Sever: Prava radnika i penzionera branit ćemo i referendumom

Sindikati su onoliko jaki koliko imaju članova i kolika im je podrška u javnosti, kaže Krešimir Sever (Al Jazeera)

Bez obzira na protivljenje oporbe, sindikata, ali i dobrog dijela javnosti, Hrvatski sabor usvojio je set zakona o mirovinskoj reformi kojom je predviđeno, među ostalim, od 2033. godine u mirovinu ići s navršenih 67 godina života. Za dugogodišnje osiguranike je predviđeno da do 2027. godine mogu ići u mirovinu sa 60 godina starosti i 41 godinom staža, a nakon te godine moraju imati isto toliko staža, ali i biti godinu stariji.

Sindikati godinama pokušavaju osujetiti planove da se podigne starosna granica za mirovinu, ali i da se uvedu druge beneficije za radnike koji ostvaruju to zasluženo pravo.

Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, u razgovoru za Al Jazeeru objašnjava kako se “aktualna vlast zalaže za gore stvari od onih protiv kojih je bila kad je bila oporba”, a od ulaska u Europsku uniju dolaze “packe” iz Bruxellesa. Nezadovoljan je pregovorima koje je pokrenuo ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, navodeći kako se radna skupina koju je formirao prva dva puta “sastala revijalno”, a na drugim susretima nije uvažio argumente i primjedbe sindikata.

Je li čovjek trošak od rođenja do smrti?
  • Jesu li u Vladi dobro procijenili stanje na hrvatskom tržištu rada, demografske i ekonomske pokazatelje kad su u pitanju položaj radnika i umirovljenika ili su ‘preko koljena’ odlučili primijeniti europska iskustva, teško primjenjiva na Hrvatsku? Ispunjava li time Vlada ono što od nje traže Europska komisija, Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, a građani koji pune proračun su joj manje važni?

– Vlasti u Hrvatskoj vrlo često legnu pred zahtjeve međunarodnih financijskih institucija, kao što su MMF i Svjetska banka, ali i EK, pa čak idu s takvim stavovima u kojima misle da tako netko od njih očekuje. Onda kad to primijete Svjetska banka, MMF i EK, ostvaruju dodatne pritiske, a hrvatske vlasti linijom nezamjeranja idu protiv vlastitog naroda.

No, to je i pitanje filozofije. EK, kao jedna od institucija EU-a, i sama pokazuje odnarođivanje od temeljnih načela na kojima počiva Unija. Ako se čovjeka gleda isključivo kao trošak i samo toliko koliko može doprinijeti svojim radom i da se netko drugi obogati i nešto stvori, iz toga proizlaze i ovakve teze. I nije to samo u Hrvatskoj, u cijeloj Europi se govori koliki je trošak rođenja djeteta, vrtića, školovanja, studiranja, rada, mirovine i smrti. Ispadne da je čovjek trošak od kad se rodi, pa sve dok ne umre. Ovakav pristup i mirovinskom sustavu pokazuje da se tako gleda čovjeka, a ne koliko je stvorio i iza sebe ostavio, nego koliko košta kroz mirovine, pa je bolje da što dulje radi i što kraće u mirovini, pa će i ‘manje koštati’.

Reforma će od prvog dana Nove godine stupiti na snagu, a sindikati najavljuju prikupljanje potpisa za referendum. Referendum bi se mogao održati idućeg proljeća, pred izbore za Europski parlament. U fokusu će biti upravo dvije spomenute, po mišljenju sindikalista, ključne odredbe – rad do 67 godina, umjesto do 65 godina, te penalizacija prijevremenog odlaska u mirovinu.

“Sad imamo svoje vrijeme za referendum i tempirat ćemo kad ćemo izići van. Čekali smo s referendumom dok se donesu ‘mirovinski’ zakoni, kako bi bilo što manje vjerojatnosti da ga Ustavni sud ‘sruši’ zbog proceduralnih razloga. Onda ćemo odabrati vrijeme i dovoljno blizu izborima za Europski parlament”, najavio je Sever.

  • Vlada je bila uporna u nastojanjima da provede reformu po predloženom modelu uz minimalne korekcije. Hoće li hrvatski građani zbog toga, kako se čulo u Saboru, ‘raditi dulje, primati manje i u mirovini živjeti još teže’?

– Sve skupa će izgledati drugačije ako to zajednički ne spriječimo. Vrlo jasno smo prikazali i predstavnicima vlasti, ali i oporbi koja je to i razumjela, projekcije Eurostata, za koje nitko ne može reći da smo mi napravili. Primjerice, u projekcijama godina doživljenja vrlo jasno se vidi da Hrvati u ovom trenutku prosječno žive 2,8 godina kraće od prosjeka EU-a. Projekcije govore da ćemo po optimističnim procjenama koje dolaze iz Komisije i 2070. godine zaostajati u godinama doživljenja za prosjekom EU-a za 1,4 godine. Čak ni do kraja stoljeća ne bismo se izjednačili s prosjekom, a kamoli s razvijenim zemljama. Postoji i podatak o godinama zdravog života nakon 65 godina starosti. U Hrvatskoj to iznosi pet godina, u Europi je taj prosjek malo veći od 10, a razvijenije europske države čak 15, 17 ili 18 godina žive zdravo nakon 65 godine starosti.

  • Hoćete li reći da pet godina nakon odlaska u mirovinu mogu uživati, odmarati, imati vremena za sebe i obitelj, a nakon toga se liječi i, na kraju, brzo umire?

– Po prilici je tako. Zdrave godine su one u kojima je čovjek relativno zdrav, a nakon toga kreću ove ili one boljke koje su nešto ozbiljnije naravi. Tu smo na pola prosjeka EU-a. Još jedna projekcija vrlo je zanimljiva, o udjelu troška mirovina u bruto domaćem proizvodu u pojedinim državama. Jasno pokazuje da će u Hrvatskoj, kao u jednoj od rijetkih država, narednih desetljeća taj udio u BDP-u padati. Sve to pokazuje da će Hrvatska u narednim godinama imati održiviji mirovinski sustav nego što je on trenutno, neovisno i o katastrofalnoj demografskoj slici, iseljavanju i svemu drugome.

  • Uz djelovanje sindikata se uvijek vežu prosvjedne aktivnosti, izlazak na ulice, buka i transparenti, no nekad se čini da takve aktivnosti ne donose rezultate. Je li sazrelo vrijeme za neke ‘profinjenije’ metode djelovanja i borbu drugom vrstom argumenata?

– Ne znam što više trenutno možemo uraditi, jer istovremeno i pregovaramo, i lobiramo. Za primjer, uputili smo svim klubovima zastupnika u Hrvatskom saboru da nas pozovu i objasnimo im naše stavove o mirovinskoj reformi. Vladajući nas uopće nisu pozvali, osim jedne od stranaka u vladajućoj koaliciji. Predstavnicima nacionalnih manjina, koji su dio vladajuće koalicije, sve smo objasnili i barem su nas čuli, pokazali interes. Dio oporbe je pokazao interes, ali dio uopće nije. Nismo imali čak ni prigodu. Već godinama odlazimo u Hrvatski sabor i govorimo, redovito šaljemo sve svoje materijale koje pripremimo na svakog zastupnika, ne samo na klubove, međutim dobar dio njih ostaju stranačka vojska, a dio njih to iskoristi u raspravama.

Organiziramo tribine, okrugle stolove, prosvjede pa i štrajkove, no u Hrvatskoj zakonom nije dopušten opći, generalni štrajk. Svjestan sam da se tu mora nešto mijenjati, jer vladajući ne reagiraju, dijelom je to i zbog toga što ti prosvjedi ne uspiju pobuditi zanimanje šireg dijela javnosti. Kod nas nedostaje i iskustva i tradicije općeg prosvjeda, ali nam u javnosti teško prođe i sve ono što uradimo za radnike na sudovima, kao i naš utjecaj na zakone i propise, kolektivne ugovore koji bi izgledali puno gore da se nismo umiješali.

Političari se drugačije ponašaju kad su u opoziciji
  • Je li politika ignorancijom otupila oštricu sindikalne borbe?

– Na neki način – da. Kad nakon jednog takvog prosvjeda, ljudi budu obeshrabreni rezultatima prošlog prosvjeda i onda ne žele doći ako misle da se ne može ništa postići, nego idu na grah i kobase za prvi svibnja, a ne u prosvjednu kolonu. Političari su i tu našli svoj put. S jedne strane, dok su u oporbi potiču te iste prosvjede, pa se čak i sami priključe da budu viđeni, a kad su na vlasti, s druge strane, sve čine da bi to ignorirali i na taj način pošalju poruku kako to nije nešto značajno i da ih se to pretjerano i ne tiče. Ako nema velikog odziva, puno više moramo raditi s građanima, puno više raditi u javnosti, s različitim organizacijama civilnog društva moramo raditi jer i one moraju same primijetiti da ono čime se bave nije dovoljno ako se svi zajedno želimo boriti za širu pravdu u društvu.

No, građani takve manifestacije nezadovoljstva kao što su prosvjedi ne osjećaju kao svoje, a pri tome su u stanju prigovoriti da sindikati nisu dovoljno učinkoviti. A mi smo toliko jaki koliko imamo članova i koliko potpore imamo u javnosti. I ne idu građani u prosvjed zbog sindikalnih čelnika, nego kad je u pitanju mirovina idu zbog svojeg mirovine ili kad je pitanju zdravstvo idu zbog svog zdravlja, a ne našeg. Mi im samo organiziramo način kako to da urade.

  • Dugo ste na sindikalnoj sceni. Kako vidite mogućnosti, pa i moć sindikata danas, a kako je to bilo nekad?

– Kako prolazi vrijeme, mijenjaju se i okolnosti, a ni u društvu se više ne njeguje nekakav odgoj za opće dobro, za društvenu solidarnost. Izrazito nam je teško ući u srednje škole ili na fakultete, pa razgovarati s mladim ljudima o tome iako kod njih postoji interes. No, mi im nemamo mogućnosti pristupiti. S druge strane, promiče se odgoj za poduzetništvo, ali poduzetnika bez radnika nema. Djecu odgajamo za individualizam već od vrtićke dobi. Oni su u neprekidnom natjecanju i govori im se kako su samo natprosječni oni koji se vrednuju. Uz sve to gura se puno oblika nesigurnog rada, pa se ljudi boje ako ih vide na prosvjedu ili u štrajku, a oni imaju ugovor na tri mjeseca, da im neće produžiti ugovor.

Sve je više nezadovoljstva u društvu da se puno toga ne mijenja ni na političkoj sceni, jer su to više-manje ista lica, a narodu je sve gore. Pri tome nas uvjeravaju da statistike pokazuju sve bolje rezultate. Svojedobno je i jedan ministar financija rekao kako se u Hrvatskoj živi bolje, ali to narod ne primijeti.

Imamo i spregu politike, poslodavaca, loših procjena i nedovoljnih znanja i zrelosti i u političkom i poslovnom svijetu. Sve je to rezultiralo ovakvim stanjem i u takvom društvu sve je teže djelovati. A sve se to neće promijeniti ako hrvatski građani ne shvate i svoju ulogu na izborima, ali i taj dio javne demokracije na ulici ne znači sviđaju li im se sindikalne vođe, nego rade li to za sebe i svoju djecu. Zato, neka dođu i podupru takve akcije.

Izvor: Al Jazeera