Oglasi

Sejranović: Evropa muslimane doživljava kao vehabije iz S. Arabije

Sejranović piše o ksenofobičnosti u Evropi, netrpeljivosti prema muslimanima i besmislenim granicama nastalim raspadom Jugoslavije.
Roman 'Dnevnik jednog nomada' objavila je izdavačka kuća 'Buybook' iz SarajevaAl Jazeera

Bekim Sejranović poznato je regionalno spisateljsko ime, a brojne nagrade koje je dobio za svoj književni rad bjelodano govore da je riječ o piscu čije se knjige čitaju rado i s poštovanjem. Rođeni Brčak i riječki student, Sejranović je sredinom rata koji je bjesnio u Bosni napustio prostor bivše Jugoslavije i kao izbjeglica se skrasio u Norveškoj.

Život u kulturi drugog jezika i drugih navika življenja omogućio je Sejranoviću da stekne bolji uvid u prostor koji je zbog rata bio primoran napustiti, a česti nostalgični povraci u gradove svoga djetinjstva i mladosti omogućili su mu i da stekne jednu sasvim izoštrenu perspektivu o novoj zemlji svoga življenja.

U književnosti se bavio mnogim temama, ali ksenofobičnost, nacionalizam i mjesto stranca u drugoj kulturi teme su kojima se uvijek iznova vraća jer osjeća, kako kaže, da se o tim temama ima još mnogo toga reći.

Roman Nigdje, niotkuda proslavio ga je, a romani Ljepši kraj i Tvoj sin Huckleberry Finn potvrdili njegov status regionalne književne zvijezde. Sejranović se sada u Sarajevu predstavlja novim romanom Dnevnik jednog nomada objavljenim u biblioteci "Savremena bh. književnost" izdavačke kuće "Buybook".

  • U novom romanu sasvim nedvosmisleno pišete i potencirate kako je Norveška ispod fasade demokratičnosti jedno ksenofobično i fašističko društvo. Koliko su danas u Norveškoj vidljivi i ispoljivi nacionalizam i neokonzervatizam?

- U svakom slučaju moram reći da je puno izraženiji nego devedesetih godina prošlog stoljeća ili '93, kad sam ja došao u Norvešku i kada smo mi Bosanci došli kao izbjeglice, i Srbi i ljudi sa Kosova. Mislim da su tada Norvežani još bili nekako tolerantniji i prihvatili su nas, bili smo dobro primljeni iako je i tada bilo ksenofobije. Studirali smo, radili smo. Ovo što se sada dešava, ta Norveška danas potpuno je drugačija od Norveške od prije 25 godina. I ne mislim pritom samo Norveška nego mislim na čitavu Evropu, koja se, eto, hrani ksenofobijom. Nije to samo Norveška nego i Mađarska, Njemačka i druge zemlje.

Po tom sam pitanju pesimista, ne znam ni sam kako se to misli riješiti, ali jedini put je integracija. Recimo, manje je poznato da je Švedska, koja nije u NATO-u, koja ništa nije skrivila što se tiče Bliskog istoka, primila 40.000 ljudi iz Sirije, dok je Norveška, koja je u NATO-u i bombardovala je Siriju, primila jedva 4000 ljudi. O tome se priča kao da su došle horde Mongola i opljačkali ih. Nedavno su bili izbori u Norveškoj i ja sam prvi put u životu glasao i oni za koje glasam ne pobjeđuju ni u jednoj zemlji. Desničari su i dalje na vlasti. Mislim, ne samo Norveška nego kompletno evropsko društvo skreće u desno. Ima i drugačijih primjera, u nekim zemljama, ali generalno je tako.

  • U knjizi pišete, isto tako, da postoji jak osjećaj netrpeljivosti prema strancima imigrantima. Odakle dolazi taj, u suštini, iracionalni osjećaj?

- Treba poznavati norvešku situaciju. U Norveškoj sve vrijeme prije i poslije Drugog svjetskog rata na vlasti je bila radnička partija, hajdemo reći, kao neki naš SDP, malo bolji (smijeh), i oni su zapravo kao nekakva elita, naprosto već postoje porodice koje su postale dinastija. Oni jesu ljevičari, ali žive u vilama, ne žive sa strancima, oni se zalažu za integraciju, multikulturalno društvo, ali neće svoju djecu slati u školu zajedno s malim Pakistancima ili Arapima. Dakle, fora je u tome da desnica dobija glasove od norveških radnika ili, hajdemo uslovno reći, neškolovanih i nekvalifikovanih norveških radnika koji se boje da će im ljudi koji dolaze uzeti posao. To se i dešava, jer pada cijena rada, a istovremeno norveška kruna, zbog cijene nafte, nikad nije bila niža. Prvi put u historiji švedska kruna jača je od norveške.

Ne bojim se ja za Norvešku kao zemlju u tom smislu, ali mislim da mnogi ljudi nisu svjesni ovoga što ja vidim. Ja mislim da ja to, da ne ispadne da se hvalim, bolje vidim, jer to vam je kao kad gledate u neki cvijet. Ako non-stop gledate u njega, ne vidite kako raste, ali ako dolazite svakih 15 dana, pa pogledate, onda ćete primijetiti njegov razvoj ili promjene na njemu. E, tako je i s norveškim društvom. Ljudi koji non-stop tamo žive ne vide šta se tamo dešava, ali ja, kako non-stop dolazim i odlazim, vidim kako to društvo postaje sve više ksenofobično.

Već dva puta nisu me pustili u moj klub, u koji izlazim već 20 godina. Je li zato što sam ružan ili star, ili možda zato što sam veoma taman? Ne znam, razmislite. S druge strane, imam prijatelje Bosance koji su plavi i kad im pričam o svojim problemima i s kakvim se stvarima susrećem, oni mi ne vjeruju.

  • U romanu pišete kako su novi najveći neprijatelji takve Evrope muslimani i da oni popunjavaju to polje negativnosti.

- Jest. To je vrlo dobro objasnio jedan norveški profesor socijalne antropologije – ne znam je li preveden na naš jezik – zove se Thomas Hylland Eriksen. Napisao je dosta knjiga na engleskom. On to objašnjava tvrdeći da je danas na snazi tzv. "mekdonaldizacija islama". Dakle, islam kakav je vehabijski islam u Saudijskoj Arabiji sada se prodaje svijetu kao nekakav standardni islam.

To se radi vrlo vješto i mislim da dosta ljudi u zapadnom svijetu i Evropi danas, kad kažeš "musliman", misli na jednog vehabiju iz Saudijske Arabije, a ne misle na jednog od onih 95 posto muslimana koji su normalni i koji žele da rade i prakticiraju svoju vjeru u miru. Naravno, i u Norveškoj ima radikalnih muslimana, ima ljudi koji su išli da se bore na Bliski istok. Mislim da tim ljudima prijeti zatvor kada se vrate.

  • Iz naše postjugoslavenske perspektive, zanimljivo je kad pišete o romanu Ćefuri raus, u kojem Vojnović tematizira mjesto stranca u slovenskom društvu. U knjizi jedan lik komentira, povodom romana, da pisci podjednako učestvuju u stvaranju negativnih stereotipa. Koliko ti je blisko razmišljanje tog pjesnika iz romana?

- To je, zapravo pitanje, i da i ne. Znači, predrasude u ljudskoj psihi postoje kao nekakav odbrambeni mehanizam i zato su i opstale. Kad vidiš nešto nepoznato, ne približavaš se tome, jer te može čak i ubiti. Znači, stereotipi postoje i, što je najgore, dosta tih stereotipa – hajdemo reći: 70 posto – tačno je. Ako ideš mračnom ulicom i vidiš dva frajera s letvama, garant je da će te napasti (smijeh). Ma možda i neće (opet smijeh). Ja mislim da je stvar do čitatelja.

Ako neko želi u toj knjizi vidjeti da on predstavlja ćefure kao takve, pa ja mislim da postoje momci kakve on opisuje. Mislim da ih nije izmislio, da je ipak imao nekakav model i da je čak on sam bio jedan od njih. Sasvim sam siguran da je roman djelomično i prilično čak autobiografski. Kao što sam napisao, ima zrno istine u toj kritici, što je rekao taj pjesnik, to se stvarno desilo, ali, kao što rekoh, ima zrno istine. Ipak, pisac nije odgovoran za ono šta ćeš ti iz toga izvući.

Dakle, iz svake knjige možeš izvući i dobro i loše. Krenimo od Nietzschea, koga su nacisti iskoristili za nacizam, pa našeg Andrića, koga su koristili i velikosrbi i velikohrvati i velikobošnjaci, a istovremeno ga svi mrzili. Jednostavno mislim da se ne može na pisca prebaciti stvaranje stereotipa. Oni jednostavno pričaju priču koju vide i čuju, koju misle da trebaju ispričati. Ništa drugo.

  • Nastavimo razgovor s Ivom Andrićem. U knjizi spominjete jednu raspravu o Andriću. Koliko su kritike koje ga optužuju da je bio velikosrbin, kako kažete, i da je, s druge strane, mrzio muslimane utemeljene u njegovom pismu?

- Mislim da su to apsolutne i potpune neistine, odnosno neutemeljene tvrdnje. Čak je neko napravio, mislim, napisao knjigu gdje je uzeo sve njegove junake muslimane i da su predstavljeni na najnormalniji način. To što je on Turke predstavljao kao okupatorsku snagu – pa to je tako bilo. Ljudi su se nabijali na kolac, jesu, nemamo se šta lagati, takva su vremena bila. Ali, mislim da je Andrić daleko iznad toga i da je tražiti nacionalizam u njegovim knjigama, bilo koje vrste, potpuno suludo. Sad da ne pričam da je on i rođen kao katolik u katoličkoj porodici, da je odrastao u Bosni, živio u Parizu, Njemačkoj, Beogradu...

  • Slikovito opisujete jugoslavensku političku stvarnost, koja je sastavljena od bezbroj besmislenih granica. Koliko je suludo da je jedan prostor, koji je funkcionirao kao organizam, razbijen granicama između novonastalih zemalja?

- Mene užasno živcira što ja moram od Ljubljane do Brčkog proći šest granica, šest kontrola za jednu četverosatnu vožnju. Ja kulturološki osjećam Jugoslaviju kao svoju zemlju. To što su oni stavili granice - ha, bilo je granica svakakvih uvijek, pa je Bosna preživjela kroz sva ta stoljeća i preživjet će i dalje. Kako će se dalje udruživati ove zemlje to ne znam i ko to može znati?

  • Izmještenost umjesto egzila jest Vaša ideja kad pišete o Gombrowiczu i njegovom životu u Argentini. Jeste li Vi pisac egzila i postoji li danas egzil kao političko-simboličko mjesto stvarnosti?

- Ja nisam pisac u egzilu, jer mene niko ne tjera da budem u Norveškoj i mogu se uvijek vratiti ovamo. Jedini moj razlog što idem u Norvešku jest da vidim kćerku i zaradim para. Kad bih imao dovoljno novca, nikad ne bih otišao u Norvešku osim da posjetim dijete. Ima ljudi, vidite, koji su u egzilu – recimo, pisci iz Sirije koji su morali pobjeći od rata u svojoj zemlji – i ima pisaca koji žive pod totalitarnim režimima i traže egzile u drugim zemljama. Ovo moje više je neka moja smotanost, neorganizovanost, da tako kažem, da sebi stvorim nekakv stalan dom (smijeh), ali upravo dolazim iz Brčkog, gdje sam napravio kupatilo i službeno nisam više nomad. Imam 35 kvadrata i mogu se istuširati, obaviti obje nužde, pa ćemo vidjeti kako dalje (smijeh).

  • Pišete o Knutu Hamsunu, njegovoj zaluđenosti nacizmom i ljudima koji su preživjeli koncentracijske logore Auschwitz i Dachau. Kako objašnjavate fasciniranost nacizmom kod jednog takvog kreativno i stvaralački inteligentnog čovjeka i, s druge strane, pojavu da se danas uobičajilo negirati holokaust?

- Naravno, ljudi koji su indoktrinirani i imaju političke razloge negirat će holokaust – neonacisti, ponekad, koliko sam upratio, iranski predsjednik, ajatolah. To su gluposti. Naravno da se holokaust desio i tu se nema šta raspravljati. To ne znači da se čovjek treba slagati sa današnjom politikom koju vodi Izrael prema Palestini i drugim arapskim zemljama. Te dvije stvari treba odvojiti.

Knut Hamsun je za vrijeme nacizma bio starac. On je bio anglofob prije svega. Morate shvatiti da je rođen 1859. i živio je u vrijeme kad je Engleska bila velika imperija. Dva puta je odlazio u Ameriku da radi najteže poslove. Vratio se u Norvešku da umre, dali su mu nekoliko mjeseci života, jer je imao upalu pluća ili tuberkulozu. Tada je već starac od 88, 90 godina, potpuno gluh; znači, živi u Norveškoj izolovan, jedini kontakt sa javnošću je čitanje norveških novina, a norveška je bila pod Quislingom. Radio ne može slušati jer je gluh, njegova žena stvarno je bila nacistkinja i govori mu šta se dešava.

Ima dosta umjetnika koji su geniji dok su u nekom političko-društveno smislu zastranili. Hamsun jednostavno nije uhvatio duh vremena. On je na Adolfa Hitlera gledao kao na nekog ratnika, oslobodioca. Poznato je da je Hamsun 8. maja 1945, kad je Njemačka kapitulirala i kada se saznalo da je Hitler mrtav, napisao nekrolog. Hitlera se tada odrekao i Goering i svi drugi, a Hamsun mu piše nekrolog u kojem kaže da je bio veliki ratnik za čovječanstvo i slične besmislice. Ja volim te umjetnike koji su malo izvan kolosijeka. Najveći je umjetnik, ali je u nečemu zastranio čisto da ne bi bio baš savršen.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.