Šeksova kanta benzina na lomaču za Mesića
Vladimir Šeks, predsjednik Savjetodavnog vijeća Hrvatske demokratske zajednice i čovjek koji i dalje ima vrlo snažan utjecaj na premijera Andreja Plenkovića, shvatio je osuđujuću hašku presudu hercegbosanskoj šestorici – s naglaskom na njihovo učešće u udruženom zločinačkom pothvatu protiv Bosne i Hercegovine na čelu s Franjom Tuđmanom – i teatralno samoubojstvo osuđenog Slobodana Praljka kao idealnu priliku da se teškom nacionalističkom retorikom dodvori ogorčenoj i usplahirenoj javnosti. Imao je za to dobar privatni razlog. Nekoliko dana prije rečene presude, zagrebački Jutarnji list objavio je nove dokumente o Šeksovoj suradnji s jugoslavenskom tajnom policijom tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća: ispostava Službe državne sigurnosti u Osijeku vodila ga je pod kodnim imenom “Kolega”.
“Da je Stjepan Mesić svjedočio istinu u Haagu, pitanje je bi li presuda hrvatskoj šestorki iz Bosne i Hercegovine bila ovakva. On je svojim svjedočenjem bio glavni tužitelj protiv Hrvatske i na njegovu dušu ide smrt generala Praljka. Ključne dokumente kojima se vodio Haag dao je bivši predsjednik Mesić”, izjavio je Šeks odmah poslije presude i izbio na prvo mjesto top-liste najsumanutijih i najmalignijih javnih iskaza danih u povodu vijesti iz Haaga, i to u vrlo oštroj konkurenciji.
U sličnim izjavama koje je davao tog i idućih dana, Šeks je pozvao Državno odvjetništvo Republike Hrvatske da se pozabavi Mesićevom kaznenom odgovornošću zbog konkretne antidržavne djelatnosti. Jedna od nebrojenih veteranskih organizacija, Koordinacija udruga hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata, ozbiljno je shvatila Šeksa, pa je podnijela kaznenu prijavu protiv bivšeg predsjednika: terete ga za odavanje tajnih podataka, špijunažu protiv Hrvatske i druge oblike izdajničkog djelovanja. Mesić je na sve to kazao da će “Šeksa zvanog Kolega” smatrati direktno odgovornim ako se njemu, Mesiću, dogodi neka neugodnost, ili nešto više od neugodnosti. Policija je potom pojačala Mesićevo fizičko osiguranje.
Skrenuti pažnju sa sebe
Taj Šeksov refleks – skreni javnu pažnju sa sebe i svoje kolaboracije s komunističkom tajnom policijom, čime god bila izazvana ta kolaboracija, tako što ćeš s radikalno nacionalističkih pozicija raskrinkavati današnje unutrašnje neprijatelje i veleizdajnike – e to je jedan od fenomena hrvatske političke i javne scene unatrag više od četvrt stoljeća. Liječenje vlastitih biografskih frustracija i bezobzirno patriotsko dokazivanje preko leđa drugih ljudi, nepovezano sa zdravim razumom i s ikakvim osjećajem odgovornosti za izgovoreno. Ispiranje vlastitih političkih i ljudskih mrlja bacanjem blata po aktualnim izdajnicima i antihrvatskim urotnicima. Umiljavanje većini i većinskom mišljenju pretvaranjem nekih drugih ljudi u pokretne mete domoljubne srdžbe ili mehanizama vlasti: moglo bi se reći da se na to svodi cjelokupno političko djelovanje Vladimira Šeksa.
Kako to Stipe Mesić može biti odgovoran za samoubojstvo Slobodana Praljka? Po kojem to pravnom konceptu, a Šeks se diči upravo svojim pravničkim umijećem, netko može biti kriv za samoubojstvo drugog čovjeka s kojim nije imao nikakve privatne relacije i od čijeg suicida nije mogao imati niti ima ikakve koristi? Kako netko može biti krivično odgovoran za nešto što nije imao ni namjeru, ni motiv, ni interes počiniti, a krivični progon nehotičnog poticanja ili navođenja drugoga na suicid, složit ćemo se, prije spada u žanr političke distopije nego u kaznenopravnu realnost i zdravorazumske mogućnosti?
Šeks, naravno, Mesiću zamjera haško svjedočenje u procesu protiv Tihomira Blaškića 1998. godine, no to je manje bitan razlog za aktualnu hajku: jasno je da je Mesić bio samo jedan od svjedoka i da njegovo svjedočenje nije moglo biti, niti je bilo ključno za presudu Blaškiću. Ono što je bitno jesu stenogrami razgovora koje je Franjo Tuđman tokom devedesetih godina vodio i pritom snimao u Uredu predsjednika Republike na Pantovčaku. Ti stenogrami jesu bili veoma važan dokaz protiv Jadranka Prlića i ostalih u točki optužbe koja se ticala hrvatskog udruženog zločinačkog pothvata, čiji je cilj bio da se etnički očisti i pripoji Hrvatskoj jedan komad Bosne i Hercegovine. Ti stenogrami jesu došli u posjed Tužiteljstva u Haagu za vrijeme dok je Mesić bio predsjednik Republike.
Zakopati ili spaliti dokaze
Šeks i veliki dio hrvatske javnosti misle da je Mesić trebao sakriti ili zatajiti transkripte Tuđmanovih razgovora, koje je otkrio kad je 2000. godine, izabran za predsjednika. Sasvim otvoreno: misle da je, u interesu države i nacije, trebao zatvoriti oči pred hrpom dokumenata iz kojih je curio počinjeni kriminal; trebao je sve to zakopati ili spaliti, da bi se Hrvati mogli još uspješnije samoobmanjivati u pogledu svoje ratne uloge u Bosni i Hercegovini i koječega drugog; trebao je, kao što sugerira Šeks, utajiti istinu da bi nam Praljak ostao na životu.
“Istina kao takva je, takoreći, protuhrvatski fenomen, podmukli vid uobličavanja činjenica, čiji je jedini cilj podrivanje mlade i ponosne države; istina kao takva u optjecaju je samo i isključivo zato da diskreditira hrvatsku istinu”, piše Viktor Ivančić u Novostima o društvenoj atmosferi i stanju svijesti što je zavladalo u Hrvatskoj nakon haške presude i Praljkovog suicida.
Agresivno uvođenje u javni diskurs hrvatske istine neovisne o istini kao takvoj prava je kazna za Hrvatsku, a ne presuda Prliću i ostalima.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera