Sječa kadrova u Crnoj Gori

Piše: Andrej Nikolaidis

„Godine počinju januarom“ – tako je glasio legendarni slogan Demokratske partije socijalista. Uz taj slogan išla je i fotografija: Momir Bulatović (lijevo), Svetozar Marović (u sredini) i Milo Đukanović (desno) šetaju kroz, k’o biva, zimski pejzaž. Cesta kojom hode pokrivena je uvelim lišćem komunizma. On, komunizam, umro, a njih trojica, kako su im tepali, mladi, lijepi i pametni. Sloganom se (i fotografijom) htjelo reći da je vrijeme novog početka. Da je nova era počela januarskim državnim udarom u Podgorici, kada se, pod pritiskom „događanja naroda“, koje je organizovao Slobodan Milošević, staro komunističko rukovodstvo Crne Gore povuklo, a na vlast instaliran trojac sa fotografije. 

Godine, što jes’-jes’, počinju januarom

A završavaju decembrom.

Politički kraj Svetozara Marovića počeo je prije pet godina, baš u decembru, baš pred Novu godinu. Tada je eksplodirala afera „Zavala“, tada je uhapšen njegov brat Dragan. Hapšenje brata drugog čovjeka vladajuće partije bilo je znakovito. Pandorina kutija je otvorena: u narednim godinama isplivale su brojne budvanske afere. Na koncu je državno tužilaštvo utvrdilo da ih, sve do jedne, povezuje jedan čovjek – Svetozar Marović.

No malo se ko prije pet godina usuđivao pretpostaviti da će tužilaštvo krenuti na Svetozara Marovića. Analitičari su vazili o tome kako je hapšenje Dragana Marovića znak da je Svetozar izgubio položaj koji je imao u partiji. Nagađalo se o tome šta će to značiti za DPS, najavljuje li to kakve potrese u toj partiji…

Prvog januara, prije pet godina, u te dane kada su vijesti o hapšenju „Svetovog brata“  iskakale sa naslovnih stranica, zvučnika i ekrana, iz Ulcinja sam skoknuo do Budve, jer me na kafu zvao Senad Avdić. On i Dino Bajramović za Novu bili u Budvi, pa se dogovorili da sjednemo i ispričamo se. Ko je pjevao na trgu sinoć, pitao sam Avdića. Neki mali Bojan Marović, rekao je. I dodao, umije Senad kad hoće, onako, svojim riječima: „On je, izgleda, jedini Marović kojem je još do pjesme“.

Opet Marović u zatvoru

Opet je decembar i opet je jedan Marović u zatvoru.

Politička karijera Svetozara Marovića tako je, vaistinu, počela januarom a završila decembrom.

I opet analitičari nagađaju o tome šta će to hapšenje značiti za Demokratsku partiju socijalista.

Što se potresa tiče: da, moguće je da će ih biti. Kao što je moguće i da – neće.

Jer ne treba zaboraviti da je ta partija već odradila sve pripremne „zemljane“ radove, potrebne da se izbjegne „slijeganje tla“ nakon hapšenja Svetozara Marovića.

On, Svetozar Marović, od posljednjeg kongresa Demokratske partije socijalista, nije više drugi čovjek te partije. Mnogi analitičari to previđaju, ali na tom je Kongresu u DPS-u izvršena gotovo pa nevjerovatna sječa visokih kadrova. Ta je partija ostala bez kompletnog Predsjedništva. Umjesto toga, dobila je funkciju zamjenika Predsjednika. U Glavni odbor ušli su buljuci novih članova i, shodno tome, iz njega ispali buljuci starih. Ozvaničeno je razvlašćenje „barona“ DPS-a: bez moći u partiji ostali su Miomir Mugoša, dvodecenijski malo-ministar-malo-šerif-Podgorice, potom predsjednik Crne Gore Filip Vujanović, pa ex-premijer Igor Lukšić i, napokon, sam Svetozar Marović. Vijest sa ljetošnjeg kongresa DPS-a, kojom je javnost obaviještena da je „Svetozar Marović jednoglasno izabran za predsjednika političkog savjeta te partije“, dakle na počasnu, irelevantnu-koliko-irelevantna-biti-može funkciju, značila je samo jedno: njegovu političku eutanaziju.

Od kongresa, drugi čovjek DPS-a je i formalno Duško Marković – zamjenik predsjednika te partije.

Zovite to reformom, zovite to, kao ja, sječom kadrova – ali jasno je da je u pitanju bio ozbiljan hirurško-kosidbeni zahvat.

Je li taj zahvat izazvao potrese u partiji? Je li se ko bunio, je li ko izašao i partije i, onako bijesan i uvrijeđen, prostro u javnost prljavi partijski veš? Sjećate li se, onomad, u djetinjstvu, kad se ispred zgrade igra fudbal, raja protiv raje, pa nekoga nogirate iz ekipe, jer je levat, a on, dok napušta igru i odlazi kući, stane pominjati majke bivših suigrača i crnce u čudnom kontekstu? Je li bilo toga, kada je Đukanović kući poslao praktično čitavu ekipu?   

Ma jok. Šta vam pada na pamet.    

Sve se to završilo u miru i veselju. Što kažu: đe ima ljudi, ima i načina.

Niko, barem ne zvanično, iz ekipe i nije nogiran. Neki su otišli zato što su željeli da se posvete ambasadorskim karijerama, neki su bili umorni i čeznuli su da se nakon završetka mandata posvete čitanju u miru doma svoga, neki se spremaju za značajne međunarodne funkcije…

A neki će u zatvor

Hapšenje Svetozara Marovića dugo je pripremano i najavljivano. Kada je do njega došlo, on već odavno nije bio važan, a kamoli nezamjenjiv dio DPS-a.

Sada je dio crnogorske javnosti u groznici: hoće li se Marović okrenuti protiv Đukanovića, hoće li Sveto saopštiti neke podatke koji inkriminišu Mila?

To je pitanje za gatare i zlatna pera crne hronike.

Sa stanovišta stare, dobre, racionalne političke analize, stvari stoje ovako.

Hapšenja DPS-ovih funkcionera u Budvi nisu naudila rejtingu te partije. Tom rejtingu nije naudila ni kongresna sječa do tada vodećih kadrova. Hoće li im nauditi hapšenje Marovića? Vidjećemo veoma brzo. To, između ostalog, zavisi i od toga hoće li Marović zaista pokušati da naudi Đukanoviću. 

DPS, dakle, za sada prkosi političkoj gravitaciji – lebdi, kao fakiri. To može nekome dobro izgledati, nekome može uliti i osjećaj svemoći, ali da sam na njihovom mjestu, ja bih radije stajao sa obje noge na zemlji. Jer gravitacija na kraju uvijek pobijedi.  

DPS je naumio da hapšenje Marovića predstavi kao dokaz da pravna država funkcioniše, dokaz da za crnogorsko pravosuđe nema nedodirljivih. Kako ističe Davor Gjenero, Crna Gora i njene vlasti hapšenjem Marovića dobile su plus pa EU i NATO-u. U kampanji za parlamentarne izbore sljedeće godine, DPS će, nedvojbeno, pokušati da plus za to dobije i kod birača.

Lopova ima za izvoz

Kao što smo rekli: veoma brzo ćemo vidjeti da li je hapšenjem Marovića DPS-u nanesena ozbiljna šteta koja će u narednim mjesecima postati još veća, ili će ta partija to uspjeti okrenuti u svoju korist.

Do tada, u opoziciji likuju. Ali nisam siguran da se svi iskreno raduju. Jer,  u hapšenju Svetozara Marovića i drugih funkcionera DPS-a postoji još jedna dimenzija. Do sada je, nedodirljivošću kadrova DPS-a, bila bila zaštićena kompletna tajkunska i politička elita. Jedini zato što su za DPS, drugi zato što su protiv njih. Prosto: ako DPS ne dira svoje, ne može dirati ni političke protivnike, jer bi to, s pravom, bilo osuđeno kao zloupotreba pravosuđa u političkoj borbi. Sada, u izbornoj godini, kada je ozvaničeno da, kako iz DPS-a ponavljaju, „nema nedodirljivih pred zakonom“, šta naše – podrazumijeva se: profesionalno i nezavisno – tužilaštvo sprječava da procesuira i pokojeg opozicionog lopova?

Kako god bilo, jedno je sigurno. Lopova imamo za izvoz. Neki će od njih u zatvor, neki će se izvući. Ali ono što je stečeno u mega-lopovluku koji se eufemistički naziva tranzicijom neće biti oduzeto i poništeno. Mega-lopovluk je temelj naše takozvane društvene stvarnosti. Naše sadašnjosti. A i budućnosti. Čuvena antikorupcijska borba i slavna pravna država ne poništavaju posljedice tranzicionog mega-lopovluka. Naprotiv: one ga betoniraju. Je li to bolje nego da lopove niko ne dira? Naravno da jeste. Je li to dovoljno? Ni izbliza.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera