Oglasi

Sinonim rata u kojem smo svi izgubili

Vukovar je grad heroj. I grad heroja. Svakako ga zovu – uglavnom oni koji ne žive u njemu.
Piše:
Vukovar masovno napuštaju njegovi stanovniciAl Jazeera

Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Godišnjica završetka najdramatičnije i najtragičnije bitke u Domovinskom ratu.

Bitke nakon koje više ništa nije bilo isto, bitke koja je Vukovar – nažalost, po zlu, patnji i stradanju – učinila poznatim u čitavom svijetu.

Iako su otad prošla gotovo tri desetljeća, zbog traumatičnosti i zbog toga što politički i psihološki nikad nije učinjena odgovarajuća sanacija, onima koji se tih događaja sjećaju rane su još previše svježe. Socijalna ugroženost svakako je vrlo bitna otežavajuća okolnost.

Vukovar je još tijekom opsade postajao grad simbol. Nakon konačnog pada postao je to u potpunosti: grad različitih simbola i različitih tumačenja, nerijetko na granici mitomanije. Grad događaj.

Grad simbol početka stravične ratne tragedije u Jugoslaviji. Tragedije koja će nas kao avet pratiti zauvijek. Postao je i ostao simbolom konačnog poraza razuma, tipičnog i nikad promijenjenog i prepravljenog koncepta tumačenja rata, događaja i političkih okolnosti – po strogom principu "naša istina je istina, a sve ostalo su laži". Simbolom masovnog stradanja nedužnih.

Vukovar je i sinonim rata u kojem smo naposljetku svi izgubili.

Rata i događaja za koje točno znamo što se dogodilo, ali ne znamo točno zašto.
Rata za koji znamo kako i kad je završio, ali ne znamo točno kad je počeo.

Je li počelo osnivanjem nacionalnih, a ne interesnih i svjetonazorskih političkih stranaka? Ili mahnitim, huškačkim, nacionalističkim skupovima uz prateću zlokobnu ikonografiju? Je li počelo paljenjem "njihovih" zastava, tučama, otkazima po nacionalnom ključu, noćnim privođenjima i odvođenjima, tajnovitim ubojstvima, miniranjem lokala? Dovoženjem oružja iz Srbije u okolna sela, švercanjem oružja iz Mađarske, formiranjem "nenaoružanih" odreda ili noćnih straža? Blokadom cesta, pojavom uniformiranih i bradatih – tko zna odakle pristiglih – u pitomim slavonskim selima? Prvim granatama? Blokadom kasarne?
Nitko ne zna točno.

Ako bismo na trenutak, uz veliki napor, u nekoj animaciji mašte zaboravili političku pozadinu vukovarske tragedije, te nacionalnu i vjersku različitost i rekapitulirali što se tamo – a i na svim sličnim mjestima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – dogodilo, vidjeli bismo sretne i vesele žitelje kako se odjednom naoružavaju i pucaju jedni po drugima. Nakon toga se razoružavaju i opet žive kao i prije, ali demografski okrnjeni, poraženi, izigrani, opljačkani i osiromašeni.

Dan sjećanja je potreba

I to je generalni sukus vukovarske tragedije.

I, naravno, uz ono najgore – ogromne žrtve, uglavnom potpuno nedužnih ljudi.

Zbog toga je Dan sjećanja svakako potreban i primjeren.

Međutim, uz svaki dan sjećanja paralelno se, bez iznimke, u sve degutantnijoj i apsurdnijoj varijanti i obimu, odvija i onaj drugi proces.

To je i dan kad se u Vukovar sjati sva hrvatska politička elita, besramno se nadmećući tko će biti uočljiviji, koga će barem u djeliću sekunde uhvatiti kamere dok namješta grimasu s neuvjerljivim izrazom suosjećanja.

"Pijetet" je riječ koja danas, izgovorena iz usta političara i svih koji tragediju beskrupulozno zloupotrebljavaju za ostvarenje bilo kakvog drugog cilja osim samog pijeteta, izaziva iznimnu mučninu.

Propagandom, jednostranim tumačenjem i upornim prešućivanjem kompromitirajućih činjenica s obje je strane toliko zagađeno razumno rasuđivanje da danas sa žalošću moramo konstatirati da je učinjeno vraški premalo.

Konstrukt "naše istine" i upornog prešućivanja svega što se u tu istinu ne uklapa s obje strane ne dozvoljava znatniji odmak od društva apsurdnih podjela i nacionalne netrpeljivosti. Takva nezdrava atmosfera i neprestano životarenje na rubu egzistencije ubojita je kombinacija motiva za odlaskom, naročito mlađim ljudima. 

Rat je još nepremostiva prepreka normalnom životu, iako je davno završio.

A ljudi rođeni nakon rata danas već imaju djecu. Ljudi kojima je rat u maglovitom sjećanju danas imaju djecu srednjoškolce.

I zato je, koliko god patetično zvučalo, "DANAS" ključna riječ.

A kako danas živi Vukovar, nekad jedan od najbogatijih gradova Jugoslavije? Danas, a ne samo 18. studenog.

I kako će živjeti onaj "danas" nakon gašenja kamera i reflektora, nakon odlaska konvoja i karavana pijetetlija?

Vukovar danas uglavnom je obnovljen grad. Nove zgrade, staklene, moderne.
Novi mostovi, neki koji prije nisu ni postojali, u svom šarenilu spajaju dva dijela grada.
Neke zgrade, kažu Vukovarci, još nisu obnovljene. A neke se ponovno obnavljaju i nakon obnavljanja prije 15-ak godina. Jer je kvaliteta – za državu vrlo skupih – građevinskih radova bila izuzetno loša.

Nova šetnica uz Dunav. Veliki Dunav. Cvijeće zasađeno u prve tri i posljednje tri žardinjere. Za fotografiranje sasvim dovoljno.

Grad heroj

Vukovar je grad heroj. I grad heroja. Svakako ga zovu – uglavnom oni koji ne žive u njemu. Tamo su negdje, u Zagrebu ili Poreču.

Vukovar, grad usred najplodnije panonske ravnice, ima novu tržnicu, modernu.
I ta je tržnica, kažu Vukovarci, jedna od najskupljih u Hrvatskoj.

U Vukovaru ima najviše nezaposlenih u odnosu na broj stanovnika.

Vukovar ima najveće račune za grijanje. Potpuno je normalno da se ljudi sve kasnije i kasnije odlučuju na grijanje, jer znaju da će za stan od 30-ak kvadrata dobiti račun u iznosu 150 eura.

Neki Vukovarci i Vukovarke vodili su bitku s državom u vezi s otkupom stanova i priznavanjem radnog staža jer su, eto, u pogrešno vrijeme bili u tom istom Vukovaru, pa su se na taj način zamjerili državi.

Vukovar je zloupotrebljavan kad god je trebalo prikupiti glasove pred neke izbore. Vukovar je uvijek služio kao skretač pažnje, i to vrlo uspješan.

Vukovarske dvojezične ploče preko noći postale su poznate u regiji.
I tu se pokazao sav "sjaj" hrvatske politike, posebno političara; jedni donesu odluku, drugi je provedu, jer su prvi tako odlučili, a onda protiv te odluke prosvjeduju upravo oni koji su je prvi donijeli.

Vukovar, grad usred najplodnije panonske ravnice, ima socijalnu samoposlugu iz koje hranu za preživljavanje uzima nekoliko stotina korisnika bez primanja ili s primanjima koja su nedovoljna za čisto preživljavanje.

Vukovarci u kupnju idu u susjednu Srbiju, jer su tamo ulje, šećer i brašno jeftiniji.

Vukovar masovno napuštaju njegovi stanovnici, odlaze u bolje, sretnije, gdje će biti poštovani, pa makar kretali i od nule.

Vukovaru nedostaje ljudi, duha, energije.

Ogoljen je, sam i napušten.

Nije to čak ni pitanje novca. Novca ima, samo se ne raspoređuje baš najpravilnije i najpravednije.

A što će Vukovaru danas i mostovi i šetnica i zgrade – ako u njima nema nikoga?!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.