Sendijarević: Film uvijek mora biti ličan

Režiserka Ena Sendijarević, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, a sa stalnom adresom u Holandiji, na nedavno završenom 25. Sarajevo Film Festivalu osvojila je Srce Sarajeva za najbolji film Take Me Somwhere Nice u Takmičarskom programu za igrani film. Za portal Al Jazeera Balkans govori o nastanku filma, karijeri i planovima za budućnost.

• Nakon uspjeha na Rotterdam Film Festivalu (Specijalna nagrada unutar konkurencije za Tigra) i nedavno okončanom 25. Sarajevo Film Festivalu – osvojeno Srce Sarajeva za najbolji film Take Me Somewhere Nice (Odvedi me negdje gdje je lijepo) u Takmičarskom programu, jeste li uopće očekivali toliki uspjeh i šta Vam znače sva ta priznanja i nagrade?

– Lagala bih kad bih rekla da nisam očekivala nikakav uspjeh. Mislila sam da će film biti primijećen. Ovo je film koji, kroz estetiku i humoristični ton, predstavlja neke stvari drugačije nego što se inače rade. Svijet filma upoznala sam kroz svoje kratke filmove, tako da sam znala da filmovi koji tretiraju aktuelne teme na svjež način budu generalno primijećeni. Ali, nisam očekivala da će film dobiti toliko priznanja u obje moje domovine. Izuzetno sam ponosna na to.

• Film Take Me Somewhere Nice rađen je u koprodukciji holandske kompanije Pupkin i bh. producentske kuće SCCA/pro.ba. Donosi priču o troje ljudi koji putuju kroz Bosnu i Hercegovinu i kao klasični “road movie” daje različite perspektive u vezi s raznim temama, kao, npr., odnos migranata prema zemljama iz kojih dolaze – tema koja je danas aktuelnija nego ikad?

– Tema migracija je visoko pozicionirana na političkom planu širom svijeta. Zbog kontinuirane izbjegličke krize od 2015. odnos između ljudi i njihovih nacionalnih identiteta postao je pooštren. Kada neko zaista pripada nekoj zemlji? Kakav je odnos dijaspore prema zemlji u kojoj nema državljanstvo? Na koji način granice i privilegije utječu na ljudske odnose? Ovo su pitanja koja sam željela postaviti u filmu.

• U samoj priči osjetan je lični pečat; Vaša junakinja je odrastala u Holandiji i vraća se u Bosnu i Hercegovinu kako bi posjetila oca na samrtničkoj postelji. Koliko autobiografskih elemenata ima u filmu i smatrate li da je za svako umjetničko djelo potrebno ogoliti dušu i “staviti srce na dlan”?

– Priča nije autobiografska nego na izvjestan način lična. Mnogi elementi u filmu simboliziraju nešto drugo. Tako, naprimjer, smrt oca predstavlja mogući kraj patrijarhalnog sistema. Odnos između Alme, Emira i Denisa predstavlja balans snaga između zapadne i istočne Evrope: Alma – Zapad, Emir i Denis – dvije strane isključenog Istoka. Emir, koji želi ostati, koji mrzi Zapad, i Denis, koji osjeća privlačnost, koji želi migrirati. Lični elementi filma ogledaju se u prikazanim svjetovima u kojima sam odrastala. Ali, događaji u filmu više su simbol odnosa u našem svijetu nego što su bazirani na mom životu. Mislim da film uvijek mora biti ličan, da uvijek možete biti u stanju prepoznati njegovog tvorca, reditelja koji stoji iza njega. To, opet, ne mora značiti da film direktno oslikava život reditelja.

• Festivalski život filma Take Me Somewhere Nice nastavlja se, a kada bismo mogli očekivati redovnu kino-distribuciju?

– To još ne znam; moj grčki agent za prodaju, koji se zove Heretic Outreach, postarat će se za distribuciju na Balkanu.

• Prije tog filma režirali ste nekoliko uspješnih kratkih filmova, uključujući filmove Putnici u noći i Nemir, ali i Uvoz, koji je premijerno prikazan u programu “Quinzaine des Réalisateurs” Filmskog festivala u Cannesu prije tri godine. Kako Vam je bilo preći s kratke forme na dugometražni film?

– Razliku između kratkog i dugog filma poistovjećujem s razlikom između poezije i književnosti. Dobar stvaralac kratkog filma nije automatski dobar stvaralac dugog filma, isto kao što ni pjesnik nije automatski dobar romanopisac. Pisanje scenarija za dugometražni film Take Me Somewhere Nice bilo je zahtjevno. Naprimjer, pisanje novih verzija scenarija trajalo je mnogo duže nego što sam navikla. U praktičnom smislu navela bih razliku između rada na kratkom i dugometražnom filmu kao razliku između sprinta i maratona. Snimanje kratkog filma često traje nekoliko dana do jedne sedmice, ali sada smo snimali pet sedmica. Nije bilo lako zadržati energiju tokom čitavog perioda. Sada znam da energiju moram raspodijeliti još bolje.

• Studirali ste film na Univerzitetu u Amsterdamu i Slobodnom univerzitetu u Berlinu, a 2014. diplomirali ste scenarij i režiju na Holandskoj filmskoj akademiji. Koliko Vam je pomoglo studiranje na tim prestižnim univerzitetima da biste izgradili jedinstveni i prepoznatljivi lični režiserski izražaj?

– Vrlo važno. Počela sam studirati teoriju filma na Univerzitetu prije nego što sam započela praktični studij na Akademiji da bih postala režiserka. Prije nego što sam započela s Univerzitetom, nisam ni znala da želim postati režiserka. Upravo zato što sam upoznala bogatstvo filmske historije odlučila sam da ću se prijaviti na Akademiju i da ću postati dio ovog filmskog svijeta. Postoje reditelji koji gledaju što manje filmova i fokusiraju se samo na stvarni svijet. Često se fokusiraju prvenstveno na priču. Ja nisam takva. Mislim da film ne komunicira samo kroz priču nego i kroz filmsku formu. Fascinirana sam filmskom gramatikom. Film je kao jezik, postoji mnogo različitih načina da se govori ovim jezikom. Oduvijek mi je bio cilj stvoriti svoj jezik, jednu ličnu gramatiku koja komunicira na svoj način s publikom.

Da bih je pronašla, uglavnom sam gledala mnoge filmove. Moj rad sadrži mnoge reference na druge filmove. Ali, kao što je J. L. Godard rekao: “It's not where you take things from – it's where you take them to” (“Nije važno odakle uzimate stvari – važno je kamo ih odvedete.”) Mislim da je u pravu.

• Šta u budućnosti možemo očekivati od Ene Sendijarević?

– Sada sam fokusirana na izgradnju međunarodne karijere. Moj sljedeći film govori o ženskom iskustvu kolonijalne prošlosti Holandije i postavljen je u Indoneziji. Nadam se da ću u budućnosti napraviti još jedan film u Bosni i Hercegovini.

Izvor: Al Jazeera