Šijan: Nekada te cenzura potakne da budeš kreativniji

Šijan: 'Voleo sam da čačkam tamo gde postojeće kulturno mnenje ne želi da ide' (Anadolija)

Slobodan Šijan jedan je od najpoznatijih filmskih autora bivše Jugoslavije i filmaš koji je sve generacije zadužio ostvarenjima Ko to tamo peva, Maratonci trče počasni krug, Davitelj protiv daviteljaKako sam sistematski uništen od idiota.

Njegovi filmovi danas imaju kultni status i još privlače pažnju gledalaca svojom intrigantnošću, originalnom filmičnošću i sposobnošću da istovremeno nasmiju i zabrinu.

Povod razgovoru sa Šijanom jeste rad na novom filmu Budi Bog s nama u kojem se slavni režiser bavi životom Boška Tokina, pisca i intelektualca koji je u intelektualnom životu međuratne Srbije igrao značajnu ulogu, a onda u SFRJ bio potpuno zaboravljen.

  • Šta donosi priča o Bošku Tokinu, umjetničkoj pojavi i intelektualcu koji je imao gotovo „filmski“ zanimljiv život?

– To je jedna priča o intelektualcu u tranziciji. O nekom ko je puno uradio na mnogo polja – u literaturi, filmskoj kritici i pokušao je da snimi film, što se završilo katastrofalno, jer se raspala ekipa i mi se sada bavimo tim šta se tu desilo, kao neka izmišljena priča. Priča se prepliće sa jednim ispitivanjem njega u zatvoru u posleratnoj socijalističkoj Jugoslaviji, jer je on uhapšen zato što jednostavno nije pripadao nekoj rukovodećoj strukturi ovih avangardista.

To je Boško Tokin i bio je urednik časopisa u Zagrebu i pisao je u Beogradu i živeo je u Beogradu. To je meni zanimljiva priča – kako neko ko je promovisao film kao umetnost posle rata objavljuje jedan od prvih brojeva jugoslovenske poezije. Odjednom postaje neka žrtva ispitivanja policije i ubrzo po izlasku iz zatvora umire od tuberkuloze koju je navukao tamo. Jedna žalosna sudbina, ali jednog veselog čoveka, jer je on bio optimista i nikada nije prihvatao ulogu žrtve i depresivca već se i tokom ispitivanja zezao i izmišljao i pokušavao predstaviti stvari na neki svoj način.

  • Koji su bili razlozi njegovog „zaboravljanja“ s obzirom da je bio aktivna ličnost na srpskoj kulturnoj sceni, a među ostalim i veliki prijatelj Miloša Crnjanskog i saradnik Stanislava Vinavera i Tina Ujevića?

– Pa to smo mi izmislili, šta je bio razlog zaboravljanja, pošto ne znamo šta je bilo sa filmom i dalje ne bih odavao (smijeh). Jedan od razloga je bio što je objavljivao kritike povremeno u nekim novinama tokom okupacije u Beogradu pa je optužen za kolaboraciju, iako je on objavljivao samo sadržaje i nije ništa komentarisao. Mislim da je suština bila u tome što nije pripadao Partiji, a bio je u prvim krugovima avangarde. On je bio jedan od tri potpisnika zenitizma sa Ljubomirom Micićem i nemačkim pesnikom Ivanom Galom. I pošto je to najvažniji avangradni pokret na teritoriji Jugoslavije o njemu se dosta piše, više nego o nadrealistima, iako su bili značajni, ali su oni svi inkorporirani u komunističku posleratnu vlast. I oni su komandovali armijama, bar neki od njih, kao Koča Popović. Nisu imali tretman kao neki značajni intelektualci.

Moja je teorija da je on bio optimista i šarmer i verovatno je zaveo ženu nekog lokalnog rukovodioca pa su ga zbog toga strpali u ćorku. Mi se fokusiramo da se te istrage i ispitivanje bave poreklom filma – šta je s njim bilo i zašto je sniman i na kraju saznajemo zašto se to desilo. Jedan naš lider je bio slučajno tu i uslikan je, a nije trebao biti jer je bio undercover.

  • U bivšoj Jugoslaviji bili ste jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih režisera koji je napravio niz kultnih filmova. Kako gledate na činjenicu da su ti filmovi danas jednako aktuelni i podjednako gledani kao u vrijeme kada su nastajali?

– Upravo tako što su i ti filmovi izgledali beznačajni kada su bili u nivou projekta. Govorili su – “šta ćeš da radiš ovu tanku komedijicu” i “šta će nam ovaj mračni film” i nekako ubeđuješ ljude s manje ili više uspeha u to šta radiš, pa na kraju snimiš – pa ispadne da je dobro. Ali sa komedijom je zeznuta stvar što ljudi dok čitaju, otvore im se i oči i uši i oni svašta u tome vide, a ti na kraju kada snimiš, to ne ispadne ni toliko opasno, nego samo ispadne eventualno smešno, što je i najvažnije. Ali u fazi čitanja, ti ovde zezaš u nekom filmu doktora, u drugom političare, u trećem nekoga trećeg. Na ovim prostorima komedija u fazi probijanja kroz te komisije uvek se sudara sa najneverovatnijim preprekama.

  • Da li su cenzorske komisije bile strašni sudovi koji su branili snimanje ili je postojala mogućnost da se projekat realizira i snime filmovi i prikažu publici? Želimir Žilnik mi je u razgovoru rekao da te kontrole uopšte nisu bile tako strašne kako se danas predstavljaju.

– U moje vreme nije bilo više te cenzure kao zvaničnog tela. To je bilo više u Žilnikovo vreme i u generaciji crnog talasa. U moje vreme se cenzura vršila u tzv. umetničkim većima i bilo je teže proći jer si imao umetničko veće u svakoj proizvodnoj kompaniji i bila su sastavljena od navodno uglednih umetnika i uglednih ličnosti i uvek je bilo par političara da pretegnu ako je trebalo. I uvek kada bi se javio neki problem, ovi bi drugi nastojali umiriti negativne komentare. Bilo je opet sjajnih ljudi u komisijama koji bi podržali projekte. Bilo je poznatih pisaca, ili glumaca koji očekuju ulogu i navale da se snima. Bilo je čudno vreme, ali nisi mogao proći sa projektom ako ne prođeš te filtere.

  • Kada već govorimo o odnosu između filma i politike, neminovno je da pomenemo film Kako sam sistematski uništen od idiota, koji je po mišljenju mnogih možda najsuptilnija kritika komunističkog društva koje se pretvara u birokratsku državu.

– Jeste, i ona (filmska priča) je prošla zahvaljujući podršci Saše Petrovića koji je bio umetnički direktor Avala filma, a još je bio pod embargom kao intelektualac. To je jedna čudna suprotnost u tom sistemu. On je bio oduševljen scenarijem i gurao ga je svim snagama. Međutim, Milutin Čolić koji je bio član umetničkog veća, bio je protiv filma. U svojoj knjizi Filmski letak objavio sam Čolićevu recenziju baš da ljudi vide. Napisao je da je „neprihvatljivo što junakinja tog scenarija, ruska građanka, ima seksualne odnose sa jednom barabom i klošarom“.

Onda sam ja branio scenarij tvrdeći kako smo imali film Nešto između, gde američka državljanka ima ljubavne odnose sa našim nekim čovekom. E, kaže, “ali mi smo nesvrstana zemlja i poštujemo svačiji sistem, a u Americi je demokratija i oni ne stavljaju zapreke i mi to poštujemo. Ali, u SSSR-u će biti uvređeni na takav prikaz seksualnog života sovetske građanke”. Morali smo malo promeniti, ali ispalo je dobro jer ona laže da je sovetska građanka i kada on nađe njenu ličnu kartu, bude šokiran jer je bio zaljubljen u Ruskinju.  Ispalo je čak i bolje. Nekada te cenzura potakne da budeš kreativniji. To je bio prvi film posle 1968. koji se bavi ‘68-om. To je bio apsolutni zid i nije ga bilo lako probiti. Ovo je prošlo valjda zbog uspeha mojih prethodnih filmova. Koncipirao sam ga ne kao komercijalni film nego kao neku vrstu nezavisnog filma, ali sa normalnim budžetom.

  • Često koristite elemente nadrealizma i grotesku, što je posebno izraženo u filmu Davitelj protiv davitelja. Od kuda potreba da se svaka scena ekspresivno pojača?

– Zavisi od filma. Davitelj se bavi tom malo preteranom stilizacijom horora i naravno, bio je neka vrsta omaža raznim filmovima iz tog žanra od Langa do Hičkoka. To je bio filmofilski film, a najveći njegov cilj je bio subverzija tog ukusa. Ti u to vreme nisi smeo ni da kažeš da je Hičkok veliki reditelj. To danas deluje sumanuto. Ideja da snimaš horor film bila je jedna idiotska ideja. Ja sam voleo takve situacije – da čačkam tamo gde postojeće kulturno mnenje ne želi da ide i jedna od tih stvari bio je jedan takav podžanr.

  • Kada smo govorili o odnosu politike i filma, moramo pomenuti Maratonci trče počasni krug, koji je kritika doživjela kao metaforu Jugoslavije koja se raspada nakon Titove smrti. Da li je to političko „čitanje“ filma ispravno?

– Napolju su ga svi čitali tako kako vi kažete, a kod nas to niko nije smeo da napiše. Svugde u svetu gde je bio prikazivan bio je povezivan sa sahranom Broza i raspadom Jugoslavije. Kod nas se pisalo samo kao o urnebesnoj komediji. To je pitanje za način čitanja i sposobnost čitanja sadržaja.

  • Vaši filmovi korištenjem filmskog jezika, kompozicijom kadara, odabirom teme, odudaraju od socrealističke poetike, ali su i pored zahtjevne filmske poetike imali ogroman uspjeh kod filmske publike. Kako objašnjavate činjenicu da su filmovi snimani za filmofile postali toliko popularni?

– To je neki moj moto – da film mora biti komunikativan, ali i ličan. Znači, to je taj lični element – da ja kao veliki filmski manijak unosim neke teme koje mene zanimaju iz tog mog bioskopskog iskustva. I ja sam sve filmove koje sam radio profilisao sa određenom idejom veze sa nekim filmovima koje ja volim. Ljudi sami to vide. Svaki moj film je neka vrsta metafilma koji odgovara određenoj vrsti filmova, ili određenim rediteljima kojima sam se bavio. Tako dolaziš i do nekih originalnih formi. Naravno, želiš da radiš drugačije od svih drugih oko tebe i to je impuls koji imaš. Ali nisam pripadao generaciji kojoj je strašno stalo do originalnosti. Naši crnotalasovci su se strašno trudili da niko ne liči jedan na drugog. To je njima bila katastrofa, ako kažeš da liči na nešto. Mojoj je generaciji, naročito ljudima kao što sam ja, filmofilima, bilo stalo da napraviš neki omaž o filmu, to nam je bilo super dobro. Da ličim na nekog reditelja kojeg volim. Da mažnjavaš iz raznih filmova. Nisam imao kult da moram izmisliti nešto novo. Ipak, na kraju ispadne drukčije, jer ga snimaš na Balkanu i to nikada ne može da bude isto.

  • Studirali ste slikarstvo i imate visoko mišljenje o Tomu Gotovcu, navodili ste često. Koliko je ta likovna perspektiva utjecala na snimanje vaših filmova? Maratonci su snimani sa prigušenim svjetlom, sa dosta sjenki i uvijek mračnim interijerima?

– To je rediteljska koncepcija da bude crna boja, da se ne vidi nebo u kadrovima – to su stvari koje reditelj radi. Osmišljava vizuelni stil filma. Moj pajtos i prijatelj iz generacije i koji je sedeo u kinotekama, Stevo Crvenkovski, jednom mi je rekao u Puli: „Nisam očekivao da vidim Rio Bravo u Puli“. U Maratoncima su bili mnogi citati, kada bacaju dinamite recimo. On je odmah imao referencu, shvatio je citat. To je zadovoljstvo da uradiš stvari iz nečega drugoga. Ja film doživljavam kao igru. Radiš u čemu uživaš.

  • Iz današnje perspektive, vi ste imali privilegiju da radite sa najvećim glumcima Jugoslavije. Pavle Vuisić, Bata Stojković i Taško Načić su fizički, figuralno netipični glumci. Zašto ste glumce robusne fizionomije i neobične facijalnosti stavljali u prvi plan filmske priče, a onda radili i sa jednim Zoranom Radmilovićem?

– Okruženi smo takvim licima, tako da čovek raste s tim i postaje svestan. U tom glumačkom svetu nađeš neke ljude koji mogu to da urade, a to su bili veliki glumci. Taško nije imao veliko iskustvo na filmu pre Ko to tamo peva. Njega su počeli zivkati posle toga mnogo više. Bata i Paja su bili veterani. To jeste činjenica da smo imali priliku da radimo sa vrhunskim glumcima. Ja sam jedno vreme živeo u Americi, kombinovao sam neke projekte. Zanimala me komedija, ali da biste radili komediju koja nije skupa po sebi, morate uzeti zvezdu od 15 miliona dolara da bi film bio uspešan i onda uzmete nekoga jeftinijeg koji nije toliko dobar. A u Srbiji ili Bosni dobijete najboljeg.

Zoran Radmilović, to je druga priča. On nije bio tipičan filmski glumac i trebalo je naći način u Maratoncima da iz njega izvučemo ono čemu se smejemo njemu u pozorištu. Imao je malo ukočen stav i onda sam ja to razbijao sa 27 dublova i kada i njemu postane svejedno, onda se i on opusti i on krene da se zeza. Problem je kada radiš s njim i Pajom Vuisićem u jednom zajedničkom kadru, jer Paja neće da ponavlja scenu više od tri puta, a ovom treba 20 dublova i onda sam morao izmišljati svakojake tehnike. To se snalaziš kao reditelj. Dosta je bitna koncepcija, stilska, ljudi i ne razumeju šta reditelj radi. Pitaju se zašto je film mračan. Pa, zato što je tako osmišljen, jer osmišljeno je da podseća kao da je snimano u vreme nemog filma. Grupa ljudi se bolje vidi u jednom širokom kadru. Stan je zato bio napravljen u napuštenoj zgradi kako bi kamera imala tu širinu.

Izvor: Al Jazeera