Sigurnosne posljedice Al-Sisijevog prevrata

Piše: Omar Ashour

„U sljedeći petak svi časni i odgovorni Egipćani moraju izaći na ulice. Zbog čega moraju izaći? Moraju izaći zbog toga da mi daju ovlasti i nalože da se borim protiv potencijalnoga nasilja i terorizma.“ Ovo su rečenice koje je general Abdul Fattah al-Sisi izrekao 26. jula 2013. godine, nakon što je sedmicama predvodio najkrvaviji vojni udar u egipatskoj modernoj povijesti. Tri godine kasnije, nasilje i terorizam više nisu samo potencijalna mogućnost, nego postaju i stvarnost. Stoga se nameće pitanje šta je to vojni udar u Egiptu donio sa sobom na sigurnosnom planu u tri posljednje godine?

Terorizam u službenom ruhu

Trinaestog augusta 2013. godine došlo je do nezapamćene eskalacije političkog nasilja, kada je general Al-Sisi zajedno sa svojim vojnim i sigurnosnim zapovjednicima donio odluku da razbije ogromne proteste na trgovima Rabi'a Al-Adawiya u Kairu i Al-Nahda u Gizi, gdje su se okupljali protivnici svrgavanja prvog izabranog egipatskog predsjednika, dr. Muhameda Mursija.

Organizacija za ljudska prava Human Rights Watch razbijanje demonstracija u Egiptu nazvala je „najgorim masovnim ubistvom u modernoj historiji Egipta“ i „potencijalnim zločinom protiv čovječnosti“.

Ova organizacija tvrdi kako postoji velika vjerovatnoća da je broj ubijenih demonstranata iznosio više od hiljadu u roku od deset sati (stotinu ubijenih u sat vremena). Egipatski Centar za socijalna i ekonomska prava je tada u potpunosti identificirao i dokumentirao 932 tijela, 294 tijela djelimično, a 29 njih je ostalo neidentificirano. Ove brojke uključuju 30 tijela maloljetnika i 17 žena.  

Vojni udar je ostavio trag, sa svim represivnim mjerama koje su uslijedile nakon njega, na sigurnosnu situaciju u Egiptu i inostranstvu. Posljedice toga se još uvijek osjećaju na političkom, ekonomskom i socijalnom planu u vrijeme obilježavanja treće godišnjice vojnog prevrata. Što se tiče sigurnosne dimenzije, eskalirale su tri krize kao direktna posljedica vojnog udara: oružana pobuna na Sinaju, negiranje građanskog otpora i otvoreni rat protiv demokrata i demokratije.   

‘Ranjeni Sinaj’

Daleko od krvi koja je potekla u Kairu i Gizi u ljeto 2013. godine, dolazi i do eskalacije situacije – koja je ionako više od desetljeća bila nestabilna i na Sinaju, i to izuzetnom brzinom – 27. jula, specijalne snage drugog i trećeg korpusa egipatske armije su, uz pomoć avijacije, pokrenule „Pustinjsku oluju“, kako su je nazvali vojni stručnjaci. Nakon te operacije, vojni glasnogovornik je obznanio da je ubijeno 78 „terorista“ a da je 207 uhapšeno, dok je „terorizam“ na Sinaju u potpunosti iskorijenjen.

Nekoliko mjeseci kasnije, militanti na Sinaju su raketom zemlja-zrak oborili vojni helikopter tipa Mi-17. Nakon ovog napada postaje jasno da su te snage uznapredovale, a ne iskorijenjene, te da su njihove vojne sposobnosti bez presedana u povijesti oružanih pobuna i ratova neregularnih komandosa u Egiptu.

U novembru 2014. godine, lokalni militanti zaklinju se Islamskoj državi Irak i Levant (ISIL) nakon što je ova grupa proglasila svoj hilafet u Mosulu. Dolazi do osnivanja novog entiteta pod nazivom Sinajski vilajet (Sinajska pokrajina) poslije spajanja većine frakcija organizacije Ansar Bait al-Maqdis sa drugim, manjim lokalnim grupama. To je bio novi razvoj dešavanja koji je također zaokupio pažnju, jer se nikada ranije nije desilo da neka od egipatskih džihadskih organizacija prisegne na lojalnost organizaciji većoj od sebe izvan granica Egipta.

Sinajski vilajet izdaje svoje vojne izvještaje mjesečno i godišnje, pa je tako, između novembra 2014. i novembra 2015. (što odgovara 1436. hidžretskoj godini), prema navodima  Sinajskog vilajeta, ubijeno 800 vojnika i oficira regularne egipatske vojske i više od 100 obavještajaca, saradnika i doušnika. Također, u njihovim navodima se tvrdi da su oduzeli teške minobacače (120 mm), protuavionske topove modela ZU-23 (25 mm), teške mitraljeze modela DShK (14.5 mm), desetke automatskih pušaka (7.62 mm), te da je sve to zaplijenjeno tokom napada ili kontranapada na egipatske regularne snage.    

U oktobru 2015. godine, pripadnici Sinajskog vilajeta probili su sigurnosne procedure aerodroma Sharm el-Sheikh te podmetnuli malu bombu u ruski Airbus što je rezultiralo pogibijom 224 putnika, uključujući i članove posade. To je – sa ovim brojem žrtava – najgora teroristička operacija u historiji Egipta i Rusije. 

U januaru i februaru 2016. godine, Sinajski vilajet je iznio tvrdnje kako je uništio 25 oklopnih vozila (uključujući tenkove, minolovce i buldožere za rušenje kuća i tunela) te ubio 100 vojnika (egipatska regularna vojska je potvrdila smrt samo 37 njih). Bez obzira na različite informacije koje se iznose vezano za broj stradalih i propagandu i kontrapropagandu koju koriste obje skupine, ono što se sigurno može potvrditi jeste da je pobuna još uvijek jaka te da nije dokinuta u julu 2013. godine niti u julu 2016. godine, nego je dodatno eskalirala.

Uz konstataciju da pobuna na Sinaju i Zapadnoj pustinji i dalje traje te da se proširila u periodu između septembra 2013. i jula 2016, treba imati na umu da su pripadnici ovih pobunjeničkih grupa stigli i do Kaira u septembru 2013. (kada su pokušali izvršiti atentat na egipatskog ministra unutrašnjih poslova Mohammeda Ibrahima) ali se ne uspijeva proširiti na tom području.  

Egipatske sigurnosne snage i vojska u Kairu te pojedinim gradovima Delte Nila suočavaju se sa problemom napada autobombama koje provode pripadnici ISIL-a i napadima militanata. Posljednji takav napad izveden je u Helwanu u maju ove godine kada je grupa militanata napala na autobus koji je u tajnosti prevozio snage sigurnosti. Tada su napadači ubili osam pripadnika snaga sigurnosti, nakon čega su nestali u ‘betonskoj džungli’ (kako se naziva predgrađe Helwana) koje je patilo i još uvijek pati od problema siromaštva, marginalizacije i represije.   

Eskalacija situacije na Sinaju nije jedina sigurnosna posljedica prevrata. Vojni udar je – svojim politikama i ponašanjem – poslao jake i opasne poruke mnogim mladim aktivistima koji podržavaju promjenu (bez obzira da li se radi o revolucionaristima ili reformistima). Takvim porukama se ukratko želi poručiti  da je sposobnost građanskog otpora u cilju promjena ograničena, te da je korištenje metka efikasnija metoda od glasačkih kutija ili štrajkova, bojkota i demonstracija, dok strategija „iskorjenjivanja protivnika“ ima veći legitimitet među masama koje podržavaju i aplaudiraju od strategije „reintegracije i pomirenja“ kojom se želi spriječiti krvoproliće. 

Pomenuto je ostavilo negativan utjecaj na usmjerenje umjerenih političkih aktivista, posebno onih koji su odlučili da uđu u političku utrku sa miroljubivim demokratskim sredstvima. Sudbina većine njih bila je marginalizacija i ismijavanje, a ponekad čak i radikalizacija.

Opasne poruke

U ovom kontekstu imamo dvije situacije koje su vrijedne pažnje. Prva situacija je slučaj bivšeg policajca i demokratskog aktiviste Ahmeda al-Darawija koji je bio kandidat za parlament na prvim slobodnim i fer parlamentarnim izborima u Egiptu 2012. godine. Nakon masakra koji se dogodio na trgu Al-Rabi'a, pridružio se organizaciji ISIL i poginuo pod njihovom zastavom, kada se uvjerio u neuspjeh građanskog otpora i političke elite da provedu demokratske promjene. 

Druga situacije je slučaj Isama Darbalahe, predsjednika Savjetodavnoga vijeća Al-Gama'e al-Islamiyye. Al-Gama'a al-Islamiyya je izašla iz redova džihadskog pokreta nakon krvavih sukoba tokom devedesetih i obznanila su da se odriču političkoga nasilja – u svim njegovim oblicima, uključujući i terorizam – 1997. godine, te su prihvatili da rade u demokratskom sistemu kada to politički ambijent dozvoljava, nakon što je Mubarak svrgnut sa vlasti u februaru 2011. godine.  

Između 2002. i 2009. godine vođe ovoga džemata, među njima i Darbalah, napisale su više od 30 knjiga s ciljem suprotstavljanja ideologiji Al-Kaide te demontiranja njihovog diskursa i polemika koje otvara džihadski pokret. Nakon što su pojedini, za koje se smatra da pripadaju organizaciji ISIL, obznanili da će osnovati „Vilajet“ u oblasti Gornjeg Egipta u aprilu 2015. godine, Darbalah kreće u obilazak područja Gornjeg Egipta (jug doline Nila) u maju 2015. godine kako bi upozorio omladinu na to koliko je opasno preuzeti ovu ideologiju i ponašati se onako kako se ponaša ISIL. Jedna od posljednjih poruka Darbalahe njegovim pristalicama bila je „da ne prestanu vjerovati u nenasilje i u demokratska sredstva“ uprkos svemu onome što se dešava.    

I pored takvih napora, Darbalah je uhapšen te je preminuo u zatvoru u augustu 2015. godine. Možda simbolika njegove smrti u zatvoru nakon svih napora koje je ulagao čini čitavu sliku još sumornijom i šalje jasnu poruku onima koji teže ka umjerenosti: nikakve privilegije ili nagrade ne postoje, samo više represije i poniženja, što su, bez sumnje, poruke koje dodatno opterećuju i pogoršavaju sigurnosnu situaciju i čine je opasnom.    

Gorka žetva

Jedan od ključnih razloga za puč u julu 2013. godine, kako je to navedeno, jeste suprotstavljanje nasilju i potencijalnom terorizmu, dok je jedan od glavnih rezultata ovog vojnog prevrata eskalacija nasilja i stvarnog terorizma. Dok se sigurnosna situacija pogoršava, na dosada nezapamćen način, ne naziru se znakovi političke ili sigurnosne želje da se situacija smiri, da se preispita politika iskorjenjivanja ili pak ublaži rat protiv demokratije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera