SARTR: Pozorišno biti ili ne biti

Sarajevo je na samom početku rata dobilo novi profesionalni teatar: Sarajevski ratni teatar SART, utemeljen 17. maja 1992. godine (SARTR)

Piše: Nada Salom

Drugog maja 1992. godine prvi put sam s komšijama provela noć u podrumu. U nevjerici da se rat stvarno događa i da je jedan stan na drugom spratu već granatiran, niko nije ni pomislio da potražimo neko od skloništa.

Onih takozvanih atomskih, kakva su se ranih 80-ih godina prošlog vijeka gradila i u Sarajevu. Niko nije znao čemu će služiti, kao što se samo šuškalo i o nekom Titovom bunkeru u blizini Konjica, objektu “D-O”, za koji su u vrijeme njegove gradnje, od 1953. do 1979. godine, kako se kasnije otkrilo, znali samo načelnik Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu, načelnik Generalštaba JNA, načelnik Prve uprave bezbjednosti i načelnik veze.

Kompleks je stajao 4,6 milijardi američkih dolara i bio je treća najskuplja vojna investicija bivše Jugoslavije, koja se od 2011. više ne nalazi na vojnim, već kulturnim kartama kao D-O ARK Underground, odnosno mjesto održavanja bijenala savremene likovne umjetnosti.  

Teatar kao vojna jedinica

Rat – granate – sklonište – pozorište – nevjerovatno povezani, kao i većina onog što nam se događalo u Sarajevu od 1992. do kraja 1995. godine. A u samo predvečerje rata kada su migovi već parali nebo Mostara, igran je Jerzy Andrzejewski – „Sada je i tebi kraj“, u režiji Zlatka Mikulića. Tada je dramaturginja predstave, Dubravka Zrnčić Kulenović, citirajući Andrzejewskog „na kraju svakog neznanja je san, i umjetnost je san“, zapisala da je spavati i možda sanjati danas teže nego ikad, jer „kao da se bojimo vlastitih snova u kojima se sve ono, što je inače praćeno zvukom, dešava u tišini“:

„I tražeći i otkrivajući svoje tišine, da li obmanjujemo sebe ili, pak, pronalazimo način na koji grijeh možemo prevazići, barem za trenutak, u nešto, u možda. Ipak, teško je pobjeći vremenu koje nas posmatra.“

A to „vrijeme koje nas posmatra“ donijelo je „pozorište na prvoj liniji otpora“. U toku rata sarajevska pozorišna produkcija je bila pet puta veća nego u mirnim vremenima, iako je od preko stotinu glumaca u tri profesionalna teatra ostala samo trećina. Oni su u četiri ratne godine bili angažovani u 48 premijera i jedanaest obnova. Nije se radilo po institucionalnim podjelama, već su to uvijek bile najbolje moguće podjele. Bez obzira na svakodnevno granatiranje grada, bez obzira na glad, na zimu… sačuvan je umjetnički dignitet.

Sarajevo je i to već na samom početku rata, dobilo i novi profesionalni teatar: Sarajevski ratni teatar SART. Utemeljen je 17. maja 1992. godine na inicijativu reditelja Dubravka Bibanovića i Gradimira Gojera, inž. Đorđa Mačkića i pisca Safeta Plakala.

U augustu 1992. SARTR je konstituisan kao vojna jedinica pri Regionalnom štabu Oružanih snaga BiH Sarajevo, a 12. januara 1993. godine Odlukom Ratnog Predsjedništva Skupštine grada Sarajeva kao javna ustanova iz oblasti kulture od posebnog interesa za odbranu grada.

Posredstvom Liv i Linn Ullman

Sticajem okolonosti sa kolegicom, novinarkom Nagorkom Idrizović, posredovala sam u afirmaciji SARTR-a u Evropi, kao jednog od fenomena duhovnoga otpora u Sarajevu pod opsadom. U junu 1994. bile smo na skupu žena u Oslu. Prije polaska Plakalo me zamolio da ponesem pismo Steinu Wingu, direktoru Norveškoga nacionalnog teatra, iako nije bio ubijeđen ni da li ga se nakon tri godine uopće sjeća…

Za vrijeme sedmodnevnog boravka u Oslu među prvima su nas potražile glumica Liv Ullmann i njena kćerka Linn, tada novinarka u kulturnoj rubrici u Dagbladetu, a danas jedan od vodećih mlađih norveških pisaca. Na večeri u njihovom domu (telefonski se interesirao šta se događa u Bosni i slavni reditelj Ingmar Bergman, otac od Linn), pričale smo i o SARTR-u, a Linn sam zamolila da proslijedi Plakalovo pismo.

Vrlo brzo SARTR-u je stigao poziv da s predstavom „Sklonište“ nastupi na Ibsen Stage Festivalu u Oslu. Organizatori Festivala garantirali su im izlazak iz Sarajeva avionom, posredstvom UNPROFOR-a, u čijim je snagama Kraljevina Norveška učestvovala sa svojom avijacijom. Potpisala ga je Elen Horrn, nasljednica Steina Winga na mjestu direktora Norveškoga nacionalnog teatra.

Tandem Bibanović – Plakalo

U ovim danima kada SARTR obilježava 20 godina od igranja prve predstave, neminovno je podsjećanje na  „dvije biografije – jednu ideju“, na tandem reditelj Dubravko Bibanović i pisac Safet Plakalo, koji su se sreli još početkom septembra 1967. godine kao maturanti tadašnje Druge gimnazije „Ognjen Prica“.

Od zajedničkog pjesnikovanja (Poetski maraton, 1969), preko Bibanovićeve režije Plakalove prve drame „Vrh“ (1977) do bosanskog kabarea „Divanhana“, u teškim ratnim okolnostima ponovo su se našli na istom poslu „i kao autori prve predstave i kao pogonski mehanizam Sarajevskog ratnog teatra SARTR“.
U romanu koji ispisuje, „Plod smrti“, Plakalo bilježi i ovo:

„- Kume, otpočinje Biban, – ja sam to ovako zamislio. U tekstu Sklonište bi trebalo da bude šest likova. Predstava je dramski situirana u fundusu nekog teatra, a u njoj glavni likovi, Reditelj i Dramaturg tog teatra razmatraju pitanje tvorbe teatra u ratu iz estetskog i etičkog ugla. Ostali likovi su dvoje starih ljudi iz komšiluka teatra, koji ovdje stvarno dolaze kad zapuca, te dva lika tipična za sva skloništa: onaj autoritarni šef svih skloništa mjesne zajednice (ŠSSMZ) i sitni, mali lopov – švercer koji je kadar nabaviti sve što ljudima u skloništima nedostaje.“

Danas dobitnik Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva (2003), Sarajevski ratni teatar SARTR je na konstituirajućoj sjednici 17. maja 1992. ispisao neku vrstu manifesta i programa rada. Jedna od alineja manifesta odnosila se na ime pozorišta, odnosno na činjenicu da četvrtu riječ ne bi trebalo shvatiti kao fonetsku varijantu prezimena francuskog filozofa i dramatičara Jeana Paula Sartrea, već kao skraćenicu tri prethodne riječi. Član Savjeta, profesor filozofije, dr. Vladimir Premec, piše Plakalo, ipak, je pronašao sponu:

„Jean Paul Sartre je u drugom svjetskom ratu bio član francuskog Pokreta otpora… Vi sada predvodite pokret duhovnog otpora i nemojte izbjegavati tu asocijaciju, dapače, ponosite se njome.“

Uz profesora Premeca, Plakala, Bibanovića, Gojera i Mačkića, u Pozorišnom savjetu bili su: Edhem Bičakčić, Mirsad Delimustafić, Jovan Divjak, Enver Dizdar, Ferida Duraković, Sead Fetahagić, Nazif Gljiva, Milenko Goranović, Gavrilo Grahovac, dr. Predrag Finci, Dervo Harbinja, Željko Hajndl, Darko Lukić, Ivo Knežević, dr. Juraj Martinović, Goran Milić, Vesna Mašić, Josip Pejaković, Ljubica Ostojić, Slobodan Perišić, Jusuf Pušina, Jusuf Prazina, dr. Muhsin Rizvić, Affan Ramić, Dževad Topić, Ilija Šimić, Marko Vešović, dr. Franjo Topić i Petar Waldeg.

Prvu predstavu simboličkog naslova „Sklonište“, u kojoj su korišteni tekstovi Williama Shakespearea, Bertolta Brechta i Admirala Mahića, režirao je Dubravko Bibanović, scenograf i kostimograf je bio Slobodan Perišić, dramaturg Safet Plakalo, muzički saradnik Vedran Smajlović, a igrali su: Miodrag Trifunov, Zoran Bečić, Irena Mulamuhić, Alija Aljović (zbog jedne granate u alternaciji sa Brankom Ličenom), Jasna Diklić, Nebojša Veljović i Senad Bašić. Inspicijent je bio Esad Ramović, majstor svjetla Mugdim Šehović, rasvjetljivač Midhat Šehović, majstor tona Božidar Lukić, šminker Tomislav Markunović, maske je izradila Lada Pervan, dekorateri su bili Esad Landžo i Dragan Janošević i garderober Avdo Čukojević.

I tebi se može desiti

Svi stvaraoci i akteri su premijeru svog/ našeg „Skloništa“ posvetili svojim stradalim prijateljima, „ton majstoru Vuku Vučku Vrhovcu, čiji će plemeniti lik trajno ostati u nama i glumcima Nerminu Neki Tuliću (izgubio obje noge, op. N.S.) i Deani Divljan Hajndl (izgubila nogu) s divljenjem za njihovu hrabrost i nadom da će uskoro ponovo biti među nama“.

Na sačuvanoj afiši s datumom 23. IX 1992. Miki Trfunov mi umjesto posvete ispisuje Makov „Zapis o očima“:

Vidim da se divim
Divim se kad vidim

A vidik vas mi sad
Sad u bojama sivim

I ne znam tad
da li da vid vidam

Ili drukčije
Neke vidike

Da zidam?

Plakalo na rubu lista piše: „Sve se ovo dogodilo slučajno. No, slučajnost je ljudska dužnost.“ Kolegica, novinarka Divna Pervan, poručuje: „Volim ove naše drugare, volim i tebe“, a Slobodan Bobo Perišić, autor SARTR-ovog znaka, pita se: „Šta da ti napišem!?“ Bobo, uz Bibanovića, Mačkića, Bečića, Veljovića, profesora Rizvića… više nije među nama. Bojim se da u nabrajanju i mrtvih i živih ne ispustim nekog, zato završavam Brechtovim riječima:

„… Jer se i tebi može desiti da te uhvate i izbrišu tvoju ličnost i tvoje ime i tvoju kuću i tvoju ženu i tvoja osjećanja, tvoj smijeh i tvoju samilost…  Jer se i tebi, kao i onom čovjeku može desiti da te svrstaju među one stotine hiljada, u redove ljudi, među kuhinjsko posuđe, kao što su svrstani milijuni muškaraca u prošlosti i kao što će biti svrstani milijuni muškaraca u budućnosti – jer i tebe, kao i onog čovjeka, može pogoditi užareno željezo i izbrisati te iz svijeta i života!!!“

Izvor: Al Jazeera