Simbolički rat dvoglavih bijelih i crnih orlova

Dvoglavi su i jedan i drugi, samo je srpski bijele, a albanski crne boje. Eno ih i na nacionalnim zastavama. Ali, ako slučajno na pogrešnom mjestu pokažete svoju nacionalnu zastavu ili napravite gestu koja odaje koje orlove više volite, bijele ili crne, eto lavine reakcija i histerične medijske hajke koja podrazumijeva i najstrašniji verbalni linč koji ne isključuje i posipanje katranom i perjem.

Osjetilo je to ponajbolje na svojoj koži dvoje Beograđana. Prvi je Mon Djuraj ili, kako sam za sebe kaže, pekar Đura, a druga je slikarka Vera Ranković, članica Evropskog pokreta u Srbiji. Da ne bude nesporazuma, njih dvoje se ne poznaju, a naša priča je o tome kako su se Mon i Vera uprkos svemu našli u skoro istoj priči, priči o srpsko-albanskim odnosima čiji se kosovski epilog, evo, odigrava upravo pred našim očima.

Mon i Vera iznad predrasuda

U slučaju Mona i Vere sve je suprotno ustaljenim klišejima i predrasudama koji se već decenijama brižljivo njeguju u poznatim beogradskim i prištinskim kuhinjama. Iskazivanje nacionalne pripadnosti i patriotizma pokazuje se, između ostalog, istim onim zastavama pod kojima se donedavno i ratovalo, a na kojima, bezbeli, dominiraju bijeli ili crni orlovi sa dvije glave.

Vidljivo je to i danas u, kao u Berlinu onomad, podijeljenoj Kosovskoj Mitrovici: južno od Ibra se slobodno ističu crni, a čim se pređe na drugu stranu rijeke, onu sjevernu, dočekuju vas zastave sa bijelim orlovima. Niko, za sada, i ne pomišlja da sa svojom zastavom i pripadajućim orlovima pređe na drugu stranu jer je to izuzetno opasno po život pošto se smatra direktnim atakom na ama baš sve što simoliziraju posvađani orlovi… Umjesto orlova, doduše, sada se sve češće poseže za znakovnim jezikom koji mnogi čitaju kao nastavak sukoba bijelih i crnih orlova samo drugim sredstvima.

Sve je počelo pred dugo najavljivanu večeru srbijanskog i albanskog rukovodstva sa Kosova uz neizbježnog Edija Ramu, sa Angelom Merkel i Emmanuelom Macronom u Berlinu uz prisustvo šefova balkanskih država i upadljivo odsustvo Milorada Dodika, predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Divljanje ispred pekare “Roma”

“Neko” je u želji da podigne nacionalnu temperaturu u Beogradu i regionu, nevezano za Dodika, organizovao protest ispred pekare “Roma” u beogradskom naselju Borča u vlasništvu Mona Djuraja. Povod za okupljanje grupe huligana ispred pekare uz vaskoliku ciku i dreku uz pjevanje nacionalističkih i šovinističkih pjesama i otvorenih prijetnji Djuraju bila je – fotografija objavljena na društvenim mrežama. Na slici čovjek koji je nekad radio u pekari “Roma” ima ukrštene ruke preko grudi kojima maše kao leptir.

“Pa to je komšija Đura(j)”, ustvrdili su neki od stanovnika Borče, naselja na periferiji Beograda, a u pantomimičnom “leptiru” su prepoznali, kako kažu, znak velike Albanije.

Uslijedili su pomenuta lavina najnižih strasti o kojoj su izvijestili svi regionalni pa i svjetski mediji, a potom i akcija nekoliko desetaka Beograđana “Burek solidarnosti” u kojoj su dali bezrezervnu podršku sugrađaninu koji je pokušavao da objasni da on nije mahao rukama, da uopšte nije na spornoj slici, da je Srbija njegova zemlja i da sve što mu se imputira nema s njim nikakve veze…

Mediji, međutim, nisu izvijestili kako se naša plemenita Beograđanka Vera upetljala u cijelu priču. Tako što se solidarisala sa napadnutim komšijom na neuobičajen način.

Neobičan izraz solidarnosti

Napravila je fotografiju sa prekrštenim rukama i postavila je na društvene mreže.

Šta je potom doživjela to se na ovom mjestu ne da prepričati. Mnogo je to gadosti. Na stotine tvitova i desetine objava na Facebooku punile su se grozotama iz sekunda u sekund. Doživjela je uvrede i prijetnje koje nimalo ne zaostaju za onima koje je pretrpio Mon.

Zato smo je i pozvali jer, čini se, da zaslužuje ništa manju podršku i zaštitu od svog komšije Albanca. Jer, naš je utisak, da je Vera samo htjela poručiti i “Ja sam Albanka” kao što su, naprimjer, mnogi rekli “Je suis Charlie” nakon tragičnog ataka na redakciju lista “Charlie Hebdo” u Parizu. Ništa ni više ni manje od toga.

“Trenutno je cela porodica pod velikim pritiskom i ne bih volela da mi dolaze pred kuću ili čereče u tabloidima. Ali, za nedelju-dve, ako još bude aktuelno, rado ću popričati sa vama”, odgovorila je Vera Ranković za “Al Jazeeru” i pozvala na razumijevanje.

Uskoro nam se javila novom porukom:

“Nadam se da će ipak drugi događaji da učine da me zaborave. Prevarila sam se u proceni: mislila sam da će i mnogi drugi preuzati moj gest i pokazati solidarnost i kako je to sve ustvari glupo, jer, na kraju, znakovni jezik spada u slobodu govora. Umesto toga, navalili su botovi. Nema veze, proći će”, kaže Rankovićeva.

U pravu je ova hrabra žena, kao što je u pravu i novinarka Antonela Riha koja na svom twitter nalogu objašnjava njeno viđenje upotrebe znakovnog jezika:

“Kada ste prvi put videli Albance da pokazuju rukama simbol orla? Provela sam puno vremena na Kosovu 90-ih, tokom rata posebno, i takav gest nije bio uobičajen. Dizali su dva prsta, simbol pobede. Nije stvar u orlu, problem je što neko pokazuje da je Albanac.”

Sudar bijelih i crnih orlova u Rusiji

Javnost u Srbiji se, zaista, s tim simbolom susrela tek prošle godine. U Rusiji na Svjetskom fudbalskom prvenstvu. Igrala se odlučujuća utakmica za prolaz iz grupne faze Srbija-Švajcarska. Za Srbiju je sve počelo dobro. Povela je 1:0 golom Mitrovića, ali je Švajcarska najprije uspjela da izjednači, a u 90. minute postigne i pobjedonosni gol. Oba gola postigli su fudbaleri porijeklom sa Kosova, Granit Xhaka i Xherdan Shaqiri i obojica su to proslavili pokazujući “leptira” preko grudi odnosno albanskog crnog orla. Trčali su preko terena i kao da su, zaista, uzvikivali: “Ja sam Albanac”.

Šta bi se dogodilo da su nekim slučajem ogrnuli zastavu s orlom, što je postala moda u raznim sportovima na raznim meridijanima, teško je i pretpostaviti.

Ljubitelji bijelih orlova, međutim, pripadnost naciji takođe vole iskazivati znakovnim jezikom. I to uz podignuta tri prsta, što se može čitati na razne načine, ali je poruka slična. Podići tri prsta od ranih devedesetih i ne znači ništa drugo nego da se umjesto isticanja nacionalne zastave kaže: “Ja sam Srbin”.

Kao i u slučaju albanskog nacionalizma, gesta nastala je kao znak rastućeg srpskog nacionalizma i odavno postala prisutna na sportskim drugim manifestacijama pokazivanja nacionalnog ponosa i indirektno asocira na bijelog orla i štit sa krstom sa četiri ognjila.

Zašto neki ljudi imaju potrebu javno pokazivati svoja privatna osjećanja, pa i nacionalna, međutim, nije tema ovog članka.

Od Berlina do Pariza, sve do Moskve pa i Washingtona

Već za nedjelju zakazani su novi protesti u Borči. Kako onih koji bi da Mon Djuraju zabrane da peče hljeb i burek, tako onih koji bi da odbrane njegovo pravo na rad i život. Više je nego očigledno da u slučaj treba što prije da se umiješaju državne institucije i da reaguju i policija i pravosuđe. Napadnuta su osnovna ljudska prava građanina koji uredno plaća poreze državi Srbiji. A to nema veze ni sa bijelim ni sa crnim orlovima.

Njima će se već početkom jula ponovo pozabaviti, kako je najavljeno u Berlinu, dvojac Merkelova-Macron i pokušati da objasne da u Evropi ima mjesta i za bijele i za crne orlove, ali da je njima odavno mjesto u rezervatima prirode i zoološkim vrtovima. Samo tako će hiljade Monova i Vera u miru moći tragati za vlastitim srećama i životnim zadovoljstvima.

Do tada će sigurno srpsko-albanski odnosi ostati na ledu. Mnogi tvrde da će tako ostati i poslije Pariza jer se za sve pitaju ona zemlja koja ima vojnu bazu na Kosovu i ona koja ima tzv. humanitarni centar u Nišu. Baš kao i u  vrijeme hladnog rata.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera