Oglasi

Šerif Velić, čovjek koji je sahranio svoju kuću

Gradio je porodični dom godinama, od novca zarađenog u inostranstvu, da bi mu je zlikovci srušili 1992. godine.
Pod malenim brdašcetom u Kevljanima kod Prijedora počiva kuća, kao simbol svih nas što smo bez domova ostali, piše autorAnadolija

Ako bi kada došli u Kevljane nadomak Prijedora, mogli bi vidjeti jednu zaravnjenu njivu i nešto voćaka sa ovećom humkom na sredini. Humka je, zajedno sa njivom, u zelenoj, gotovo aristokratski podšišanoj travi. Vidi se da domaćin vodi računa o ovom neobičnom posjedu.

Sve je "pod konac", a opet nenako čudno. Plac zeleni ocrtan ljudskom pažnjom i na sredini ta humka. Iste ovakve humke možete vidjeti u velikim memorijalnim kompleksima od Galipolja do Verdena. Ali, ova humka je posebna.

Ako bi kada došli u Kevljane nadomak Prijedora, pa još imali sreće upoznati Šerifa Velića i njegovu suprugu Fikretu, čuli bi od njih najneobičniju, a zapravo najobičniju priču o strašnom ratu, priču o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, koja je kršila ljudske sudbine kao presušeno žitno snoplje. Šerif je, za one koji ne znaju, sahranio kuću svoju.

Tu, pod tim malenim brdašcetom, počiva kuća, kao simbol svih nas što smo bez domova ostali. Šerif je gradio u znoju lica svog tu kuću. Radio je u Njemačkoj, odvajao od usta, e da bi na ponos sebe i porodice "dole", u Kevljanima, dom nikao. I nikao je - toplo obiteljsko gnijezo podignuto je 1974. godine.

'Sve pamtim. Lica, dane...'

Kuća je postala ono što i jeste i što treba biti, ne samo betonska zaštita od strašnog spoljašenjeg svijeta i vremenskih neprilika, ne samo porodično gnijezdo, kuća je postala i ostala dio porodice. A Šerif je, sa ženom i djecom, obožavao tu kuću. Volio je svoj život, volio je sve povratke iz Njemačke. I tako je bilo do 1992. godine.

A onda su ljudske zvijeri uništile kuću, zarobile Šerifa i odvele ga u logor. Zašto? Pa zato što se Šerif drugačije zvao i na drugi način Bogu molio. I zato što se pokušao boriti za svoju Bosnu i Hercegovinu. To je krivica smrtonosna među ljudskim zvijerima.

O svom logoraškom životu u Omarskoj Šerif će kratko reći za Anadoliju: "Sve pamtim. Lica, dane, jedan po jedan, prostorije u kojima smo bili... Proveo sam u Omarskoj 85 dana i u zadnjoj grupi sam izašao 21. augusta. Prebačeni smo na Manjaču. Iza nas je ostalo samo pet ljudi..."

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Onda je razmijenjen i sa suprugom je otišao u Švedsku, gdje živi do danas. Prvi put kada se vratio 2001. godine u Kevljane, vidio je ruševinu, vidio je tragove zlotvora koji su pokušali zatrijeti sve što imalo liči na Veliće, pa i kuću, zaštitnicu i člana porodice.

I onda je Šerifu sinulo. Ne, neće obnavljati nešto neobnovljivo. Kuća je bila i nema je. Ne, neće ostatke kuće baciti na deponiju. Na sav svoj materijalni trud uložiće novi trud i sahraniće dom svoj tu, pod nogama, u rupi, na svom placu, pa preko njega zasuti zemlju, dovesti humusa plodonosnog i napraviti dostojan spomenik Domu.

Ljubav gradila, mržnja srušila

Valjda jedini ili jedan od rijetkih spomenika Domu, domova naših, koje svi zajedno nemamo. Šerif je uradio ono što imanira, što prevazilazi ovozemljasko, što je iznad ljudskih svakodnevnih poimanja i što je vrijedno poezije moćne. Suočio se sa nestankom svojih zidova zaštitnika i, sahranivši ih, dao im je, zapravo, novi, veći identitet. Oživio ih je za vječnost.

Ako dođete u Kevljane, kažem vam, grobnica za kuću Velićevih izgleda življe i dostojanstvenije od hiljada nakaradnih kuća u kojima žive počinioci zla i u Omarskoj, i u cijeloj prijedorskoj regiji. Te krnjave, naherene kuće bez fasada, iza svojih zavjesa, kriju i ubice, i pomagače, i ćutologe, koji se i danas naslađuju makar verbalno nesrećom, živeći dnevne more "velike Srbije", koja im je u živote donijela ličnu nesreću, bijedu i kuće vječno rošave, i bezdušne, i bezlične.

A ova Šerifova, ispod zemlje upokojena, izgleda nekako ljepše i veće, za jedan život duže i jednu sreću više od čitavih betonskih naselja iz kojih je ljudskost protjerana. I da se zna, nad grobnicom-kućom stoji spomenik i poruka za sve nas. Šerif Velić za Anadoliju objašnjava: "Ja sam na ovoj granitnoj ploči napisao datum kada je kuća bila 'uzgor', dakle kada je bila useljiva, kada je bilo slime na kući. Napisao sam datum kada su došli naši dušmani da je sruše, i srušili su je 1992. godine. Napisao sam i jedan kratki epitaf, koji počinje ovako: 'Ovdje leži moja kuća uzgor 1974. god. Uzdol 1992. god. Ljubav gradila, mržnja srušila.'"

88 - broj za vječnost

Ljubav je gradila uistinu i mržnja je rušila još strašnije, ali kuća, u svojoj grobnici sa spomenikom i eptafom, ostaće za vječnost. Jer, nije to samo sahranjena kuća Šerifa i Fikrete Velić, to je simbol, to je ideja, to je aksiom svih nas i naših porušenih kuća, koje su zaturene u sjećanjima sa ponekom jabukom, šljivom ili baščicom ispred. Šerifova kuća - to je kuća ratnih beskućnika i poratnih povratnika u šikaru i draču, što raširenih ruku u zidinama i šutu traže izgubljeno djetinjstvo i zaboravljeno odrastanje. To je Šerif u Kevljanima imao snage više od svih nas da upokoji jedan dio života, da mu vrati dostojanstvo, ali i da ga na volšeban način oživi.

Ipak, nije sve pod zemljom. Nije sve "uzdol" i nije sve stavljeno u spomeničko-humusnu memorabiliju. Ostao je broj kuće - broj 88, plavi broj sa nekoliko prostrijelnih rana. Meci su "igrali" po tom broju, valjda da pokažu svijetu zlih, ubica i koljača kako je ovo ona druga "balijska kuća", iz koje se odvode niževrijedni na prisilni rad, premlaćivanje i ubijanje, na koncu. Pa opet, i taj broj u Kevljanima nadomak Prijedora na kući Velićevih, tako ranjen, i on je preživio. Ostaće sa spomen-pločom da svjedoči o životu neuništivom i kad je prividno uništen.

I taj broj stoji pored epitafa "Ljubav gradila, mržnja srušila", a ja bih dodao - ljubav je na koncu pobijedila mržnju, sahranila staru kuću i na nebesima izgradila novu, odavši počast svim srušenim domovima svijeta, počast kakva se rijetko viđa na ovom dunjaluku.

Ljudsko sjećanje i trganje od zaborava možda su najbitnije stvari koje krase homo sapiensa. Bitnije i od njegove inteligencije i nabijeđene socijalne prepotencije. Sjećanje i pisanje, bilježenje i pravljenje memorabilijia nadživjeće svaku kuću, kost, svaki mišić, svaku ljudsku aktivnost. Tako je kuća Šerifa i Fikrete Velić, ovako sahranjena, trajnija od svega našeg "uzgor".

Najvažnije kule se grade bez kamena

Elie Wiesel jednom je rekao: "Nemoralno društvo izdaje čovječanstvo, jer izdaje osnovu čovječanstva, a to je sjećanje. Nemoralno društvo se bavi pamćenjem kao što se neki političari bave politikom. Moralno društvo posvećeno je pamćenju: ja vjerujem u sjećanje. Grčka riječ alethia znači istina, stvari koje se ne mogu zaboraviti. Vjerujem u one stvari koje se ne mogu zaboraviti i zbog toga se toliko u svom radu bavim pamćenjem. Posvećenost sjećanju. Trajna memorija koja spasava nas i one nakon nas."

A Šerif Velić, uz harmoniku, nad humkom pjeva svoju omiljenu sevdalinku "Kulu gradim, a kamena nemam". Zaista, ovo je kula čovjeka koji je živio život iz raja, pa su mu zvijeri taj život u pakao pretvorile, pa je kao pobjednik izašao iz pakla i sad slavi život. Njegova kula nema kamena, njegova kula je pod zemljom, njegova kula je obrnuto sagrađena, ali ona odaje počast svim našim kulama koje su popaljene, devastirane i opljačkane. Njegova kula je od ISTINE i SJEĆANJA, od dva vezivna materijala snažnija od svega na Zemlji.

Šerifova kula je za vječnost projektovana.

Apendix:

Ako vas interesuje makar segment pakla kroz koji je Šerif Velić prošao sa svojim kamaradima u Omarskoj, morate pročitati njegovu knjigu Sačuvano od zaborava. Biće vam jasniji razmjeri užasa, biće vam jasnije riječi Elie Wiesela, a najjasnije će vam se pokazati Šerifov nijet - zašto je sahranio svoju kuću.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.