‘Senke nad Balkanom’ kao ‘Igra prijestolja’

Serija srpsko-ruske koprodukcije emitira se svake nedjelje na Radio-televiziji Srbije (Screenshot / YouTube)

U knjizi Balkan kao filmski žanr, pokušavajući definisati fenomen “Balkana”, Nevena Daković piše: “Balkan nije samo geografska i uvek aktuelna geopolitička odrednica, prostor kulture, civilizacije i svetova; Balkan nije samo istorijski entitet, kolektivno sećanje i duhovno nasleđe. Mnogo više i ličnije, za svakog od nas na ovim prostorima, to je sudbina, identitet, svakodnevnica bremenita problemima, ekstremima i ekscesima, način opstanka, stil života…“.

Upravo na ovaj način, Balkan definiše i trenutno najaktuelnija regionalna TV serija Senke nad Balkanom reditelja Dragana Bjelogrlića i srpsko-ruske koprodukcije, koja se emituje svake nedjelje na Radio-televiziji Srbije. Riječ je dakle o svojevrsnom historijskom trileru u kojem se međusobno isprepliću elementi misterije, krimića i detektivskog žanra te čak i horora, a čija radnja je smještena u izrazito turbulentan period kasnih 1920-ih godina na Balkanu, kada su se nad njim nadvile vječne sjenke rata, svjetskih ideologija, ličnih interesa, historijske ostavštine, međunacionalne mržnje. S jedne strane, ove “sjenke” predstavljaju iznimno pogodan teren za kreiranje narativa žanra trilera, a s druge, posjeduju i simbolističko značenje kao vjerni pratioci života na Balkanu, upravo onakvog kako ga opisuje Nevena Daković.

Detektivska serija sa historijskom pozadinom

Za razliku od vremena kada se od malih ekrana nisu odvajali samo fanatični zaljubljenici npr. Zone sumraka (The Twilight zone, 1959–1964), u međuvremenu su televizijski serijali postali centralni dio programa te svojevrsno ogledalo sa najizoštrenijim odrazom svijeta u 21. stoljeću. Da društvo živi u dobu televizijskih serijala, direktno potvrđuju milionske brojke gledatelja koji svake sedmice željno iščekuju novu epizodu svoje omiljene serije, ali i stručna kritika koja naširoko hvali nove narative i forme ionako složenog TV svijeta.

U ovome sveopštem „TV ludilu“, kojemu su u mnogome doprinijele i internetske televizije koje omogućavaju „skidanje“ kompletnih sezona odjednom, najviše su se izdvojili kriminalistički, odnosno detektivski (npr. True Detective ili Mindhunter) kao njihova podvrsta, te historijski ili djelomično historijski (Rome ili Deadwood) TV serijali.

Upravo na tragu ove aktuelnosti je nastala i serija Senke nad Balkanom, koja je u svojoj formi uspješno spojila detektivski i historijski žanr. S jedne strane, centralni sižejni tok serijala za koji su prema priči Stevana Koprivice scenarij napisali Danica Pajović, Dejan Stoiljković, Vladimir Kecmanović i Dragan Bjelogrlić, prati detektivsku istragu misterioznog ubistva, dok je okvir narativa izgrađen na osnovu poznatih i nepoznatih historijskih događaja i likova.

Između „historije koju nas nisu učili“ i televizijske fikcije

Seriju, najavljenu pod sloganom „Istorija koju nas nisu učili“, otvara telop: „Posle Oktobarske revolucije i građanskoga rata u Rusiji, poražena Carska vojska sa generalom Vrangelom na čelu i sa preko 100.000 izbeglica našla je novu domovinu u Kraljevini SHS. 15.000 kozaka je nastavilo da na teritoriji Kraljevine SHS funkcioniše kao nezavisna vojna sila.

Odgovarali su samo generalu Vrangelu i kralju Aleksandru“, koji je nagovještava kao, prije svega historijsku, sa događajima i likovima koji su se izvjesno desili i koji su postojali. Osim, ovoga, ovaj natpis najavljuje i okvirni dramaturški sukob u serijalu, onaj između tzv „bijelih“ Rusa i srbijanskih vlasti, dok će se u nastavku za svoje parče balkanske zemlje boriti i Makedonci, Hrvati i ostali. Nadasve prijeteću historijsku podlogu će upotpuniti krajnje mračna atmosfera, svojstvena detektivskom žanru s elementima ritualnog i okultnog.

Dakle, nakon upoznavanja sa likom generala Vrangela (Aleksandr Galibin) koji u Kraljevinu SHS dolazi sa „blagom Romanovih“, reditelj radnju serijala prebacuje u 1928. godinu (sedam godina poslije) te predstavlja njegovog glavnog protagonistu, 50-godišnjeg inspektora beogradske kriminalističke policije Andru Tanasijevića Taneta (Dragan Bjelogrlić), izmučenog i potrošenog izgleda, s bivšom suprugom u krevetu, ratnim ožiljkom na leđima i kutijom morfija u ruci, dok će jedna od narednih scena biti rezervisana za centralni događaj u serijalu – ubistvo ruskog sveštenika.

Za razliku od npr. spomenutih detektivskih serija u kojima se lice ubice prezentuje na samom kraju, u „Senkama“ se odmah otkriva da je ruke okrvavio mladi kozak Aljoša (Nikolay Shestak) kojeg nesretni sveštenik zatiče u pljački tajanstvenog blaga zazidanog u crkvi.

Međutim, ovaj postupak niti u jednom trenutku neće oslabiti dramaturšku napetost u serijalu, jer kako će se tokom narednih epizoda ispostaviti, ubistvo ruskog sveštenika će kao pokretač radnje poslužiti da osvijetli najtamnije balkanske sjenke. Kreće krajnje neizvjesna istraga u kojoj se Tanasijeviću pridružuje neiskusni forenzičar Stanko Pletikosić (Andrija Kuzmanović), a s kojom će autori serijala predstavljati likove, pokretati narativne tokove, stvarati dramske sukobe, te Beograd iz 1928. godine pretvoriti u pakao u kojem se za prevlast bore, nasilje, visoka politika, kriminal, a u kojem je svako potencijalni ubica. Prvi trag jeste krvava poruka u crkvi – „pozdrav od Tatka“, koji Taneta i Stanka usmjerava na makedonske krijumčare opijuma.

Balkanska „Igra prijestolja“

Već od originalne i impresivne uvodne špice u kojoj tamna lavina (krv) potapa historijske balkanske ostatke (leševe, petokraku, koplja, kukasti krst…) te u konačnici ispunjava zlokobni simbol „Crnog sunca“ (okultni simbol, usko povezan sa Svastikom i nacistima), moguće je prepoznati sličnost „Sjenki“ sa jednim od najpopularnijih TV serijala svih vremena, Igrom prijestolja (Game of Thrones).

Dakle, i u jednom i u drugom slučaju riječ je o animiranim segmentima koji imaju za cilj da, kroz seriju stvarnih i izmišljenih simbola, slikovito ožive historiju jednog tuđinskog svijeta, i dok se u Igri prijestolja politika i rat prezentuju kao nezaustavljivi mašinski zupčanici, u serijalu Senke nad Balkanom oni sve pred sobom obuzimaju u tečnom obliku.

Iako je, dakle, riječ o različitim žanrovima, ova dva serijala povezuje isti pristup u obradi sadržaja, historijskog ili izmišljenog historijskog te jedna zajednička riječ „eksplicitno“.

I u jednoj i u drugoj seriji, radnju pokreće ubistvo (sumnjiva smrt namjesnika u Igri prijestolja i ubistvo ruskog sveštenika u Senkama), dok „odsjecanje glave“ ne predstavlja samo zaštinski znak ubica već i rediteljski pečat svojstven postmodernističkom televizijskom sadržaju. Jedna od stilskih poveznica ova dva televizijska ostvarenja jeste eksplicitni prikaz nasilja i seksa, ali i svojevrsna satanizacija vlasti i vlastodržaca, pored kojih se nemoćni čovjek bjesomučno bori za dah. Kao poveznicu ovih dvaju ostvarenja svakako je potrebno navesti i, krajnje sugestivnu muzičku podlogu, s prizvucima jezovitog i upozoravajućeg, raskošnu kostimografija i odmjerenu scenografiju, te u pojedinim trenucima (npr. u finišu) dinamičnu paralelnu montažu, koja gledateljima „obećava“ jednako uzbudljivu narednu epizodu.

Sve vječne balkanske „sjenke“

Ako Igra prijestolja predstavlja ekvivalent krvavoj „igri“ svjetskih moćnika, npr. Trumpa, Putina i Kim Jong-una, onda Senke, oslikavaju Balkan kao mjesto vječite međunacionalne netrpeljivosti, razapeto između ožiljaka tek završenog rata i duhova narednoga koji pušu za vratom, a u kojem se po pravilu ukrštavaju interesi raznoraznih svjetskih ideologija. Jedna od najočiglednijih vječnih balkanskih „sjenki“ u ovome serijalu jeste postojanje nepremostivog jaza između bogatih i siromašnih, i dok se s jedne strane sukobljavaju opjumski karteli, a moćnici natapaju grla kvalitetnim pićima, s druge, u blatu Jatagan male, gdje „caruju“ bolest, prostitucija, opšte bezakonje, sirotinja čini sve kako bi naredni dan dočekala iznad zemlje.

Dalje, kako je radnja serije smještena u period između dva velika svjetska rata, stiče se utisak da balkanski čovjek tokom svoga cjelokupnog postojanja nikada nije ni skinuo vojničku odoru, jer iako „osakaćena“ i „izranjavana“ prošlim ratom, ona je uvijek spremna za  budući (u jednoj od početnih scena, inspektor Tanasijević na ulici sretne sakatog ratnog veterana koji prosi na ulici – Admir Šehović. Na njegovo pitanje: „Kolubara? Kajmakčalan?“, mladi veteran odgovara: „Beograd“).

Dobru-staru balkansku nacionalnu i ideološku netrpeljivost, u prvih pet epizoda Bjelogrlić kreira uz pomoć lika Hadži Damjana Arsova (Toni Mihajlovski) ratnog veterana, člana VMRO i Makedonca bez države, koji iz zatvorske ćelije zatraži da njegov advokat bude Ante Pavelić (Bojan Navojec). Prije nego li je postao vođa Ustaškoga pokreta i poglavnik NDH, Bjelogrlićev Pavelić svome novom klijentu poklanja i preporučuje Goetheovoh Fausta, ali i nevoljko kupuje „srpski kajmak“ na beogradskoj pijaci.

U nastavku serijala se očekuje i konačno ukrštavanje lika Pavelića sa kontroverznim vođom dvorske oficirske grupe „Bijele ruke“ Petra Živkovića (Nebojša Dugalić), sovjetskog obavještajca Mustafe Golubića (Goran Bogdan), zloglasnog Kaluđera (?), misterioznog gosta iz Beča Gabriela Mahta (Sebastian Cavazza), „poludjelog“ princa Đorđa Karađorđevića (Žarko Laušević) te zavodljive i bogate Maje Davidović (Marija Bergam). Također, Bjelogrlić u ovome televizijskom ostvarenju poseže i za autostereotipizacijom, prije svega, balkanskog muškarca, koji dane provodi u kafani, a noći u strastvenom zagralju fatalne žene, kojoj po pravilu umjesto cvijeća ostavlja modrice na licu.

Koristeći, dakle, opšteprihvaćen kreativni obrazac forme svojstvene savremenom TV sadržaju i pokušavajući dosegnuti iznimno visok umjetnički i produkcijski nivo postavljen od strane HBO-a i Netflixa, uz nepojmljivo manji budžet, autori serijala Senke nad Balkanom su, za uslove prostora zemalja bivše Jugoslavije, kreirali originalno, vjerodostojno, osvježavajuće i svakako zabavno ostvarenje koje će poslužiti kao ogledalo stvarnosti (balkanske) 21. stoljeća, u kojem bez posrednika (televizije) više niko ne smije prepoznati vlastiti odraz.

Izvor: Al Jazeera