Oglasi

Sestre Uršulinke - narodne učiteljice

U Zenici se nalazi jedini samostan sestara Uršulinki u Bosni i Hercegovini.
Samostan se nalazi tik uz crkvu svetog Josipa u ZeniciAl Jazeera

Sakriven od pogleda običnih prolaznika visokim socijalističkim soliterima samostan reda Urušulinki već punih pedeset godina djeluje u Zenici ispunjavajući misiju osnivačice reda Anđele Merici, koja je zavjetovala svim članicama reda da svoj život posvete molitvi, odgoju i obrazovanju mladih ljudi. Smješten odmah uz Crkvu svetog Josipa samostan je oaza mira i duhovnosti u kojem danas borave četiri sestre, uvijek spremne otvoriti vrata svoje „skromne kuće“ svakom namjerniku koji dolazi s "iskrenom željom i bez zlih namjera".

Nije slučajno samostan podignut baš u komunistčko vrijeme i nije slučajno izabrana baš Zenica, kaže sestra reda Gabriela Hrgić koja objašnjava da su Uršulinke u taj radnički i industrijski grad došle kako bi pružale duhovnu skrb mnogobrojnom katoličkom stanovništvu grada.

„Potrebe su bile takve da je aktualni župnik onog vremena Anto Čondrić osjećao da mu je potreban neko ko će mu pomoći u odgoju djece, madih i obitelji. Pisao je molbu na upravu sestara Uršulinki i nakon pozitivnog odgovora došlo je pet sestara Uršulinki koje su '67. započele svoje djelovanje. Prvotno se djelovanje sestara baziralo na odgoju djece i mladih u vjeri, ali i svih ostalih grupa stanovništva“.

Sestre bile avangarda svog vremena

Pored odgojno-obrazovne uloge, sestre Uršulinke su se od dolaska u Zenicu bavile i karitativnim poslovima pomažući onima koji su živjeli u materijalnoj oskudici jedanko kao što su pružale duhovnu i intelektualnu podršku ljudima koji su osjećali da je njihov život „isprazan“. Sestra Gabrijela rado se sjeća svoje predhodnice sestre Klaudije, koju je upoznala kao djevojčica, i njenog nesebičnog i požrtvovanog rada na edukaciji i duhovnoj animaciji mladih.

„Ja se sjećam kao dijete, jer sam i ja rodom iz Zenice, da je naša sestra Klaudija sa svih strana tražila pomoć i onda se brinula iza materijalno za siromašne obitelji. Svu je pomoć sama razvozila i pravila pakete. Danas imate mnogo obitelji koje kažu da su se kroz neko vrijeme odijevale zahvaljujući sestri Klaudiji, jer je ona bila osoba koja se baš brinula za materijalnu pomoć siromašnim obiteljima“.

Sestre Urušlinke, koje su djelovale u zeničkoj župi Svetog Josipa bile su avangarda svoga vremena, ushićeno prepričava doživljaje iz djetinjstva sestra Gabrijela, posebno ističući uspomenu na subotnje večeri u kojima su časne sestre u samostanskom dvorištu priređivale kinoprojekcije.

„Meni je duboko ostalo u sjećanju da su subotom okupljale djecu i mlade, i pripremale za njih jednu vrstu kina. Tu je bilo mnoštvo djece u dvorištu. One su njima, onim malim dijapozitivaima, prenosile kojekakve sadržaje, filmove i drugo. To je bila samo slikica i tekst koji je sestra čitala. Kroz te slikice su one usađivale u djecu vrijednosti zajedništva i zajedničkog života. Ja znam da je bilo mnoštvo djece, i nakon filmova sljedila je igra, a nakon igre išli smo u crkvu moliti krunicu. Mi smo s nestrpljenjem čekali tu subotu kako bismo se našli ovdje i provodili zajedničko vrijeme“.

Sestre su, isto tako, nerijetko obilazile udaljenija sela pružajući duhovnu i materijalnu pomoć nastojeći svojim radom premostiti razliku između onih koji su imali privilegiju dolaziti u crkvu i onih, koji zbog udaljenosti, nisu imali priliku primati duhovnu skrb. Sestre su se bavile najviše duhovnim obrazovanjem ljudi, a razgovor je bio njihovo sredstvo izgradnje ljudi u zdrave, odgovorne i savjesne ličnosti.

Osnivačica reda Anđela Merici

Takav odnos sestara prema životu i javnom djelovanju ne treba čuditi jer je red od svog osnivanja bio okrenut obrazovanju i edukaciji ljudi, posebice mladih. Osnivačica reda, sveta Anđela Merici 1535. godine je u italijanskom gradu Breši osnovala red okupljajući oko sebe djevojke spremne da se predaju Kristu. Još kao djevojčica, u roditeljskom domu, upoznala se sa životom svete Uršule i ta je potresna priča postala vodilja u njenom životu, objašnjava motive nastanka reda sestra Irena Jozić.

„Vrijeme u kojem je živjela sveta Anđela bilo je zbog ratova i siromaštva i vjerskog neznanja teško vrijeme. Mnoge su žene zbog ratova bile udovice. Sveta je Anđela ostala bez roditelja, braće i sestara. Nakon odrastanja kod ujaka postala je franjevačka trećeredica i vršila je to poslanje tješeći udovice, davala je savjete, jako je dobro poznavala Bibliju i znala je teolozima tumačiti neka mjesta iz Svetog pisma. Bila je nadahnuta i imala je darove mudrosti i proroštva. Dane je provodila u molitvi i redovito je išla na svetu misu.

