Sjećanja na ‘Oluju’ u izbjegličkom naselju

U organizaciji Dokumentaciono-informacionog centra Veritas, u Banjoj Luci je obilježena 21. godišnjica početka hrvatske vojne akcije “Oluja”.

Položeno je cvijeće na groblju gdje je, kako su istakli predstavnici Veritasa, jedini spomenik u tom gradu podignut poginulima iz samoproglašene Republike Srpske Krajine.

Nakon toga je održana molitva u banjalučkoj crkvi Svete Trojice. Iz Veritasa navode da žele odati počast svim Srbima ubijenim u Hrvatskoj tokom proteklog rata, a ne samo tokom “Oluje”.

Prema njihovoj evidenciji, više od 1.500 ljudi i dalje se vode kao nestali. Na molitvi za poginule bio je i Nikola Galijaš, koji je prije 21 godinu tokom “Oluje” napustio Hrvatsku Kostajnicu. 

“Izbjeg'o sam ´95. sa materom od 95 godina, sestra starija od mene, supruga, dvije kćeri, četvero unučadi, ženin otac i stig´o na Kosovo. Da ne bi mater sahranio dolje, obzirom na visoke godine, nakon mjesec dana sam stigao ovdje. I do dana današnjeg živim ovdje. Ja sam kuću prodao i kupio, a obzirom da ništa nisam činio što bi me osporavalo ići tamo, ja odlazim vrlo često tamo”, rekao je Galijaš.

Busije: Spomen-park žrtvama

U Srbiji, državna manifestacija povodom dana sjećanja na stradale i prognane u akciji “Oluja”, održava se u naselju Busije.

To je najveće izbjegličko naselje koje je i nastalo nakon što su izbjeglice iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine naselile dio teritorije u opštini Zemun i tu počele novi život, javlja reporterka Al Jazeere Jelena Milutinović.

Stanovnici Busija otkrit će spomen-park kako progon iz 1995. ne bi bio zaboravljen. Izbjeglima iz Dalmacije, Like i Korduna, “Oluja” obilježava život, kako kažu, i 21 godinu kasnije.

Svi žele natrag u rodni kraj.

Poslije “Oluje”, hiljade porodica novi dom našle su u naselju 30 kilometara od Beograda. Prije dvije decenije kada su došli, na tom mjestu je bila čistina.

Danas, sa 5.000 stanovnika, Busije su najveće izbjegličko mjesto u Srbiji. Među mještanima je i Mirko Vujanić iz Obrovca. Prije rata bio je profesor u srednjoj  školi, a sada je radnik obezbjeđenja u jednoj privatnoj firmi.

“Ostao bez ognjišta. Diploma mi ne znači ništa. Posla nema, a raditi se mora. Kako živeti – nema odgovora, ali u takvom beznađu voda i narod izlaz nađu. Da nismo našli izlaz sami, ko zna šta bi bilo s nama”, kaže Vujanić.

Tešku sudbinu lakše podnosi pišući aforizme. Navikao se na novo naselje koje se gradi posljednje dvije decenije. Ipak, ljuti ga što još nemaju status mjesne zajednice.

“U staroj Grčkoj postojali su polisi, gradovi od 5.040 stanovnika imali su status grada-države, a mi ovde imamo 5.000 u 21 veku. Za 16 godina mi ne možemo biti ni mesna zajednica, samo da mi neko objasni…”

Sve više stanovnika

Blizina Beograda olakšava im život, jer mnogi mještani rade u glavnom gradu ili brojnim manjim mjestima u okolini. 

Svoj radni vijek završio je Dušan Lekić iz Ključa, i sada u penziji, kaže, ne razmišlja mnogo o prošlosti i politici.

“Pošto sam šumarske struke, bavim se ovako malo dizajnom drveta. Obzirom da sam penzioner, pratim istoriju, sva moguća zbivanja, pratiću Olimpijadu”, kaže Lekić.

Mnogi su pokrenuli privatne poslove, pa je u naselju danas mnogo prodavnica i ugostiteljskih objekata.

Sjećanja na bivši dom su na svakom koraku. Brojne ulice nose nazive po znamenitim  ljudima rodom iz Hrvatske, a tri najpoznatije lokalne kafane zovu se Banija, Kordun I Vukovar.

Iako još nemaju kanalizaciju, vrtić i školu, sve je više stanovnika Busija. To su, kažu, budući prioriteti. Ponosni su na crkvu Ćirila I Metodija ispred koje su žrtvama “Oluje” podigli spomenik.

Izvor: Al Jazeera