Sarajevski atentat očima sudije Lea Pfeffera

Prošlo je 105 godina od atentata na Franza Ferdinanda, austrougarskog nadvojvodu i prijestolonasljednika, događaja koji je izazvao duboke i radikalne promjene u društveno-političkim odnosima Evrope i svijeta 20. stoljeća.

Još i danas, usprkos povijesnoj distanci od cijelog jednog stoljeća, o odgovornosti za organizaciju i posljedicama istog postoje tendenciozne i ideološki ostrašćene ocjene.

Pobjednici i poraženi Prvog svjetskog rata pišu kako to oni vide i smatraju ispravnim, no kako je na ta zbivanja 1914. godine gledao Leo Pfeffer, čovjek kojemu je dodijeljena uloga istražitelja i sudije u procesu?

‘Atentat nije izazvao rat’

Kao sudija je na službu u Bosnu i Hercegovinu poslan 1901. kada je, kako i sam kaže, imao svega 24 godine. U rukopisu, koji je 23 godine nakon okončanja procesa predao u redakciju Nove Evrope i koji je štampan 1938. godine u Zagrebu, Leo Pfeffer je pokušao javno predstaviti vlastito tumačenje pitanja uzroka i odgovornosti za atentat i Prvi svjetski rat. Svjestan okolnosti u kojima se pokrenula i provodila istraga Pfeffer je tada, i nakon okončanja procesa, ostao u uvjerenju da “Sarajevski atentat nije izazvao rat”. I on je, kao i njemu bliski ljudi koji su pratili ranija zbivanja, bio zapanjen viješću iz novina da će Franz Ferdinand posjetiti Sarajevo na Vidovdan. I baš tog dana u napadu na kolonu automobila teško je ranjen, a kasnije i preminuo nadvojvoda Ferdinand. Hitac atentatora Gavrila Principa, kojim je gađao poglavara Zemaljske vlade Oskara Potioreka, u metežu je usmrtio i suprugu nadvojvode, Sofiju.

Nekoliko sati nakon tragičnog događaja na ulicama Sarajeva organizirane su demonstracije protiv Srba. Zemaljska vlada, koja se ogradila od odgovornosti za atentat, kao mjeru prevencije 29. juna 1914. godine proglasila je u Sarajevu prijeki sud. Posebno značajnu ulogu u smirivanju situacije imao je reis-ul-ulema Džemaludin ef. Čaušević, koji je izrazio otvoreni protest protiv interniranja srpskog stanovništva i pljačke njihove imovine. U svojstvu vrhovnog poglavara Islamske zajednice uputio je 4. jula apel svim Bošnjacima, poručujući “svakom bratu muslimanu, da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naročito da se prođe Bogu mrskog djela, uništavanja imovine”.

Iskazi atentatora

Istraga je počela 29. i 30. juna 1914. Prvi koji je na saslušanje izašao pred istražitelja Pfeffera bio je Gavrilo Princip. Imao je tada 19 godina. Iskazom je otkriveno mnogo detalja koji su sve učesnike atentata dovodili u posredne veze sa vlastima u Srbiji.

“Još prije dvije godine“, pisao je Pfeffer, “nakanio je bio, iz nacionalističkih osjećaja, počiniti atentat na koju istaknutu ličnost, koja reprezentira vlast u Austriji; a prije mjesec dana došao je iz Beograda u Sarajevo, pošto je u Beogradu dobio od jednog komite, kojemu ne zna imena, ‘browing’ pištolj, u svrhu da izvede atentat na prijestolonasljednika Ferdinanda“.

U tom smislu, već na početku svoga izvještaja, Pfeffer decidno naglašava da je Gavrilo Princip akt atentata planirao i učinio “zadojen idealima nacionalizma” i da je, prema tome, atentat imao “neosporno političku pozadinu”. U daljem ispitivanju, tražeći od Gavrila imena svih koji su učestvovali u atentatu, sudija Pfeffer je ispitaniku rekao da je saznanje istine neophodno da se “oslobode toliki progranjani i pozatvarani, jer napokon nije mala stvar doći iz Srbije i odande donijeti oružje pa ubiti Prijestolonasljednika Austrougarske Monarhije”.

Nedjeljko Čabrinović, također mladić od svojih 19 godina, na pitanje istražitelja o motivima napada odgovorio je: “Ja sam specijalno nišanio na Nadvojvodu, da ga ubijem, s razloga što je on, koliko je meni poznato iz novinstva, neprijatelj Slovena uopće, a naročito Srba”. Čabrinović se izjasnio nevinim. Bombu je, prema riječima Pfeffera, od nekog komite dobio mjesec dana ranije u Beogradu.

Daljim ispitivanjem sudija je od optuženog dobio ključni trag: “Cigo”, pravoga imena Ciganović. Čabrinović je tad, prema Pfefferovom sjećanju, rekao sljedeće: “Misao o atentatu nosio sam u glavi barem kroz dvije godine dana. Ja sam naime pristaša radikalne anarhističke ideje, koja ide za tim da se terorizmom uništi današnji sistem; stoga ja mrzim sve predstavnike današnjeg navodno ustavnog sistema…”.

‘Teroristička organizacija’ sa sjedištem u Beogradu

Priznanje svjedoka umnogome je pomoglo razotkrivanju veze uhapšenih sa propagandnim centrima u Srbiji, posebno sa oficirom vojske Kraljevine Srbije, Dragutinom Dimitrijevićem Apisom, osnivačem tajne organizacije “Ujerdinjenje ili smrt” (poznate i kao “Crna ruka”). Da je ona zaista postojala otkriva sudija Pfeffer u zaključnom dijelu svoje rasprave pozivajući se na izjavu neimenovanog svjedoka, prema kojoj je neupitno postojanje “terorističke organizacije” koja ima sjedište u Beogradu i svoje ekspoziture u Sarajevu, Tuzli, Bosanskom Brodu, Mostaru, Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Zadru i drugim mjestima.

“Misao o atentatu”, zaključio je Pfeffer, “strujala je dakle među nacionalističkom omladinom i ustavila se kod Gavrila Principa; a nekoji oficiri zavjerenici u Beogradu, zadojeni istim idejama kao i ta omladina, pomogli su joj da izvrši atentat”.

Atentat je izveden. Prijestolonasljednik je ubijen. Osuda je izrečena 28. oktobra 1914. godine. Kao maloljetnici, Gavrilo Princip, Nedjeljko Čabrinović i Trifko Grabež, osuđeni su na kaznu teške tamnice u trajanju od 20 godina.

“Preslušavajući Principa”, prisjeća se sudija Pfeffer, “imao sam dosta prilike da upoznam u tančine njegov karakter. On je na prvi pogled izgledao skroman i povučen čovjek, ali je bio ponosan i odlučan fanatik svog političkog osvjedočenja i svojih političkih ideala”. Kakvi su to, zapravo, bili ideali i da li je Principovo fanatično “jugoslovenstvo”, kojim se koristio u odbrani pred sudom, bilo tek adut u rukama hegemonističke politike susjedne Srbije, predmet su sporenja u podijeljenim historiografijama.

“Koliko je”, pitao se na kraju svoje knjige sudija Leo Pfeffer, “moralo izginuti ljudstva, da se napokon stvori država kakvu je Princip zamislio i prorekao!“

Izvor: Al Jazeera