Šišteći lonac izopačenosti

Djevojčice poziraju iza jeftine scenografije svakodnevnih balkanskih tinejdžerskih soba i stanova, oponašajući folk zvijezde (Facebook)

Piše: Lejla Panjeta

Društveni skandali 21. stoljeća ne dešavaju se po ulicama, kućama bogatuna ili kuloarima. Facebook, kao društvena mreža, zamišljen za povezivanje i druženje užurbanih individua našeg doba postao je skandalozno mjesto bez heroja. Sa herojima nestaju i granice moralnosti, individualna i kolektivna odgovornost, kao i sankcioniranje za grijeh heroja, tj. kazna.

Nedavno je Facebook grupa pod naslovom „Najveće drolje osnovnih i srednjih škola“, koja okuplja anonimne i stvarne profile korisnika sa fotografijama eksplicitno pornografskog karaktera, šokirala javnost i postavila pitanje cyber kriminala, te nepostojanja sankcija za ovu vrstu javne pedofilije.

Iako je problem regionalni, s obzirom da su u „projekt“ uključene bosanske, srpske i hrvatske djevojčice, zakašnjela reakcija zakonskih struktura ne čudi, jer kazna i put do kazne za društveno neprihvatljiva ponašanja i akcije ne funkcionišu baš najbolje u našem demokratskom društvu.

No, u ovom slučaju društveno neprihvatljivog, tj. internetske pedofilije, najviše zbunjuje činjenica da je u samo nekoliko dana 50 hiljada individua “lajkalo” ovu grupu. Pa i da je samo taj isti broj ljudi posjetio stranicu, što je previše, previše je!

Nova nekultura

Fenomenologija lajkanja, na veoma sistematski način oduzima nam pravo na mišljenje, kao i funkcionalnost dijela mozga koji se bavi razmišljanjem, tj. formiranjem sopstvenih stavova i sudova na prethodno zasnovanim tuđim stavovima, koji se struktuiraju preko naših emocija, iskustva i naučenih obrazaca razumijevanja. Dakle, moć rasuđivanja nam je oduzeta institucijom lajkanja. Što ću ja išta razmišljati, kad mogu jednostavno lajkovati! Uskoro ćemo mozak prestati da korisitmo za bilo šta drugo, osim logovanja na kojekakve društvene grupe na internetu i memorisanja lozinki.

Sasvim je uredu da živimo u novom medijskom dobu, i sa komunikacijama svedenim na realno vrijeme i virtualni prostor, koji nam olakšavaju svakodnevnicu, no izgleda da smo tu svakodnevnicu podredili zahtjevima i mogućnostima tehnologije koja bi trebalo da nam olakšava put do bržeg rasuđivanja. Umjesto toga, napravili smo novu kulturu, tj. nekulturu, kojom se granice privatnog i javnog prostora i zbivanja brišu. Umjesto da više nalikujemo ljudima, tj. da preciznošću vježbamo svoj mozak za evolutivne domete, internetske grupe postale su mjesto na kojima se svodimo na niže vrste živih bića.

Virtuelna druženja odvajaju nas od realnosti. Što više napredujemo tehnološki, dalje smo od stvarnosti. Tako da nam je teško definirati granice moralnosti u svijetu koji nije stvaran. Zašto se tinejdžerka radije slika, photoshopira i uploaduje, a ne odlazi u kino, na šetalište…

Jedna od najvažnijih karakteristika ljudskog roda je da je čovjek sposoban za kulturu, tj. sistematsko uzgajanje određenih stvari koje mu definišu životni prostor i okolnosti. Kultura je ključni faktor kroz koju se definiše moralnost društva i oblikuje individualnost. Ona je ta koja postavlja granicu između pornografsko opscenog i erotski prihvatljivog. Seksualna moralnost na tankoj je liniji između ove dvije kategorije.

Osim toga što se u navedenoj Facebook grupi radi o klasičnoj pedofiliji, u kojoj žrtva slobodno daje pristanak na gnusni čin egzibicionizma, stvarajući devijaciju voajerizma, kao psihološki problem, javno objavljene fotografije nemaju nikakav estetski kvalitet, pa stoga nikakvu predispoziciju da budu smatrane erotskim sadržajem.

Pornografija se može i treba sankcionisati, ukoliko kultura i društvo okarakterišu sadržaj kao pornografski. Ali šta uraditi kada kultura kaže 50.000 lajkova? Kada 50.000 voajera podržava pedofiliju?

Voajerizam i egzibicionizam sa pornografskim karakteristikama do sada su tretirani kao individualni psihološki fenomeni, a ne socijalne devijacije. Socijalna patologija moraće da proširi klasifikacije u svojiim metodologijama, u skladu sa novonastalom medijskom situacijom, koja preuzima kontrolu nad našim ličnim životom, oduzima privatnost i pomućuje granice rasuđivanja o moralnosti, estetskim vrijednostima i kulturološkim imperativima.

Ovjekovječiti mladost nije ni psihološka, niti sociološka patologija, no kada preraste u neestetski javni egzibicionizam sa eksplicitnim seksualnim (i to neestetskim) karakteristikama, pa se u to još dodaju godine uskovitlanih hormona, dobija se jedan šišteći lonac psihološkog smeća individualne, ali i društvene emotivne i seksualne izopačenosti. A sve se servira na javnom mjestu i kao prilog tome ide lajkanje kuharima.

Virtuelna druženja odvajaju nas od realnosti. Što više napredujemo tehnološki, dalje smo od stvarnosti. Tako da nam je teško definirati granice moralnosti u svijetu koji nije stvaran. Zašto se tinejdžerka radije slika, photoshopira i uploaduje, a ne odlazi u kino, na šetalište, neku klupu pod starom lipom gdje će iskusiti prvi poljubac, prvu zaljubljenost, otkriti svoju seksualnost?

Zašto na ulicama više nema mladih? Da li je represivni društveni sistem tabua o seksualnim temama doveo do toga da svoje hormonalne frustracije lajkaju na Facebooku? Ili su u pitanju roditelji, koji više nemaju kontrolu nad svojom djecom? Djeca, kojima škola ne može ništa, jer se u školi ne uči, već stiču nova prijateljstva za Facebook, najmanje su kriva u cijeloj priči.

Je li osnovno u našem društvu opsjednutost uspjehom i da li je imperativ „biti najbolji“ zamaglio oči roditeljima, koji ne vide prvo sebe, a ni svoju djecu? Pa onda, ako ni u čemu drugome, najbolji u slikanju sopstvenih stražnjica!

Jeftina scenografija i represija

Koliko se obraća pažnja na temu seksa kao fenomena, fiziološke potrebe i medijskog iskorištavanja? Da li se ovim temama, kao preduslovu zdravog psihičkog života individue u hormonalnoj zrelosti, pristupa sa religioznog aspekta, kulturološkog ili bilo kojeg drugog? Da li se uopšte o ovome razgovara sa svojom djecom, ili su u pitanju tabui, a djeca prepuštena medijskim sadržajima neestetskog karaktera?

Najveći ljubavnici književnosti, kakvi su Valmont, Don Juan de Marco ili Casanova, nastaju u državama pod seksualnom represijom crkvenih tumačenja i inkvizicije: Francuska, Italija, Španija.

Početkom prošlog vijeka pojavljuje se skandalozna erotika u romanu „Ljubavnik lady Chatterley”, jednog od najznačajnih romanopisaca engleske književnosti, D.H. Lawrencea. Početkom ovog vijeka sa “Pedeset nijansi sive”, u izuzetno lošem spisateljskom stilu, erotika ulazi na velika vrata preko fanova “Sumraka”, represivne konotacije zabranjenog voća u tinejdžerskoj vampirskoj opsesiji u kuhinji mormonke Mayerove. 

Dakle, povezanost seksa sa nečim prljavim i obscenim kulturološka je karakteristika evropskog kontinenta, a time i protestanske Amerike. No, ništa nema seksualno u fotografiji urođeničkog plemena iz Afrike, na primjer, gdje skoro svi stanovnici hodaju goli po selu, svoju djecu doje na javnim mjestima i slično. Njima sigurno ne treba psihoanalitičar? Zašto ne povezujemo ove slike sa pornografijom?
Zato što pornografiju i nivo estetskog udjela u prikazivanju ili oslikavanju seksualnog čina koje nazivamo erotikom, definira kultura i vrijeme kome pripadamo.

Naše djevojčice nisu u Africi. One poziraju iza neke jeftine scenografije svakodnevnih balkanskih  tinejdžerskih soba i stanova, otvoreno pokušavajući oponašati folk zvijezde. Upravo idoli (heroji) folk kulture erotiku svode na pornografiju, a heroja sa kojim bi se adolescent identifikovao na drolju. Kao rezultat represije i “negajenja“ estetskih doživljaja i iskustava nastaje naš lonac psihološke i socijalne egzibicionističko-voajerističke devijantnosti. Jednom rječju – lonac izopačenosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera