Oglasi

Selvedin Avdić: Bez željezare Zenica bi bila kasaba

Željezara je stotinu godina bila centar svih zbivanja u Zenici, a kultura radništva posebno je njegovana kaže književnik Avdić.
Željezara je potaknula razvoj i rast ZeniceAl Jazeera

Ime Selvedina Avdića poznato je ne samo bosanskohercegovačkoj već i javnosti bivše Jugoslavije, a prva asocijacija kod onih koji su upoznati sa njegovim književnim i publicističkim radom jeste saznanje da je riječ o intelektualcu koji se ne ustručava govoriti istinu čak i onda kada je ona u velikoj mjeri kontrapunktirana ideološkim ubjeđenjima vremena. Zbog takvog stava Avdićevo pisanje privlači pažnju, a teme kojima se bavi u svom radu imaju veoma širok literarni i društveni raspon. Ipak, jedna tema gotovo da je opsesivna u njegovom pisanju i bilo da piše literarne tekstove ili dokumentarno-publicističku publicistiku Selvedin Avdić je odan ideji kako njegov rodni grad Zenica zaslužuju pažnju njegovog spisateljskog truda.

Prije nego je objavio knjigu Moja fabrika Avdić se Zenicom bavio i u romanu Sedam strahova, knjigom koja je književna kritika ocijenila literarno izuzetno uspješnom ponajviše zbog autorovog nastojanja da se u predstavljanju sadržaja odmakne od sterotipnih i sižeiziranih načina oblikovanja priče.

Knjiga Moja fabrika doživjela je sličnu sudbinu, a o njenom uspjehu u kulturnoj javnosti BiH najviše govori činjenica da je dramatizirana i postavljena kao pozorišna predstava. Inscenaciju rediteljice Selme Spahić pozorišna kritika prepoznala je kao inovativnu i originalnu pa ne smije čuditi što je predstava osvojila najprestižnije nagrade na festivalu bh. drame u Zenici, među kojima je i nagrada za najbolju predstavu festivala.

Selvedin Avdić, govoreći za Al Jazeeru, ne krije radost zbog priznanja ukazanog predstavi i njegovoj knjizi ističući kako je pažnja javnosti dobra ako će motivirati nekoga da pogleda predstavu ili pročita knjigu.

Knjiga je uspješno adaptirana kao pozorišna predstavaUstupljeno Al Jazeeri

  • Predstava rađena prema motivima Vaše knjige Moja fabrika na netom završenom festivalu bh. drame u Zenici osvojila je i glavnu i nagradu novinara. Koliko ta vrsta priznanja na jedan novi način baca svjetlo na Vašu knjigu?

- Nagrade ponekad skrenu pažnju javnosti, ne daju novo svjetlo. Ljudi požele da se sami uvjere da li nešto zaista vrijedi ili ih je neko iznova prevario. Možda će knjiga imati nove čitaoce, to je sve. Drago mi je zbog rediteljice i ansambla.

  • Neminovno je da pitam kakvo mišljenje imate o toj vrsti medijalnog „prevođenja“ publicistike ili proze u medij dramske umjetnosti i kakvo mišljenje imate o načinu na koji je Selma Spahić od Vaše knjige napravila pozorišnu predstavu?

- Nemam previše iskustva u tome. Mogu suditi samo prema vlastitom iskustvu sa ansamblom Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.

Moja saradnja s njima bila je i ugodna i zanimljiva. Već na prvoj probi shvatio sam da rediteljica Selma Spahić i dramaturginje dobro znaju šta rade pa sam odlučio da ih pustim da svoj posao okončaju u miru, bez mog ometanja. Bili su ljubazni pa su me pozivali na probe, ja sam se odazivao iz radoznalosti, ali ne vjerujem da sam im bio pretjerano koristan.

Predstava Moja fabrika nije samo knjiga koja je, kako vi kažete, prevedena u medij dramske umjetnosti. Tu se zaista radi o kolektivnom radu čitavog ansambla. Moj tekst im je bio polazna osnova, nekakav kostur, na koji su oni dodavali vlastita iskustva, sjećanja, razmišljanja, tako da predstava obrađuje i segmente koje ja nisam niti dotakao u knjizi. Predstava je zaista rezultat kolektivnog rada, u najboljoj tradiciji radničkog samoupravljanja.

S druge strane, i u knjizi je ostalo nekoliko segmenata koji nisu uspjeli “ući” u predstavu. 

  • Moja fabrika je veoma specifična knjiga, jer za temu ima zeničku željezaru. Šta je taj pogon za proizvodnju čelika značio za razvoj grada?

- Da nije bilo fabrike, Zenica bi vjerovatno ostala mala, uspavana kasaba. Zahvaljujući radnicima koji su stigli iz cijele nekadašnje Jugoslavije, pa i Evrope, Zenica je postala multikulturna i višenacionalna sredina. Zahvaljujući Fabrici zatvorena mala kotlina postala je mjesto otvoreno za sve vrijedne ljude.

Grad i Fabrika rasli su zajedno, nije to uvijek teklo glatko i sa razumijevanjem, nije to bila šansona, prije neka punk pjesma... Uglavnom, oslanjali su se jedno na drugo, zavisili jedno od drugog, a sada kada se Fabrika smanjila, Zenica je izgubila oslonac. 

Bez Fabrike, sigurno je da Zenica ne bi ovako izgledala. Ko zna, možda bi bila ljepši, bolji grad, ne znam...

Industrijski gradovi diljem svijeta, pa tako i Zenica, gradili su tu posebnu vezu sa svojim fabrikama. Kakav je odnos ljudi i radnika Zenice uspostavljen sa fabrikom?

Ovisnički. Ja sam rastao sa ubjeđenjem da sve na svijetu može propasti ali da će samo fabrika opstati. Jer, svi su mislili pa i naglas govorili da će ljudima čelik uvijek trebati i da će fabrika, a s njom i grad, sve nadživjeti. Prevarili smo se svi zajedno. Doduše ne u potpunosti, tačno je da čelik i dalje treba društvu, a potpuno je drugo pitanje kakva im fabrika treba.

Da bih opisao situaciju u kojoj se nalazi današnja Zenica u knjizi sam zloupotrijebio termin “stahanovističke melanholije”. Taj pojam se koristi da se opiše osjećaj koji imaju nekadašnji “heroji rada”, “stahanovci”. Kako je pisao Andrea Matošević, socijalističko društvo “betoniralo” ih je u vlastite simboličke temelje i pravilo od njih masmedijske zvijezde. Kada su vraćeni na svoja radna mjesta, koja su predstavljala društvenu marginu, oni su osjećali izvjesnu uskraćenost - “stahanovističku melanholiju”.

Slično se nakon svega desilo Zenici. Nju su, zbog važnosti za jugoslovensku industriju, nazivali “centrom crne metalurgije”, “kolijevkom proleterijata” pa je ona sebi pripisivala mnogo veću važnost nego što ju je uistinu imala. Nakon što se “centar crne metalurgije” sveo na mali proizvodni pogon u vlasništvu stranih kapitalista, kolijevka je zaustavljena i stvarnost se pokazala u svoj svojoj okrutnosti. Zeničani nisu bili spremni da se suoče sa njom. Mislim da ta zbunjenost još uvijek traje.   

  • Iz te veze, koju spominjemo, nastala je i posebna kultura radničke klase, a samo radništvo je u nekim trenucima bilo mitologizirano i idealizirano. Koliko je život fabričkih radnika zeničke željezare bio težak, surov i iscrpljujući, a koliko se u nekadašnjem društvu, s druge strane, namjerno proizvodila slika radnika kao neke vrste super heroja?

- U knjizi sam tu pojavu detaljno objasnio… Mogao bih sada pokušati da pojednostavim. Prije ovih “demokratskih promjena” prisustvovao sam svađi u kojoj se jedan učesnik hvalio proleterskim porijeklom svoje porodice nasuprot sitnoburžoaskog posla koji je vodila porodica onog drugog. Pobjeđivao je u toj raspravi. Naravno, svi prisutni pa i sami učesnici, su i tada znali da je “sitna buržoazija” u neuporedivo boljoj poziciji od “proletera”, ali takve stvari se nisu govorile. Bar ne javno. Zbog činjenice da na svojim leđima nose opstanak ideološke administracije, radnicima se laskalo, često i sasvim neiskreno.

Ali, da se razumijemo, nemoguće je porediti ta dva perioda. Danas se više niko ne pretvara, niko više ne misli da treba skrivati istinu. Radnici se više tako i ne zovu, postali su uposlenici koji zavise od dobre volje poslodavca a na kraju su svedeni na “ljudske resurse”. U našim firmama danas postoje menadžeri za ljudske resurse, a meni to zvuči kao termin iz naučnofantastičnih filmova gdje se ljudi uzgajaju za prehranu neke superiorne rase.   

  • Koliko je fabrika korištena kao motiv ili inspiracija za izgradnju slike socijalističkog društva? Recimo, čak su se i na grbu bivše socijalističke BiH nalazili fabrički dimnjaci simbolizirajući na taj način vezu kulture fabričke proizvodnje sa ideološkim temeljima društva?

- Život čitavog grada bio je podređen Fabrici. Zenica je uvijek imala nezvanični “policijski sat”, sjećam se da nas je milicija tjerala sa ulica iza ponoći, jer nije smjelo biti galame, radnici su morali poranit u prvu smjenu. Zbog toga je bilo logično da se toliko koriste fabrički simboli. Negdje mimoza, kod nas - dimnjak ili osovina, svakom prema zasluzi.

Nelogično mi je da se bivši hotel “Metalurg” sada zove “Dubrovnik”...      

  • Fabrika iz knjige je, osim toga, i simbol modernizacije i urbanizacije. Koliko je Željezara i njen rast zapravo priča o životu Zenice i njenom rastu?

- Mislim da sam već odgovorio na ovo pitanje. Dakle, bio je to jedan nježni ljudožderski odnos, hranili su jedno drugo.

  • U knjizi pišete o tri ključne tačke u historiji Željezare – njenom osnivanju, socijalističkom preuzimanju i konačno o privatizaciji. Koliko te tri tačke reflektiraju društvene i historijske procese kroz koje su grad i zemlja prolazili?

- Mislim da ih dobro reflektiraju.

Željezaru su 1892. godine osnovali praški veletrgovac željeznom robom Leon Bondy, fabrikanti čelika iz Wilchemsburga, braća Moritz i Adolf Scmidt i štajerski fabrikant Hans Pengg von Anheim. U Zenicu su nastupili sa prigodnim okupatorskim manirima, sa sobom su donijeli stare mašine, već rashodovane iz austrijskih fabrika i ugovor po kojem su plaćali znatno manji porez nego u ostatku Monarhije, bilo im je garantirano tržište, radnici su dobijali mnogo manje plate od njihovih austrijskih kolega a uslovi rada su bili stravični. Bio je to eksploatatorski raj. Tačno je da su austrougarske vlasti počele pretvarati kasabu u grad, gradili su prugu, poštu, telegraf, ali najviše zbog toga da bi obezbijedile nesmetanu eksploataciju prirodnog blaga i ljudi. Kao što osvajači obično rade na okupiranim teritorijama...

Druga ključna tačka je, bar ja tako mislim, 1948. godina kada je socijalistička vlast napravila prvi petogodišnji plan industrijalizacije Jugoslavije i u njemu predvidjela modernizaciju zeničke fabrike. Od tada je počeo intenzivan razvoj grada, a stanovništvo je ubrzo utrostručeno. Zbog toga je 1954. godine Gradski odbor donio “Program izgradnje društvenog standarda” prema kojem se za četiri godine morao izgraditi još čitav jedan grad sa novim stanovima, školama, ambulantama, bibliotekama, čitaonicama, jaslicama, mostovima, trgovinama, kafanama, kinima, pozorištem, zatvorenim i otvorenim bazenom... sve što vam padne na pamet kad pomislite na grad. I izgrađeno je, tačno u roku i bez prekoračenja planiranih troškova od 10.5 milijardi dinara!

A treća tačka je period koji i dalje trpimo. Sjećamo se, prvo je gospodin Haris Silajdžić prodao Kuvajćanima fabriku za jednu marku uz nekakve uslove, koje oni nikada nisu poštovali nego su jedva čekali da fabriku preprodaju milijarderu Lakshmi Mittalu. Nikada nismo saznali za koliko novca, ali vjerujem da je bilo više od jedne marke. Novi vlasnik je uzeo samo najprofitabilnije dijelove fabrike, sve ostalo pozatvarao, srušio i radnike koji mu nisu potrebni poslao kućama. Znam da pojednostavljujem, ali nisam ja ni ekonomski stručnjak niti policijski istražitelj.

Od tada Zeničani pokušavaju da prežive pored Fabrike koja više nije njihova i za koju, s punim pravom, sumnjaju da ih lagano ubija.

  • Željezara je privatizirana, industrija čelika je gotovo uništena, kao i socijalistička zemlja. Kakvu vezu grad Zenica danas ima sa svojom fabrikom i da li je ona još uvijek u središtu svih ekonomskih, kulturnih i ideoloških zbivanja grada?

- Ne, ona više nije ni onoliko velika, niti približno važna kao nekada. Svela se na pravu mjeru, kako ste je opisali u jednom pitanju – na pogon za proizvodnju čelika. Zenica mora pronaći novi oslonac. Na žalost, čini mi se da niko nema prijedlog gdje se taj oslonac može pronaći.

Naše vlasti nemaju odgovor niti na jedan društveni izazov, niti na jedan konkretan društveni problem. Najradije se bave pitanjima nacije, religije ili tradicije iako unaprijed znaju da se nikada neće usaglasiti jer djeluju iz rovovskih pozicija. Ali, ugodno im je u toj borbi, svojevrsnom hladnom ratu u kojem se i dalje najbolje snalaze ratni profiteri. Nikada niko ne raspravlja o tome od čega će živjeti jedan grad ili država.

Mislim da Zenica sada Fabriku doživljava kao bučnog, smrdljivog i opasnog komšiju, koji je svakodnevno truje. Najradije bi ga se riješila, ali ne zna kako da to što bezbolnije uradi.    

  • Koliko Zenicu danas obilježava radnički duh ili je to ipak osjećaj koji je nestao sa propašću socijalizma i reduciranjem fabričkih kapaciteta?

- Pisao sam o tome u različitim tekstovima... Mislim da je nastupilo falsificiranje kulture sjećanja. Ako nije tako, zašto u Zenici uporno izbjegavaju sve simbole koji podsjećaju na Fabriku? Znamo li kada je Dan metalurga, Dan kovača, metalaca? Koje nazive nose trgovi i ulice u Zenici? Gdje su spomenici?

Neposredno nakon rata, svako pominjanje fabrike, radnika, sindikata bilo je s prezirom odbacivano i nazivano “ostacima socijalističke prošlosti”, ne bi li tako bilo diskvalificirano iz svake rasprave. Čak su i sa općinske govornice pričali da je vrijeme da se Zenica okrene drugim tehnologijama, sjećam se da je jedan posebno nadahnut govornik govorio o stvaranju silicijske doline. Niko im se nije suprotstavljao… I danas traje potraga za novim identitetom grada, iz muzeja su iznošene ploče, stari zapisi, dokumenti - koji su trebali potvrditi drevno prisustvo Zenice na ovim prostorima. Istovremeno, trajao je i lov na nove simbole, među kojima su jaje, ašlama, vodeni tokovi… Svo to vrijeme, tragačima je identitet “probijao oči” dimnjacima sa gradske periferije! 

Kao što sam već pisao - tačno je, Fabrika je oduvijek bila smrdljiva, prljava i bučna ali i takva učinila je da nekadašnja kasaba postane grad, mala kotlina otvorila se za sve vrijedne ljude. Zar to nije idealna identitetska tačka koja nam daje otvorenost, multikulturalnost, višenacionalnost… Doduše, ne znam da li su ti pojmovi i dalje poželjni za trenutnu vlast u Bosni i Hercegovini. Bilo kako bilo, ja se ne mogu sjetiti bolje identitetske tačke, jer samo sa takvim osnovama Zenica može graditi budućnost. Nema potrebe da to činimo “od nule”.

Da se mene pita, a ne pita se, ja bih vratio Fabriku u grb Zenice.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.