlamenta Velike Britanije. Neće se dogoditi pravno upitan referendum, niti će biti jednostranog proglašenja nezavisnosti.

Suprotnost u odnosu na Španiju je očita. Španski Ustav insistira na nedjeljivosti španskog naroda, stavka koju su španske stranke i Ustavni sud protumačile veoma usko. Reformirani Statut o autonomiji usvojen je 2006. godine sa sporazumom o španskom i katalonskom parlamentu i o referendumu u Kataloniji. Beskompromisni španski nacionalisti su ovo pitanje podigli na Ustavni sud i ključne odredbe su dogovorene. Od tada je podrška za nezavisnost rasla.

Katalonija je dospjela u sukob koji je mogao biti izbjegnut prije nekoliko godina uz malo državničkog umijeća. Uz određeno priznanje nacionalnog statusa Kataloniji, snažnije garancije za katalonske kompetencije i jezik i sporazum o oporezivanju i potrošnji – većina Katalonaca bila bi sretna da ostane u Španiji i sama Španija bi bila ojačana. Umjesto toga, desio se niz pogrešnih proračuna na obje strane i neuspjeh da se razmotre posljedice postupaka.

Posljednja prilika za kompromis

Potragu za kompromisom ugrozila je činjenica da su i španska i katalonska vlada slabe. Nijedna nema parlamentarnu većinu i obje su obavezne prema svojim nepopustljivim nacionalistima. Španska Narodna stranka i katalonski PDeCAT (bivša Convergencia) obje su duboko okaljane korupcijskim skandalima.

Od spornog referenduma, održanog 1. oktobra, obje strane su povećale uloge. Španska Vlada se pozvala na Član 155 Ustava, koji joj omogućava direktnu kontrolu nad katalonskom administracijom. Katalonski Parlament je proglasio nezavisnost. Posljednju priliku za kompromis, u kojem su oba čina mogla biti suspendirana i novi izbori sazvani, Madrid je odbio i odabrao je pozivanje na Član 166 i sazivanje katalonskih izbora.

Pa ipak, čak i sada postoje duboke sličnosti između slučajeva Katalonije i Škotske, kao uistinu i drugih procesa širom Evrope. Tokom kampanje za škotski referendum postojao je stalni prelazak glasača iz grupe protivnika i suzdržanih pristalica, koji je ostvario bolji rezultat nego što je iko na početku očekivao. Pa ipak, osnovni stavovi mnogo su se manje promijenili.

Kada su ankete nudile izbor između statusa quo, nezavisnosti ili veće autonomije, podrška većoj autonomiji redovno je dobijala najveći broj glasova. Mnogi od pristalica koji su glasali za nezavisnost zapravo su to vidjeli kao najbolji način da dođu do tog srednjeg stajališta. Na sličan način u Kataloniji postoji podrška za redovan zakonski proces i za umjerenost. Anketa provedena u septembru pokazala je da je više od 80 posto Katalonaca za pravno utemeljen referendum o nezavisnosti.

Narod često ispred političara

Isti procent ispitanika smatrao je da su postupci španske Vlade potaknuli snage za nezavisnost. Jasna većina favorizirala je postepeni prelazak prema većoj autonomiji, što trenutna baskijska Vlada radi. Anketa provedena nakon referenduma pokazala je da je 44 posto ispitanika za nezavisnost (što je stalni procenat u proteklih nekoliko godina), ali kada je Kataloncima ponuđena alternativa koja podrazumijeva veću autonomiju, podrška za nezavisnost pala je na 29 posto.

U Evropi se ne dešava epidemija separatizma, već propitivanje modela jedinstvene nacionalne države. Vlade, ekonomija, društva i identiteti mijenjaju se na različitim nivoima. Suverenitet je, bez obzira šta španski Ustav kaže, zajednički na više nivoa. Samoopredjeljenje se tiče pregovaranja o vlastitom mjestu u novom poretku sa više nivoa. To je ono što je zajedničko procesima širom Evrope, prije nego potraga za iluzornim suverenitetom. Katalonija i Škotska su testno tlo za ovo novo razumijevanje politike i političkih mjera.

Ne nazire se jasno rješenje ovih procesa – da li će to biti rekonstrukcija starog koncepta nacionalen države, ili cijepanje na nove i manje nacionalne države. Shvatajući ovo, narod je često ispred svojih političara, koji što više gube bit suvereniteta, sve se više svađaju u vezi njegovih simbola.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera