Oglasi

Sidran: Kazna najbolje mijenja nasilnički mentalitet Balkana

Pišući pod pseudonimom zbog vlastite i sigurnosti djece na društvenim mrežama privukla je ogromnu pažnju javnosti.
Svoje tekstove je objedinila u knjigu znakovitog naslova „S druge strane straha“.Ustupljeno Al Jazeeri

„Ja sam Aylin Sidran, preživjela žrtva nasilja u porodici. Majka djece koja su svjedočila nasilju tokom braka, razvoda i poslije razvoda. Brak koji je završio razvodom nakon 20 godina, u kojem sam bila časna i čestita bosanska žena, te nakon što sam smogla snage i nasilniku rekla SAD JE DOSTA postala kurva, luda, glupa i šta sve ne“, počinje ova žena jedan od postova na svojoj Faceboook stranici Begovica.

Pišući pod pseudonimom zbog vlastite sigurnosti i sigurnosti djece na društvenim mrežama privukla je ogromnu pažnju javnosti. Svoje tekstove je objedinila u knjigu znakovitog naslova S druge strane straha.

Zbog nasilja kojeg je preživjela u braku, a koje je nastavljeno i nakon razvoda, ugrožena je njena sigurnost pa je morala da napusti Bosnu i Hercegovinu.

Aylin Sidran govori o borbi da spasi svoj život i djecu, o nasilju u bosanskohercegovačkom društvu, (ne)odgovornosti institucija...

  • Da li je nasilje u porodici i nad ženama svojstveno tradicionalnim i ruralnim zajednicama, kao što se često tvrdi ili su žrtve iz svih slojeva društva?

- Kada sam se udavala, tražila sam osobu koja ima određeni ugled u društvu. Društvo koje je dolazilo u muževu porodicu bilo je probrano.

Nasilnih osoba ima u svim slojevima društva, bez obzira na nivo obrazovanja. Mnogo mojih prijateljica je doživjelo nasilje u porodici, a potiču iz velikih gradova, čak i svjetskih metropola. Ključno je pitanje odgoja pojedinca, kako ga roditelji odgajaju, zatim zajednica/sistem i na kraju kako taj pojedinac odgaja sebe. Da bi osoba bila uzoran član društva sve tri komponente odgoja moraju biti kompletirane. U suprotnom imamo nestabilnu ličnost koja nije sposobna preuzeti odgovornost porodičnog života.

Problem u mom braku je bio je upravo pojedinac koji nije odgajao sebe. Ja sam rasla, radila na sebi, učila, dok je moj životni saputnik ostao na istom nivou na kojem smo se upoznali. Za njega je bilo prihvatljivo da ima istu platu kada mu je dijete bilo beba i kada je u srednjoj školi. Normalna majka to ne može dozvoliti, pa sam radila dva posla kako bi im priuštila sve što im je bilo neophodno.

On je krivca za svoje probleme našao u prvoj bliskoj osobi, a to sam ja. Samoodgoj je ključ svakog uspjeha, a isto tako preventiva nasilja.

  • Šta je bilo presudno da se odlučite na razvod bez obzira na djecu, prijetnje supruga i 'pritisak sredine'?

- Usuđujem se reći razmišljanje o suicidu. Ne, ja nisam luda ako vam kažem iskreno šta sam razmišljala. Jer, to je teško priznati i samom sebi, a posebno drugima. Moja majka je oboljela, a imala sam bebu od tri mjeseca i trebala sam da je posjetim na onkološkom odjelu. Od muža sam tražila da pričuva bebu.

Nije htio, rekao je da je dijete moja briga iako sam doprinosila kućnom budžetu. Bila sam poduzetnica i radila u drugoj firmi. Moja sestra mi je pomogla. Vozila sam po vrućini da nađem doktora, sa bebom i neklimatiziranim autom. Vraćajući se kući, na Lašvanskoj petlji, primijetila sam da mi se auto trese i da vozim preko 120 km/h, a ograničenje je 70. Uplakana, nasekirana.

Pomislila sam: „Samo jedan trzaj volanom i gotovo je  sve. Sve će se riješiti.“ Pogledala sam u retrovizor bebu, svoju bebu, i stresla se od straha od Boga. Počela sam se tresti i ni sama ne znam kako sam se zaustavila na proširenju. Izašla sam iz auta i naglas sebi rekla:

„Ne, zar zbog jedne praške dunjalučke ostaviš svoju djecu bez sebe? Da ubijem sebe i bebu i još nekoga? Djecu svoju da ostavim bez majke? I to sada kada sam im najpotrebnija. Zbog osobe koja me izluđuje, zbog naroda koji me osuđuje, zbog porodice koja me se odriče. Ne.“

Došla sam kući i hladno suprugu rekla da želim razvod braka jer manipulisati ženom ili djecom mogu samo bolesni umovi. Bolje i razvod braka nego bolestan brak.

  • Šta je Vaša motivacija za pisanje na društvenim mrežama i objavljivanje knjige i kakve su reakcije publike?

- Htjela sam najprije da se moje kćerke edukuju prije izbora bračnog druga. Željela sam da s njima indirektno preko društvenih mreža podijelim neke članke i priče. Željela sam im prići na njihovom nivou. Tada je Aylin u meni postala autoritet. Smislila sam naziv, počela pisati i objavljivati. Za mjesec dana to je bio bum, nisam to očekivala, ali dotakla sam srca čitalaca.

Jednog dana, kada je knjiga S druge strane straha izašla iz štampe, moja mlađa kćerka rekla mi je da je čitala odlomke iz jedne knjige koji su je duboko dirnuli. Rekla mi je „Mama kupiću nam tu knjigu, ali ne jednu već tri“. Da imamo i ona i ja i njena drugaricu i dala mi je link da posjetim stranicu na kojoj mogu da saznam više o čemu se radi.

Kada sam pogledala link, bila je to moja stranica. To je bio jasan znak da nastavim dalje. Zbog surove stvarnosti u Bosni i Hercegovini zaklanjamo sami sebi pogled na realnost oko nas gledajući zabavne show programe. Da li će generacije odgajane raznim farmama, show programima moći da odgoje sami sebe?

Motivacija za pisanje je samoizlječenje moje duše i društveno koristan rad, a reakcije čitalaca su pozitivne. Moja stranica je postala mini servis za socijalne, pravne i porodične savjete.

  • Žrtve nasilja su često i žrtve „sistema“ odnosno nerada institucija koje trebaju zaštititi ugrožene. Dešava se da se tek smrtnim slučajem 'otkrije' rupa u sistemu, a interes javnosti traje par dana. Šta je po Vašem mišljenju potrebno učiniti da nadležne institucije rade svoj posao?

- Hvala Bogu pa nisam postala taj slučaj. Na vrijeme sam zatrpala „rupu u sistemu“ vlastitim rukama. Ja sam preživjela žrtva nasilja u porodici. Komšija je bivšem suprugu oteo iz ruke sjekiru koja je bila zamahnuta prema mojoj glavi. Trideset dvije policijske prijave i zapisnici, četiri sudske presude, a sve uslovne kazne.

Socijalna služba je u prvom izjašnjenju djecu dodijelila nasilnom ocu jer je majka morala da zaradi za izdržavanje djece dok otac nije plaćao alimentaciju. Izuzela bih medicinsko osoblje koje je uvijek „izlazilo u susret“ mojim modricama. U policiji su zbijali šale na moj račun, a u zapisnik unosili da se radi o porodičnoj svađi.

Nasilnika ima i u policijskim stanicama, među pravnicima, socijalnim radnicima, ima ih svugdje i zato nam je takvo stanje jer kroz sistem oni opravdavaju svoje ponašanje. Institucije neće puno pomoći sve dok mi sami sebi ne pomognemo. Ja sam svojom upornom borbom „oborila“  odluku sedam socijalnih radnika. Dobila sam sve ono što mi pripada zakonom, teškom borbom, krvlju i znojem, bez mita.

Gorući problem je nepostojanje alimentacionog fonda na nivou Federacije BiH, a to je dodatno nasilje prema djeci. U mom slučaju potražujem alimentaciju preko 22.000 KM (11.000 eura). Država treba prisiliti nasilnika da plati, da mu zaplijeni imovinu, a u međuvremenu djeci država mora olakšati život.

Potrebno je povećanje broja ustanova za zaštitu žrtava nasilja čime će se podići svijest građana o ovom problemu. Strožje kazne za nasilnike su najbolja metoda, jer se balkanski mentalitet najbrže mijenja preko novčanika. Kad mu bude oduzeta vozačka dozvola zbog neplaćanja alimentacije biće drugačije. Ili kada zna da mora za "obični" šamar odležati tri mjeseca u zatvoru da „meditira“, slijedeći će put sigurno bolje razmisliti prije nego nešto uradi.

Postajemo društvo u kojem skoro svakog mjeseca otac ubije ženu, jer je ona odlučila da ga ostavi. Na društvenim mrežama žrtve nasilja su razapete na stubu srama. Žrtva nasilja nije kriva, niti joj se smije suditi. Možemo samo da pomognemo i da zahvaljujemo Bogu što je kod nas bolje. Naravno, mediji moraju stati uz žrtvu nasilja bez obzira o kojem obliku nasilja se radi.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.