Oglasi

Selma Alispahić: 'Ay, Carmela' je incident u vremenu instant vrijednosti

Bh. glumica Selma Alispahić govori o jednoj od najdugovječnijih predstava, koju u Sarajevskom ratnom teatru igra od 1999. godine.
Teatar je ogledalo društva i ne možemo očekivati da je teatar na jednoj planeti, a društvo u kojem živimo na drugojUstupljeno Al Jazeeri

Predstava Ay, Carmela treba ljudima jer živimo u vrijeme latentnog fašizma, cvjetanja korupcije, dok se strah od drugog i drugačijeg svakodnevno servira ljudima kojima se serviraju parole u čije se značenje niko ne udubljuje nego se samo zaokružuju imena, za Al Jazeeru govori Selma Alispahić, glavna protagonistica ovog pozorišnog komada.

Ova predstava se u Sarajevskom ratnom teatru prikazuje od 1999. godine i jedna je od dugovječnijih na pozornicama Bosne i Hercegovine, a i šire. Sa Alispahić smo razgovarali o Ay, Carmeli, njenoj saradnji sa Draganom Jovičićem, uvrštenjem u prestižnu knjigu Create, ali i o teatru u današnjem svijetu.

  • Predstava Ay, Carmela je na repertoaru Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) od 1999. godine. Kakav je osjećaj igrati toliko dugo jednu predstavu?

- Nestvarno je i predivno! Radujemo se kao mala djeca kada stanemo na scenu. Ljudi nas često pitaju je li nam dosadilo, a mi se uvijek začudimo jer ljepota i radost nikada ne mogu dosaditi. Ta predstava sa sobom nosi divnu atmosferu i za nas i za publiku. U SARTR-u je uvijek mala svečanost kad igramo Ay, Carmelu jer ova predstava nosi sa sobom mnogo uspomena.

Neki dan me Dragan Jovičić podsjetio da smo proveli pola naših glumačkih života igrajući zajedno jer je igramo skoro 20 godina. Predstavu smo igrali u svim zemljama regije, zatim u Engleskoj, Francuskoj, Italiji, Švedskoj, Češkoj, na Korzici...

Imali smo čast i zadovoljstvo da su nam u publici bili pisac Jose Sanchis Sinisterra koji je za našu predstavu rekao da je najbolje uprizorenje njegovog teksta u svijetu, a bilo ih je preko 40, zatim predsjednik Stjepan Mesić koji nam je došao sa velikim buketom cvijeća, veličanstveni glumci kao što su pokojni Ljuba Tadić, Ivica Vidović, Marija Crnobori, rahmetli Benjamin Filipović koji je bio uvijek tu da nas podrži, pokojni Bodo Kovačević koji je rekao za predstavu: „Ljudi, ovo je čisti rock n' roll!“, rahmetli prof.dr. Kemal Bakaršić koji je predstavu gledao najmanje 10 puta... Nemoguće je nabrojati sve fantastične ljude koje smo upoznali. Igrali smo širom BiH i na taj život predstave sam vrlo ponosna.

Osnivač i direktor SARTR-a, rahmetli Safet Plakao živio je za ovu predstavu, znao je da ima malo čudo u teatru i tako ju je i tretirao. Bili smo prvi teatar koji je baš sa Ay, Carmelom prešao granice BiH na istok i zapad, ponovno gradeći mostove i izgubljene veze sa kolegama iz zemalja regije. Imamo divne uspomene i na susrete s publikom, to je jedan cijeli život!

  • Spomenuli ste Dragana Jovičića, još jednog glumca iz navedene predstave. On i Vi ste nerazdvojni u ovom komadu od samog početka. Kako je sa njim raditi?

- S Draganom sam prvi put radila prije 28 godina u predstavi Učene žene na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo. On je tada bio vrlo poznat glumac, a ja na početku svoje profesionalne karijere. Tada, a i sada, Dragan mi je velika podrška i često se šalimo kako lijepo starimo igrajući nešto što toliko volimo.

Političari odlučuju o teatru, ali ih tamo nema

  • Koliko je kultura bitna građanima, javnosti, a koliko politici?

Političari uglavnom ne dolaze u teatar, iako vrlo revnosno odlučuju o njemu. Građanima još uvijek kultura treba, a javnost je uglavnom zbunjena. Kriteriji su poljuljani u svim segmentima društva, pa i u kulturi.

Ako se nešto može naći dobro u društvu onda tu dobrotu donose časni pojedinci koji su svjesni da svijet ne počinje i ne završava s njima, oni koji poštuju prošlost, odgovorno se odnose prema sadašnjosti, ostavljajući tako tragove za budućnost.

Sretni smo što nas je sudbina sastavila u predstavi Ay, Carmela, to se rijetko dešava u glumačkom životu i mi smo toga svjesni. Dragan je kolega koji uživa u svim mojim uspjesima, na sceni sam apsolutno sigurna da kad bih posrnula on bi me podigao, to je dakle totalna profesionalna podrška i povjerenje.

Privilegija je imati takvog kolegu.

  • U sadašnjem vremenu „turbokulture“, stvari, dešavanja i fenomena koji brzo postanu hit, ali i brzo „izgore“ u očima javnosti, kako je moguće da neka predstava traje 19 godina?

- U vremenu instant vrijednosti to je svojevrsni incident. Ay, Carmelu je održala publika, ističemo uvijek to da generacije odgajamo upravo na toj predstavi koja diže glas protiv fašizma i upućuje na moć pojedinca da pokuša promijeniti svijet.

To je predstava koja treba ljudima jer mi živimo u vrijeme latentnog fašizma, stvara se elita, cvjeta korupcija, strah od drugog i drugačijeg nam se svakodnevno servira, ističe se neka fiktivna superiornost jednog nad drugim narodom, ljudima se serviraju parole u čije se značenje niko ne udubljuje nego se samo zaokružuju imena, u kulturi vlada „jaranska estetika“ kako je to jednom rekao akademik Dževad Karahasan...

Predstava Ay, Carmela je neki tračak nade i podsjećanje na prave ljudske i umjetničke vrijednosti, činjenica koja ljudima treba ukazuje da nije sve izgubljeno. Vrijedi se boriti, beskompromisno, ima puno divnih ljudi oko nas koji se ne vide, povukli su se u svoje rupe i sigurnost svog doma jer stvarnost plaši.

Upravo takve ljude srećem na predstavi a pogotovo me ohrabruje broj mladih ljudi koji i po nekoliko puta gleda Ay, Carmelu. Očito nešto dobro radimo!

  • Jovičić i Vi ste nedavno uvršteni u prestižnu knjigu Create. Kakav je osjećaj biti dio takve „postavke“ zvijezda u Createu?

- Ponosi smo svakako što smo se našli među velikim svjetskim imenima kao što su Alec Baldwin, Edward Albee, Carol Burnett, Christopher Plummer, Anne Bogart, Bill Pullman, Ben Gazzara, Robert Lapage, Roy Scheider, Robert Wilson...

To je fascinantna knjiga intervjua prema riječima urednika Ronald Randa o „izuzetnim ljudima koji žive da bi stvarali i stvaraju da bi živjeli“. Uvijek je lijepo izići izvan granica svoje zemlje na bilo koji način i odmjeriti snage i vrlo često shvatiti da mi ovdje imamo izuzetnih vrijednosti i da nismo krivi što smo se rodili tu gdje jesmo. To ne znači da smo manje svjetski i da trebamo biti inferiorni prema svemu što dolazi iz tog bijelog svijeta. I u tom svjetlu, Draganu i meni je mjesto u toj knjizi, divno je što je neko to i prepoznao. Lijep osjećaj, svakako!

Ali jedini ste se vi od svih medija sjetili da to propratite. Ali zato smo u medijima danima bombardovani razvodom neke osrednje pjevačice u Turskoj, koliko će para od svih tih miliona podijeliti, kada se ona iselila iz jedne od šest-sedam kuća koje imaju itd, itd. Strašno!

A najstrašnije mi je kad čujem kritike na račun naših mladih ljudi kako nemaju osjećaja za vrijednosti, pa kako da imaju kad su najveće vrijednosti u ovom društvu starlete i kriminalci, svaki dan su na naslovnicama, mladim ljudima se to servira kao vrijednost i uzor i onda se kao tobože jako čudimo kuda ide ovaj svijet!? Ide tamo gdje ga mi vodimo...

  • Nedavno ste igrali i u predstavi Prst koja govori o odnosima snahe i svekrve na Balkanu. Koja je poruka ove predstave, nije to samo riječ o dvije žene i njihovim odnosima?

- Odnos snahe i svekrve je jedan sloj priče. Drugi, važniji, to je priča o nestalima i preživjelima koji ih traže i ne gube nadu da će ih jednog dana i naći. Predstava ima mnogo referenci na našu recentnu historiju, bolna je, iskrena, ali i vrlo potrebna u procesu suočavanja s prošlošću.

Tekst je napisala kosovska spisateljica Doruntina Basha, režirala je talentovana Sabrina Begović-Ćorić, igramo Amila Terzimehić, Ana-Mia Milić i ja, kostime i scenu radila je izvanredna Adisa Vatreš-Selimović, muziku Jelena Milišić, dakle jedna totalno ženska predstava! I ako Vam kažem da nijedan ženski magazin nije našao za shodno da promovira ovu predstavu, a na naslovnicama nam se Lepa Brena pojavljuje barem jednom u dva mjeseca, onda Vam je jasno gdje živimo!

Jedini ozbiljan tekst o predstavi napisala je Vaša kolegica Saida Mustajbegović. Ova predstava se ne uklapa u trend kolektivne amnezije za koju nas sistematično treniraju, njena poruka je da rat nije završen sve dok se ne pronađe posljednji nestali čovjek i dostojanstveno ne sahrani da porodice tih ljudi konačno nađu neki prividni mir.

To nije popularna tema za predstavu, ali njen kvalitet i zahtjevi publike je održavaju u životu  kao repertoarsku vrijednost Sarajevskog ratnog teatra.

  • Sarajevski ratni teatar (SARTR) i danas djeluje i pruža vrhunske predstave, no da li ima poteškoća u njegovom radu?

- Teatar je ogledalo društva i ne možemo očekivati da je teatar na jednoj planeti, a društvo u kojem živimo na drugoj. Na teatru se preslikavaju manje više sve boljke današnjeg vremena. SARTR je teatar koji je hrabar, to mu je usađeno „rođenjem“ jer je osnovan u ratu.

Taj duh postoji i opstaje u Sartru uprkos poteškoćama, to je teatar koji se trudi da ne povlađuje prostoti i jeftinoći koja nas okružuje, teatar koji postavlja pitanja, hrabro izražava stavove, drži se onoga što je održalo teatar u historiji ljudske civilizacije preko 2.000 godina, a to je dobra priča i iskrena emocija.

Trendovi dolaze i odlaze, SARTR prati i trendove, ali dobra priča i iskrena emocija je konstanta i uvijek se kroz istoriju pokazalo nepogrešivim za opstanak teatra.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.