Skansi: Užitak je bio gledati Kukoča kako stalno napreduje

Skansi: Izolacija mi je dobro došla da se sam sa sobom bolje upoznam (Hrvoje Jelavi? / PIxsell)

Ljubljanska dvorana Tivoli bila je prije 50 godina mjesto dotad najvećeg podviga košarkaške reprezentacije Jugoslavije, koja je postala prvi put svjetski prvak na šampionatu u bivšoj državi. Trijumf nad velesilom SAD-om donio je slavlje navijačima odlične generacije koja je briljirala na SP-u 1970. Ovaj značajan jubilej bio je jedna od tema intervjua sa proslavljenim centrom pobjedničke ekipe Petrom Skansijem (76).

On je postigao 14 poena za svjetskog šampiona u odlučujućem trijumfu nad Amerikancima, kojim je kolo prije kraja Mundobasketa selekcija Ranka Žeravice osigurala zlatnu medalju ispred Brazila i Sovjetskog saveza. Uz pet pobjeda, ona je jedino poražena od selekcije SSSR-a. Osim u Ljubljani, utakmice prvenstva svijeta od čijeg se održavanja proteklih majskih dana navršilo pet decenija, odigrane su u Sarajevu, Splitu, Karlovcu i Skoplju.

Prethodno je legendarni hrvatski košarkaš Skansi osvojio srebrne medalje na Eurobasketu 1965., prvenstvu svijeta 1967. i Olimpijskim igrama godinu dana kasnije u Meksiku. Zlato na SP-u 1970. nagovijestilo je početak dominacije jugoslovenskog tima koji je kasnije bilježio izvanredne rezultate kroz nekoliko vrsnih generacija košarkaša.

Pandemija korona virusa, koja je zasjenila sva sportska dešavanja u protekla skoro tri mjeseca, nije teško pala Skansiju. Kaže da je provodio vrijeme u izolaciji, u Lovranu (gradić u Istri), u miru svojstvenom penzionerskim danima.

Podsjetimo se na činjenicu da je ne samo reprezentativna, nego i klupska karijera Skansija obilježena briljantnim uspjesima. Nastupajući za splitsku Jugoplastiku, osvojio je titulu prvaka i dva puta Kup bivše države. U istom klubu nastavio je trofejni niz kao trener, osvojivši trostruku krunu 1977. – šampion, pobjednik Kupa Jugoslavije i osvajač FIBA Kupa Radivoja Koraća.

Kao pomoćnik selektora, sudjelovao je u osvajanju zlatne medalje Jugoslavije na SP-u 1978. u Manili. Sa Benettonom iz Trevisa okitio se naslovom prvaka Italije 1992. i trofejom pobjednika Kupa, 1993. Ekipu Bologne predvodio je 1998. do naslova italijanskog Superkupa. Trenirao je još Scavolini. Fabriano, Veneziju, Romu i PAOK, te Krku.

Poslije sticanja nezavisnosti Skansi je bio prvi selektor Hrvatske, koja je osvojila srebrnu medalju na Olimpijadi 1992. u Barceloni. Plodnu trenersku karijeru završio je u Splitu osvajanjem jedine titule prvaka Hrvatske, 2003.            

  • Kako i gdje ste provodili vrijeme tokom pamdemije korona virusa?

Stalno boravim između Lovrana i Ljubljane, jer imam familiju u Ljubljani i Rijeci. Bio sam u karanteni, odnosno izolaciji u Lovranu, malom mjestu blizu Opatije. Izolacija mi nije teško pala. Nekako je dobro došla da se sam sa sobom bolje upoznam.

  • Je li vam nedostajalo nešto u danima izolacije?

Da vam kažem iskreno – nije. Baš mi je pasalo. Nekim ljudima koji su navikli da rade i intenzivno žive odgovaralo je da ih umire na silu. Za nas penzionere je ovo na neki način prirodna situacija.

  • Da li su ljudi vaših godina disciplinovani u pridržavanju neophodnih mjera?

Naravno. Mislim da je odgovoran odnos jako pametan i takvim smo ponašanjem dosta brzo krizu stavili pod kontrolu i izbjegli teže posljedice.

  • Ove sezone nema prvaka Eurolige i Eurocupa, niti Hrvatske i još nekih liga, jer su takmičenja prekinuta bez pobjednika. Koliko će pandemija uticati na košarku u narednom periodu?

Postoje neka razmišljanja da će se ova dešavanja negativno odraziti na razvoj košarke i egzistenciju klubova. To je eventualna mogućnost u budućem duljem periodu, pa je kao činjenicu ne treba isključiti. Mislim da neće biti tako. Nekako sam optimista jer i do sada je bilo teških trenutaka koji su prošli, a košarka je nastavljala svoj hod.

Nije tragedija što nisu proglašeni prvaci, niti što su prekinuta takmičenja. Oni koji kukaju na ovu situaciju su ljudi koji puno zarađuju u sportu. To se odnosi i na nogomet, te na ostale sportove. Sport je postao veliki biznis i logično je da je njih dosta pogodila pandemija. Tražilo se od sportaša i svih onih koji rade u sportu da srežu novčana primanja, što se ponegdje desilo. Zdravlje ljudi je sada najvažnije i to treba da bude u prvom planu.  

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

  • Vratimo se jubileju – 50-godišnjici  prvog svjetskog zlata Jugoslavije. Šta je presudilo za podvig?

To su veliki entuzijazam, dobra selekcija igrača, odlične pripreme i nastup kod kuće koji te obavezuje da pružiš sve od sebe. Sve je funkcioniralo kako se poželjeti moglo što je rezultiralo osvajanjem zlata.

  • Da li je Jugoslavija kao domaćin predstavljala prvog favorita za naslov?

Ne, nismo važili za glavnog favorita. Sigurno smo kao domaćin bili jedan od favorita uz Sovjetski savez i Ameriku prije svih, te Italiju i Brazil. Postojala je grupa od pet-šest reprezentacija koje su sve mogle osvojiti zlato.

  • Izabranici Žeravice stigli su do svjetskog trona trijumfom nad SAD-om sa 70:63, tako da poraz od SSSR-a 72:87 nije uticao na osvojeni naslov. Kakav je bio put do svjetske titule?

U to doba turnirsko natjecanje igralo se drugačijim sistemom. Najprije su se igrale tri grupe. Po dva prvoplasirana tima otišla su na finalni turnir, a mi kao domaćin direktno. Pobijedili smo sve utakmice osim zadnje sa ekipom Sovjetskog saveza, a u pretposljednjem kolu osigurali smo titulu prvaka svijeta.

Nije se igralo finale i utakmice na ispadanje kao što je to danas praksa. Bio je to ligaški sistem u kojem je igrao svak sa svakim u završnici. Put do trofeja nije bio nimalo lagan. Sve utakmice su bile teške sa velikim rizicima, dok smo neke ubjedljivo dobili.

  • U meču protiv Amerike, čak deset od 12 košarkaša ex Yu selekcije upisalo se u strijelce. Znači li to da je kolektivna igra krasila vašu generaciju?

Tako je. Nismo ovisili o nadahnuću manje grupe igrača, nego smo bili timski jaki.

  • Koji trofej sa Jugoplastikom biste izdvojili kao najdraži?

Sportaši su naviknuti na pobjede i poraze. To je sastavni dio života i karijere. Bilo je mnogo veselja, ali i tuge u takmičenjima. U Jugoslaviji je liga bila izuzetno kvalitetna. Osvajanje prvenstva bio je veliki uspjeh kojem smo se najviše radovali pošto je put do osvajanja titule bio težak. Osvajali smo i evropske kupove, no isto tako smo izgubili odlučujuće utakmice, kao što je finale Kupa šampiona protiv italijanskog Ignisa u Tel Avivu, 1972. To mi je bio najtužniji trenutak u karijeri. Dojam je potpun tek kada se opraštaš i kada si napustio aktivno bavljenje sportom. Kada staviš sve na vagu, tada možeš ocijeniti da li je vrijedilo, odnosno jeli bilo uspješno ili ne. Kada podvučem crtu, mogu biti zadovoljan.

  • Kako ste doživjeli srebro sa Hrvatskom na OI-ama 1992.?

Bio je to senzacionalan uspjeh, s obzirom na to da se reprezentacija Hrvatske posložila poslije raspada Jugoslavije. Organizirane su predolimpijske kvalifikacije jer nove države nisu bile nastale samo raspadom Jugoslavije, nego i Sovjetskog saveza. Mnoge jake reprezentacije tražile su put na Olimpijadu kroz kvalifikacije poput Litve, ZND-a (Rusija), Ukrajine… Najprije smo trebali proći kvalifikacije. Kasnije smo na turniru rasli iz utakmice u utakmicu. Nakon odličnih igara i pobjede u polufinalu nad ZND-om, došli smo u finale, gdje smo igrali protiv Amerikanaca, u čijim redovima su nastupili prvi put profesionalci na Olimpijadi.

Poučeni lošim iskustvima sa prethodnih svjetskih prvenstava i olimpijskih igara, Amerikanci su shvatili da više neće lako uzimati zlatne medalje na njima, te su doveli prvi i najjači američki tim svih vremena. Sa selekcijom SAD-a igrali smo dva puta u Barceloni, u grupi i finalu. Srebrna medalja Hrvatske ima izuzetnu vrijednost pošto je košarka bila glavni sport na Igrama u Barceloni. Teško da ćemo taj uspjeh više ponoviti.

  • Zašto hrvatska reprezentacija ne ostvaruje željene rezultate posljednjih godina?

To je teško pitanje koje traži kompleksan odgovor. Dosta je razloga za to, ali prvenstveno mislim da je narušen autoritet reprezentacije. Danas se više ne polaže pažnja važnosti pripremama reprezentacije kao ranije. Košarkaši imaju velike obaveze u klubovima koji su zauzeli puno termina za odigravanje utakmica u sezoni. Ostaje kratak period za okupljanje, slaganje i homogenizaciju reprezentacije. Rezultati pokazuju da ne uspijevamo u tome na željeni način, što je posljedica više razloga.

  • Kakav je kvalitet selekcije Hrvatske?

Teško je odgovoriti na to pitanje, dok se ne zna sastav selekcije. To ovisi da li će najbolji igrači doći i igrati za reprezentaciju. Potencijalno, Hrvatska ima snagu jer raspolaže dobrim igračima. U stanju smo sastaviti jaku reprezentaciju, a njoj se treba više posvetiti i dati veći značaj. Sa ozbiljnim pristupom, Hrvatska može skupiti ekipu koja će biti kandidat za visok plasman na različitim takmičenjima.

  • Kako komentarišete izbor Dražena Petrovića za najboljeg hrvatskog košarkaša svih vremena u anketi Sportskih novosti?

Ima dosta igrača koji zaslužuju takav epitet i priznanje. Sve zavisi od kriterija kojim se oni ocjenjuju. Toni Kukoč je najtrofejniji igrač. Gdje god da je igrao, uvijek je pobjeđivao i osvajao sve trofeje. Petrović je takođe veliki košarkaš kojeg su krasile osobine vođe. Krešimir Ćosić je prošao tri generacije igrača i ostvarivao vrhunske rezultate. Svaki od njih trojice može biti najbolji i tu se ništa bitno ne bi promijenilo. Osobno, nisam sklon rangiranju zbog toga što se trebaju znati prvo kriteriji, a onda odlučivati po njima ko je bolji.

  • Ko je najbolji igrač kojeg ste trenirali?

Dražen Dalipagić je možda najbolji igrač sa kojim sam radio. Kukoč je veliki pobjednik. Bio je užitak gledati ga kako napreduje iz dana u dan. Neću spominjati druge igrače iz reprezentacije, nego sam govorio samo o igračima koje sam trenirao u klubovima.

  • Šta je obilježilo Mundobasket 2019. u Kini?

Španjolska je očekivano osvojila zlato. Vidio sam da je na Svjetskom prvenstvu  pobijedila timska igra koju su Španjolci najbolje prezentirali. Potezi individualaca bili su atraktivni za gledanje, ali nisu polučili vrhunski rezultat. 

Za mene nije iznenađenje sedmo mjesto Amerike. Oni se nisu ni dovoljno pripremali, niti su shvatali važnost ovog prvenstva.

Izvor: Al Jazeera