Oglasi

Sarajevski trokut želja još živi

Sarajevski duhovni trokut uključuje poklonjenja svetim mjestima islama, katoličanstva i pravoslavlja.
Krrug kreće se sa Bistrika, obično utorkom i petkom, ispred Turbeta sedmericeAl Jazeera

U Sarajevu, svim nedaćama uprkos, preživio je običaj koji možda i ponajviše govori o ovom gradu i njegovom duhu. Neki ga zovu sarajevskim duhovnim trokutom, a drugi sarajevskim bunarom želja. Uključuje poklonjenja svetim mjestima islama, katoličanstva i pravoslavlja, a odvija se u krugu od stotinjak metara.

Ispred crkve, pred statuom Žalosne Gospe, koja u krilu drži Isusa skinutog s križa, pali se svijećaAl Jazeera

Kreće se sa Bistrika, obično utorkom i petkom, ispred Turbeta sedmerice, gdje već stoljećima leže braća po usudu. Prilazi se s lijeve strane, od vrata i u otvor na njima ubacuju se dobrovoljni prilozi. Zatim se ide duž sedam prozora sa gvozdenim rešetkama i na svakom od njih ubacuje se jednak broj kovanica. Različita suma može se ubaciti jedino u otvor na vratima. Potom se uči dova za ispunjenje želja ili se moli svako na svoj način, onako kako mu priliči i kako je odmalena naučio.

Kad se obred privede kraju, čovjek se tad napinje svom dubinom uha i osluškuje. Vjerovanje kaže: ako prvi glas slučajnih prolaznika donese na svojim krilima pozitivnu i lijepu riječ, želja će se ostvariti, a ako riječ bude negativna i nevaljala, najbolje je da se tog dana čovjek okani onog što je namjerio, neka nikako ne kreće na put, neka ne izlazi na ispit, neka ne prosi djevojku. Bez obzira na to kakav glas bio, namjernik se na kraju napije na česmi s koje njen graditelj Čokadži Sulejman pozdravlja iz dubine vremena: "Mir i spas Božiji!" I nikad se ne vraća istim putem.

Poznati sarajevski profesor hadži Seid-efendija Strik (1933-2010), koji je važio za jednog od najvećih poznavalaca sufijske kulture i tradicije u Bosni i Hercegovini i jednog od najvećih poznavalaca Sarajeva, ustvrdio je da se obilazak Turbeta značajno intenzivirao nakon Drugog svjetskog rata, kada je Islamska zajednica ostala bez vakufa, a samim tim i bez doprinosa. Sarajlije su na ovaj način htjele spasiti Islamsku zajednicu.

"Ti prilozi su dostizali zavidnu visinu, upravo kompenzirali oduzetu vakufsku imovinu... Prihod je jedno vrijeme prelazio ukupnu članarinu Islamske zajednice", pisao je efendija Strik.

Privatan običaj

Tragom ove tvrdnje posjetili smo Medžlis Islamske zajednice Sarajevo. Sekretar Esad Karahmet, kao i ostale njegove kolege u Medžlisu, nije nam je mogao potvrditi.

"Ne možemo vam ni potvrditi, ali ni demantovati takvu tvrdnju", kazali su, podvlačeći da se nakon rata, a posljednjih godina posebno, dobrovoljni prilog za Turbe značajno smanjio.

Pa ipak, stotine ljudi u petak posjetile su turbe. Neki od njih zaputili su se i prema franjevačkom samostanu i Crkvi svetog Ante, potvrđujući tako da je običaj obilaženja sarajevskog duhovnog trokuta još živ.

Ovdje, u crveno-bijeloj crkvi, u Ulici franjevačkoj, nalazi se svetište svetog Ante Padovanskog. Vjeruje se da ono krije dio moći koje se pripisuju ovom svecu i savremeniku svetog Franje Asiškog. I ovdje se ostavlja prilog, ravan onome za Turbe sedam braće.

Ispred crkve, pred statuom Žalosne Gospe, koja u krilu drži Isusa skinutog s križa, pali se svijeća, a na grudima se iscrta križ ili pomoli na neki drugi način.

"Onda se uđe u crkvu", pojašnjava fra Slavko Topić. "Desno je kip svetog Ante, kojem se pomoli i ostavi se dar. Lijevo je kip Gospe, kojem se također pomoli i ostavi se dar. I na kraju prilog se ostavlja u kasi za kruh sv. Ante, koja se prazni svakog mjeseca i dijeli siromasima."

I fra Slavko potvrđuje da je običaj obilaska sarajevskog duhovnog trokuta preživio sve nedaće koje su Bosnu i Hercegovinu zadesile u posljednja dva desetljeća.

"Živ je", govori fra Slavko. "To je jako privatan običaj i ljudi koji ga praktikuju ne žele da se ističu. Zbog toga je vrlo teško ustanoviti da li je jačeg ili slabijeg intenziteta nego nekada. Ali vam sa stopostotnom sigurnošću mogu potvrditi da je običaj jako živ."

Dok se svijeće tope na svetištu svetog Ante, prolazi se pored crvene zgrade Pivare i prelazi Miljacka. Presiječe se Baščaršija i na samom njenom rubu ulazi u Crkvu svetih arhanđela Mihaila i Gavrila, odnosno Staru pravoslavnu crkvu, kako je narod zove. I ovdje se pali svijeća i ostavlja prilog u jednakoj vrijednosti kao za turbe i samostan. I ovdje su potvrdili da je dobri sarajevski običaj preživio.

Stara pravoslavna crkvaMitropolija dabrobosanska

Nada i snaga

U muzeju koji se nalazi u sastavu crkve rekli su da dolaze ljudi različitih vjeroispovijesti i kupuju svijeće. Malo je njih koji će vam reći da su već bili u franjevačkom samostanu ili pred turbetom, jer to je običaj intimne prirode, kažu u muzeju. Ali, nekome ko je cijeli dan u ovom prostoru nije teško prepoznati takve ljude, tako da su nam sa zadovoljstvom potvrdili da je taj običaj preživio. Možda je manjeg intenziteta nego ranije, ali živ je, rekli su, dodajući kako o njemu pričaju i turistima koji posjećuju Staru pravoslavnu crkvu, proglašenu spomenikom kulture od državnog značaja.

Osim priče o sarajevskom duhovnom trokutu, turiste se snažno doimlje i kovčeg s neuništivim tijelom djeteta. Legenda kaže da je prije više od pola milenija, kada se pristupilo gradnji crkve, ovdje, na njenim budućim temeljima, nađeno dječije tijelo i da otad ti ostaci leže u kovčegu na stolu. Vjeruje se da žena koja želi potomstvo treba proći ispod stola. Ispod stola prolaze i svi oni koji žele zdravlje i uspjeh svojoj ili drugoj djeci.

U duh Sarajeva snažno se urezala još jedna legenda koja govori o vremenu kada je crkva građena. Kazuje se da su Sarajlije zatražile od sultana dozvolu da izgrade crkvu na površini koju zauzme volovska koža jer u ono vrijeme nije bilo dozvoljeno graditi velike i raskošne vjerske objekte izuzev islamskih. Kada su dobile traženu dozvolu, mudre Sarajlije isjekle su volovsku kožu na trake i tako je izgrađena, za ondašnje prilike, velika crkva.

Dok izlazi iz Stare pravoslavne crkve i iz sarajevskog duhovnog trokuta, čovjek osjeća duboku nadu i, povrh nje, snagu ove zemlje koja, svemu uprkos, već stoljećima živi iskonsku puninu života u različitosti.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.