Sijarić: Nećemo dozvoliti da umjesto Zemaljskog muzeja bude tržni centar

Sijarić: Situacija se sutra može promijeniti i ja se nadam da će tako i biti (Al Jazeera)

Pet godina nakon što je simboličnim skidanjem dasaka sa vrata Zemaljski muzej BiH ponovo otvoren, uprava najstarije muzejske institucije u BiH ponovo se našla u situaciji u kojoj je najizglednije rješenje ponovno zatvaranje.

Ignorantski pristup i nebriga vlasti koja se projektuje kroz neriješen pravni status ove institucije, nesistemsko ulaganje novca koje nerijetko izostane te gubitak vlastitih prihoda zbog krize uzrokovane pandemijom korona virusa razlozi su zbog kojih muzej ponovo stoji na staklenim nogama, a njegovi uspolenici mjesecima ne dobijaju platu.

Na probleme koje imaju i poražavajuću situaciju u kojoj bi se mogli ponovo naći javno su upozorili krajem prošle godine, kada je postalo jasno da zbog neformiranja Vijeća ministara neće dobiti novac za 2019. godinu. Dašak nade davali su vlastiti prihodi koje muzej ostvaruje prodajom ulaznica, no njih je u martu ove godine nemilosrdno uništila koronakriza.

„Mi smo svaki poremećaj u vlasti osjetili. Prošle godine nije formirano Vijeće ministara i automatski s tog nivoa, a to nam je bio najveći izvor prihoda, nismo dobili novac. I vječno smo u neizvjesnosti, strepimo i čekamo cijelu godinu da vidimo hoćemo li dobiti novac i na kraju ga ne dobijemo ili dobijemo mali dio. A teško da će nam neko nadoknaditi vlastite prihode“, kaže u razgovoru za Al Jazeeru Mirsad Sijarić, v.d. direktora Zemaljskog muzeja BiH.

„Razgovarao sam nedavno s novim kantonalnim ministrom kulture koji mi je potvrdio da su pod ogromnim pritiskom. Sva ministarstva napadaju na budžet kako bi se kompenzirali gubici uzrokovani koronakrizom. Firme imaju gubitke oko po 20, 30 ili 50 posto i prvo se uzima od kulture i nauke da se njima nadomjeste gubici, a niko ne uzima u obzir da mi imamo stopostotne gubitke jer nema turista i posjeta“, dodaje.

Dugogodišnja borba s vjetrenjačama

Borba Zemaljskog muzeja BiH s vjetrenjačama traje već godinama i ne predstavlja nikakvu novost. Problem finansiranja ove institucije od državnog značaja nikada nije riješen, a osnovni troškovi nisu mali – za izmirivanje plata, režijskih troškova i osiguranja (u smislu zaštitarske agencije, videonadzora, vatrodojave, atestiranja stvari itd.), bez programskih aktivnosti, Zemaljskom muzeju BiH je na mjesečnom nivou potrebno 110 do 115 hiljada konvertibilnih maraka (55 do 57, 5 hiljada eura), dakle oko 1.400.000 konvertibilnih marka (716 hiljada eura) godišnje.

„Dosad smo s kantonalnih, federalnog i državnog nivoa vlasti dobijali oko 900 hiljada konvertibilnih maraka (460 hiljada eura) i tu razliku koja nam je potrebna za osnovno djelovanje kompenzirali smo kroz razne projekte i direktnom prodajom ulaznica i naših aktivnosti. Uz to smo sve vrijeme vraćali dug muzeja. Prošle godine smo umjesto 900 dobili 500 hiljada konvertibilnih maraka (255 hiljada eura), a ove godine smo u još neizvjesnijoj situaciji jer trebamo čekati nekoliko mjeseci da vidimo šta će se dogoditi. Ljudi su krajnje nezadovoljni i zbog toga imamo unutrašnji problem funkcionisanja, što je razumljivo. Jer jedva smo uspjeli savladati onih pet godina bez plate, teško je uvjeriti ljude da možemo ponovo proći kroz sve to i biti u poziciji da ne dobijamo platu, iako smo zaposleni. Nije lako“, iskren je.

Svjestan da nema novca ni za isplatu plata uposlenicima, a ne želeći, u trenutku kada su prethodni dugovi sanirani, ponovo praviti milionski dug muzeju, Sijarić je odlučio smanjiti plate – prvo sebi, a potom i svojim kolegama.

 

 

Upravo je visina njegove plate za mjesec mart ove godine, koju još uvijek nije ni dobio, iznenadila mnoge i izazvala mnoge reakcije u javnosti.

„Iznenadio sam se što su ljudi šokirani mojom platnom listom za mjesec mart, jer mi odavno upozoravamo na tešku situaciju u kojoj se nalazimo. Dugo vremena govorimo da ne dobijamo sredstva i da nemamo novca za isplatu plata, ali niko nam ne vjeruje. Meni nije inače tolika plata, to je plata za mjesec mart 2020. godine koju nismo dobili. Ali svejedno, uzmite u obzir da ovdje za mizerne plate rade doktori nauka. Sve ovo je veliko poniženje“, kaže Sijarić.

Posljednji vapaj za spas muzeja

Sve to djeluje kao posljednji vapaj za spas najstarije naučno-kulturne institucije u BiH i pomoć njenim uposlenicima koji godinama brinu o svim eksponatima neprocjenjive vrijednosti, dok o njima ne brine niko.

„Kao i svi koji ovdje rade, i ja sam na granici, psihički više ne mogu da podnesem. Pod ogromnim smo pritiskom i želimo da se ovo riješi“, ističe.

„Muzej neće nestati, da se razumijemo. Preživio je on mnogo toga pa će preživjeti i Bosnu i Hercegovinu. Muzej je u svojoj suštini jak, ali sada pati jer je bolestan organizam. Ovo što se sada događa je bukvalno silovanje institucije i njenih uspolenika. Ljudi su nezadovoljni i bijesni, atmosfera nije zdrava, i u tom smislu mi ne možemo još dugo izdržati. Bez obzira na sve mi nećemo dozvoliti da se ovdje napravi tržni centar i da muzej promijeni svoju funkciju i namjenu. Mnogo toga smo napravili u posljednjih pet godina, najviše zahvaljujući Ambasadi SAD-a, UNESCO-u i Ambasadi Italije, radimo konstantno na poboljšanju uslova za predmete, ali vrijeme je da nam neko pomogne da se poboljšaju uslovi za nas“, kaže.

No, iako je kap davno prelila čašu, uposlenici ove institucije ne razmišljaju o eventualnom štrajku ili protestu jer, kako kažu, nemaju kome.

„Niko nije ‘zadužen’ za nas, kome da protestujem? Američkoj ambasadi, jer ona ima sluha za nas?“, pita se Sijarić i dodaje:

„Svaki dan mi dođe da dignem ruke. Drži me to što sam tu došao još kao student, cijeli život tu radim, ovaj muzej je moj život. Mi koji ovdje radimo istinski volimo ovu instituciju jer je ona najbolje mjesto da se bavimo svojom strukom.“

Nada umire posljednja

Ističe i kako rade sve što je u njegovoj moći, ali sve uvijek završava na isti način – praznim obećanjima i ignorantskim odnosom prema ovoj instituciji.

„Radimo sve što možemo da uradimo, čak smo Miloradu Dodiku tražili sastanak i naravno da nismo dobili odgovor. Ali nismo dobili odgovor ni od ministrice kulture FBiH Zore Dujmović, niti nove ministrice civilnih poslova Ankice Gudeljević koja je već pola godine na toj poziciji. Mnogi nikada nisu odgovorili“, priznaje.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

„Uostalom, nas svi ‘podržavaju’. Svi zvaničnici ponavljaju onu floskulu da je muzej slika BiH, najvažnija institucija i tapšu me po ramenu. Svi govore da im je žao zbog situacije, ali niko ništa da promijeni i tako već 25 godina. A to se dok mi ovaj razgovor vodimo može promijeniti, jer to je lažni problem. Nije skupo, kako su dva miliona konvertibilnih maraka (jedan milion eura) za muzej puno u kantonu čiji je budžet oko milijardu ili federaciji čiji je budžet više milijardi“, smatra.

„Osim toga, novca sigurno ima dovoljno da se sve rupe zakrpe i uvede red, ali treba neko da glumi vlast i državu, ako je već nemamo. Sve se može riješiti uz malo dobre volje i i manje krađe i lopovluka. Vrijeme je da nazovemo stvari pravim imenom i konačno ih riješimo“, dodaje.

Razgovor završavamo u optimističnom tonu. Nakon sastanka održanog sa kantonalnim zvaničnicima, Sijarić se nada da će biti interesa da se bar sa ovog nivoa vlasti pomogne institucijama kulture.

„Optimizma ima. Situacija se sutra može promijeniti i ja se nadam da će tako i biti“, zaključuje Sijarić.

 Izvor: Al Jazeera