Sveta Anđela je osnovala sekularni institut, jer su u njeno i vrijeme koje je predhodilo njenoj pojavi žene imale samo mogućnost živjeti u braku ili se zatvoriti u samostan. Ona je pokrenula praksu da žene mogu živjeti u svijetu i istovremeno pripadati Kristu. Sveta Anđela je ostavila jedno malo djelo koje se zove Spisi i to je tekst u kojem je izrazila svoja odgojna načela i danas se red Uršulinki, među ostalim katoličkim redovima, prepoznaje kao odgajateljski red, jer su ulogu narodnih učiteljica prihvatile sa oduševljenjem i neskrivenom radošću", kaže sestra Irena Jozić.

Prosvjetiteljska djelatnost Uršulinki širila se iz Italije prema drugim evropskim zemljama, a u Hrvatsku red dolazi 1703. godine kada u Varaždinu počinju sa djelovanjem nakon čega u mjestu grade samostan, crkvu i školu. Danas u svijetu ima više od trideset provincija, a samostan u Zenici pripada hrvatskoj provinciji Uršulinki Rimske unije.

Legenda o svetoj Uršuli

Zanimljivost i svojevrsni kuriozitet družbe Uršulinki jeste činjenica da red ne nosi ime po svojoj osnivačici svetoj Anđeli Merici nego po historijskoj i mitskoj ličnosti ranog kršćanstva - svetoj Uršuli. Sestra Irena Jozić pojašnjava da je takav korak proizašao iz naravi i zavjeta svete Anđele Merici koja je cijeloga života nastojala živjeti u stanju stroge poniznosti. Sa legendom o svetoj Uršuli susrela se još u djetinjstvu i ta je priča korjenito promijenila njen svjetonazor.

„Ono što znamo kao povijesne činjenice jeste da je sveta Uršula bila mučenica iz prvih kršćanskih vremena. Mučena je u Kelnu sa još nekoliko mučenica i u tom gradu se nalazi i danas crkva svete Uršule u kojoj su i njene kosti. Legenda kaže da je bila engleska princeza i da je imala četu od jedanaest tisuća djevica sa kojima je bila mučena“.

Istrajnost u širenju Kristove istine i predanost odgajateljskom pozivu ono je što povezuje sve Uršulinke kroz sva vremena i preko svih meridijana globusa. Djelovanje reda u radničkom gradu kakav je Zenica imao je svoje osobenosti pa su sestre postale nerazdvojan dio kulturnog i vjerskog života lokalne zajednice.

U ratnim godinama sestre su iz Zenice izmještene u Hrvatsku, a samostanske prostorije su korištene kao zborno mjesto karitativnih aktivnosti kojima su mnogi Zeničani spašavani od gladi. Nakon završetka rata sestre Uršulinke se vraćaju u Zenicu i nastavljaju svoju odgojno-obrazovnu misiju i duhovnu izgradnju ljudi, kaže sestra Gabrijela Hrgić.

„Mi smo se vratili ovdje da budemo utočište nade, optimizma, vedrine. Ne možete to odglumiti i to se mora živjeti. Za naš je život veoma bitan molitveni život i mi ovdje u samostanu imamo kapelicu gdje provodimo dosta vremena i gdje obavljamo individualne i zajedničke molitve. Često kažem mladima da se ništa od tehnike ne može koristiti ako se ne puni. Mobitel se ne može koristiti ako ne puniš bateriju. Mi ako se ne punimo na tom duhovnom izvoru - nemamo ljudima šta dati, jer mi tu ne možemo biti samo materijalna sigurnost. Mi živimo zavjet siromaštva. Nikakvog luksuza nemamo i to se može osjetiti čim se uđe u kuću. Ono što imamo, a imamo za svakodnevni život, to dijelimo sa onima koji nemaju“.

Posebno mjesto u srcima Zeničana

Sestre Uršulinke imaju posebno mjesto u životu zeničkih katolika kaže župnik Vladimir Pranjić, objašnjavajući kako su sestre postale prepoznatljive po svom nesebičnom nastojanju da duhovno i na sve druge načine podupiru i bodre sve one kojima je potrebna duhovna pomoć.

„Već pedesetu godinu u Zenici djeluju časne sestre Uršulinke koje svojim poslanjem i posebnom karizmom ostavljaju traga i među vjernicima katolicima ovdje, ali ne njima nego i svim stanovnicima grada svojim poslanjem i djelovanjem. Posebna karizma sestara Uršulinki jeste rad sa djecom i mladima. Pobuđuju u njima lijepe stvari, dobrotu i iskrenost i to samo svojom iskrenošću i vedrinom. One svojim djelovanjem nastoje živote ljudi koji žive pored njih učiniti radosnijim, ljepšim i sretnijim“.

Samostan sestara Uršulinki u Zenici jedini je u Bosni i Hercegovini, a red, na području bivše Jugoslavije, svoje samostane ima još u Varaždinu, Zagrebu, Rovinju i Slavonskom Brodu.

Izvor: Al Jazeera