‘Sirijske’ izbjeglice u Evropi 1934.

Kafkin roman i Havličekova predstava imaju i nezanemarive razlike (Pozorište mladih/Ustupljeno Al Jazeeri)

Odon von Horvath je rođen u Rijeci, u drugoj godini prošlog stoljeća, pod imenom Edmund Horvat.

U Budimpešti je pohađao osnovnu školu i Rakoczianum. Kad je imao devet godina, njegov otac Edmund Josef, diplomata Crno-žute monarhije, Mađar porijeklom iz Slavonije, dobiva plemićku titulu, a s njom i namještenje u Minhenu, te dvostruku korekciju imena: prepozicija von i dodatno h na kraju prezimena.

Nakon toga, Edmund, koji će kasnije insistirati na mađarskoj inačici svog imena (Odon) – da li da istakne etničko porijeklo ili da bude edipovski gospodar svog imena? – živi u Bratislavi i Beču, gdje uči njemački, jezik na kojem će napisati svoja djela.

Studirao je u Berlinu, živio u Salzburgu, Veneciji, Amsterdamu, Cirihu, Milanu i Murnau (Bavarija). Godine 1933. bježi u Beč, a 1938. u Pariz. Oluju rata nije dočekao. Poginuo je u junu 1938. tokom gromopucateljne oluje, na Jelisejskim poljima; ubila ga je otkinuta grana nošena nevidljivom rukom vjetra ili gravitacije.

Ključne riječi biografije (bizarna smrt, granica, ime, identitet, izbjeglištvo, itd.) ključne su riječi i predstave Tamo-vamo Marka Manojlovića, rađene po von Horvathovom tekstu iz 1934. godine, a kojom je otvorena nova umjetnička sezona sarajevskog Pozorišta mladih.

Kako izaći na zelenu granicu

Glavni junak Ferdinand Havliček (Aleksandar Seksan) je apatrid, bivši vlasnik drogerije, koji se zatiče na ničijoj zemlji između dvije granice i ne može ni tamo ni ovamo.

Država iz koje dolazi ga je protjerala, oduzela mu državljanstvo i ne da mu nazad, a država u koji bi htio ući mu ne dopušta to, jer nema validne papire i šalje ga nazad.

Tako pijani graničari igraju s njim ping-pong, sve dok ga neki krijumčar ne ustrijeli, misleći da je naš junak – graničar koji mu ne da da prođe, a zapravo mu je Havliček samo objašnjavao, nesretno, neodređeno, svoju zaglavljenu jukstaponiranost: ne može se ni tamo ni ovamo. 

Treba li ukazivati na statusnu istovjetnost Ferdinanda Havličeka sa izbjeglicama, koji su došli u Evropu iz ratom zahvaćenih područja Afrike i Azije, iz Sirije, Eritreje, Somalije, Iraka i Afganistana?

Jednako i Havliček, oni istovremeno i jesu i nisu došli u Evropu; oni su tu, ali i nisu. Oni, kao i Havliček, spavaju pod otvorenim nebom, po travi, na klupama u parku, u blizini autobuske i željezničke stanice.

S obzirom da se najveća drama odvija na granici prema Mađarskoj, gledalac predstave Tamo-vamo bi mogao pomisliti da je von Horvath bio neki demografski prorok ili makar osjetiti sklonost prema cikličnim teorijama povijesti, a teatarski kritičar može zadovoljno trljati ruke, jer će pomoću te analogije lako objasniti aktuelnost i opravdanost izvođenja predstave.

Ono što je bila multietnička Austro-Ugarska, danas je Evropska unija. U takvim etničkim konglomeratima, građaninu se može desiti, kao von Horvathu, da je niotkud, jer je odasvud, da previše pripada da bi uopće pripadao, da nema zavičaj, jer ih ima više. Evropljanin u punom smislu riječi, tuđinac sebi samom.

Kao Jevrej nije potpuno pripadao kršćanskom svijetu. Kao indiferentni Jevrej – ne potpuno ni Jevrejima. Kao čovjek koji govori njemački ne potpuno Česima. Kao Jevrej koji govori njemački, ne potpuno češkim Nijemcima. Kao Čeh, ne potpuno Austriji. Kao službenik osiguranja, ne potpuno građanstvu. Kao sin građanina, ne potpuno radništvu. Ni birou nije pripadao, jer je osjećao da je pisac. Ni pisac također nije bio, jer je svoje snage žrtvovao građanskom zanimanju i porodici. O kome je riječ?

Dvije slike moderne Evrope: Kafka i von Horvath

Time što ovako višestruko nije pripadao, inficiran je Kafkin pojam o svijetu: čas u prvom planu njegova pojma o svijetu leži ova, čas ona, supstancijalna grupa u kojoj ne sudjeluje, pa osjećajući da ne pripadajući suštinskoj cjelini, on osjeća da nije u svijetu.

Pri stvaranju svijeta na njega se nije mislilo, kaže Anders. „On samo smeta“, kaže seoski sekretar Momus o geometru K u Zamku.

Isto je sa Ferdinandom Havličekom u Tamo-vamo. Gdje god da se obrati, uputi – svijet su nedokučivi drugi. Čitav život mu postaje besprekidno traženje potvrde da postoji. Poput Kafkinih junaka, Havliček je lice s jednim ciljem (karikatura), koji ne može ispuniti, ali od kojeg ne može ni odustati.

Isto počivaju na suštinski jednakom doživljavaju svijeta, Kafkin roman i Havličekova predstava imaju i nezanemarive razlike. Dok granice Kafkinog građanina ostaju nevidljive, transcendentne granice unutar mirnodopskog građanskog života, kod von Horvatha granice su fizičke, nasilne.

Kod Kafke geometar K. je još uvijek subjekt i on pokušava da uđe u “Zamak”, a  kod von Horvatha, Havliček je samo objekt i njemu ne daju da izađe. Iako obojica ne uspijevaju, razlike su velike.

Kada bih pomoću današnjeg društvenog konteksta reflektirao tu razliku, kazao bih da Kafka opisuje svijet odlazeće Evropske unije, u kojoj je život mnogog građanina K. obilježen njegovim bezuspješnim pokušajima da ostvari kontakt sa (političkim, ekonomskim) Zamkom i da se tako i sam opskrbi određenim stepenom moći, koji mu, kako misli, treba da bude napokon zadovoljan, da ga se poštuje, da se udovoljava njegovim željama i da se prizna njegovo postojanje kao s ostalim činovnicima.

Dotle, svijet o kojem govori von Horváthova predstava više liči na centrifugalni svijet, koji dolazi nakon centripetalne Evropske unije, a u kojem sada geometar K. postaje Ferdinand Havliček, koji ne samo da ne može ući u “Zamak”, već ne može ući ni u selo u kojem je Zamak, bivši zaustavljen već na granici.

Djeca u publici

Kad sam imao desetak godina, saznao sam da je otac bio počeo pisati neki roman, ali i da je prestao, napisavši samo nekoliko rečenica. „Idemo. Kuda ćemo? Ne znamo. Nismo nigdje da bismo mogli krenuti.“

Oslobođen od iskustva čitanja Beckettovih sličnih rečenica, pomislio sam – osjećajući određenu dozu stida i (samo)sažaljenja – da je otac htio pisati o našoj izbjegličkoj sudbini, kada smo 1992. protjerani, morali ići iz Skender-Vakufa, a nismo znali kuda. Godinama kasnije, shvatit ću da se i nisam previše prevario.

Dok sam gledao Tamo-vamo u Pozorištu mladih, s moje desne strane, u publici, sjedila je djevojčica sa svojih desetak godina i gledala predstavu. Smijala se, shvatala je šale; čak u trenutku dok se odvijala jedna komično-erotska scena, i dok sam se ja zastidio, posmatrajući stvar čednim pogledom prisustvujuće omladine, skoro da sam sramežljivo skrenuo pogled sa scene, djevojčica se smijala бо весь голос.

Boreći se protiv stida zbog vlastite infantilnosti, pomislio sam, nisu li možda roditelji previše optimistični, kada pretpostave da djevojčica može razumjeti ovu predstavu, u tim globalnim političkim kontekstima.

A onda sam se, kasnije, sjećao svog desetogodišnjeg sebe i priče o izbjegličkom Beckettu, pa priznao da je umjetnost veća od analize. Važno je da teatar proizvede utisak koji želi, i koji samo on sa svojim sredstvima može proizvesti, a kako će, kojim kontekstima sam gledalac kasnije osmisliti taj utisak – to ostaje njemu.

Nije nevažno i da utisak koji predstava proizvede vrijedi razmišljanja i osmišljavanja, a predstava Tamo-vamo ansambla Pozorišta mladih upravo u tome uspijeva, i pored grešaka na koje su mi ukazali stručni ljudi, a koje, budući u dovoljnoj mjeri oslobođen od stručnih vještina, nisam ni uočio.

Izvor: Al Jazeera