Oglasi

Sanski Most: Unikatna Hamzibegova džamija

Treći i četvrti minaret Hamzibegove džamije vakuf je sanske porodice Biščević, u znak trajnog sjećanja na braću Harisa i i Edina, sanske stomatologe, koje je 1992. godine ubila ruka zločinca.
U avgustu ove godine rahmetli Faik Biščević i sinovi Haris i Edin posthumno su dobili zahvalnicu od Udruženja za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i HercegovinuUstupljeno Al Jazeeri

Ako je u jugoslovenskim turističkim bedekerima Sanski Most poetski označavan kao „grad na devet rijeka“, nakon rata ovaj gradić, kao unikat u Bosni i Hercegovini, ponosi se  i prepoznatljiv je po džamiji sa četiri minareta. Gradska, Hamzibegova džamija, kao i sve druge bosanske muslimanske bogomolje, srušena i oskrnavljena u ratnom urbicidu, izgrađena je, prema zamisli i projektu prihvaćenom od ovdašnjeg džemata ljepša i ponosnija, sa dva impresivna bijela minareta, kao časni revolt na nepravdu „komšijskog“ fašizma. Treći i četvrti minaret, bijele kopije prva dva, vakuf je sanske porodice Biščević, u znak trajnog sjećanja na braću Harisa i Edina, sanske stomatologe, koje je 1992. godine ubila  ruka zločinca.

Biščevići sa Otoke

U tihom kutku čaršije na Otokama porodična je kuća Biščevića, jedne od najdugovječnijih sanskih begovskih porodica od turskog, preko austrougarskog vremena do današnjih dana. Porijeklo loze  Bišćevića je iz Bihaćke krajine, a najpoznatije ime iz turskog vakta je bihaćkog kapetana Mehmed–paše Biščevića. Sanski Biščevići bili su veleposjednici, trgovci, kafandžije, poslanici, poreznici, lovci, arhitekti, građevinci, mašinci, doktori različitih nauka, vojna lica, pravnici...Biščevići sa Otoke, rahmetli Faik, njegova  supruga Jasmina Ševa, rođena Mostarka, te tri sina Haris i blizanci Nedim i Edin, svih pet, bili su stomatolozi. Faik, sin Hasanov, unuk veleposjednika, svjetskog putnika i boema Malić-bega Biščevića i nene Njemice Štefice Štabl, koja je prešla na islam i dobila ime Nura, 30 godina prije posljednjeg rata koji će mu odnijeti dva sina, godine 1962., bio je prvi sanski zubar. Radio je „ u tri smjene“, vadio  po 200  (pokvarenih)  zuba dnevno na tri stolice u sanskom domu  zdravlja, subotom  u Lušci Palanci, nedjeljom u Sanici, povremeno u Starom Majdanu. Zubi se tada  nisu popravljali, a za pravljenje zuba i ugradnju metalnih mostova ili akrilatnih proteza čekalo se tri-četiri godine. Faik je „vučene“  navlake pravio na presi, a naručivao ih je i od zagrebačkog zubnog tehničara Lipovšeka. Ljubav prema stomatologiji sa roditelja prešla je na sva tri sina– najstarijeg Harisa (1964) i blizance Edina i Nedima (1966). Uporedo sa radom na  protezama, mostovima, navlakana, reperaturama proteza, reimplantacijama  zuba i porcelanskih kruna i mostova otac i sinovi su bili strastveni lovci.

"Zvijer živi u čovjeku, samo joj treba dati priliku, a neko se takav i rodi",  zapisaće na svom blogu  Safija Biščević, kćerka Faikovog amidže Muhameda, opisujući tragediju svog amidžića i njegovih sinova u ljeto makabrične 1992.godine.

I sudbina se potrudila da udesi veliku porodičnu tragediju. Faik Biščević je kao prvak tadašnje SDA organizirao političko okupljanje Bošnjaka. Dotadašnje  komšije Srbi odgovorili su hapšenjima, progonima i zločinima. Faika Biščevića, predsjednika SDA, uhapsili su među prvima, a na brdu Magarice iznad grada, po sjećanju svjedoka Mirzeta Karabega, gorostasni Faik, dok su ga tukli svim i svačim, od bolova je pokidao lisice  sa ruku. Sinovi Haris, Nedim i Edin zatvoreni su u Srednjoškolski centar. Haris  je već dvije godine kao zubar radio sa roditeljima, Nedim i Edin su bili na trećoj godini Stomatologije u Sarajevu. Život se okrenuo naglavačke na svoju surovu stranu.

Haris i Edin

"Teško je sa 26 godina ostati sam, izgubiti dva voljena bića. Uvijek se osvrćem, u ordinaciji, ili u lovu, sa nadom da će mi se ukazati draga lica moje braće – Harisa i Edina. Moja bol i moja ljubav su samo meni znani – to je nešto što se ne može opisati riječima. Svojim sinovima sam dao imena po mojoj rahmetli braći, Harisu i Edinu. Mama Jasmina je bila protiv toga. Znam, njoj je teško, sigurno, najteže", priča danas Nedim Biščević.

Kaže, da kada god pozove sinove sjeti se svoje na bigajri hak ubijene braće i nikada se na djecu ne može naljutiti.

Nedim se sjeća svih detalja iz najtežih dana života, oni su dijamantom usječeni u njemu. Haris i on su 6.juna kamionima transportovani u konclogor Manjača, a blizanac Edin 7. jula. U  zločinačkoj pratnji bio je i četnik Daniluško Kajtez koji je skrivajući se od ruke pravde  nakon rata promijenio ime u Nikola Kovačević. Na Sudu BiH 3.novembra 2006.godine Daniluško Kajtez, alijas Nikola Kovačević, osuđen je za zločin protiv čovječnosti na 12 godina zatvora. Na teret su mu stavljena ubistva dvije grupe logoraša među kojima su bili Nedimova braća.

Na Sudu BiH Nedim je ispričao kako je "nakon što su otvorene cerade kamiona, vidio „puno četnika u četničkoj ikonografiji sa šajkačama, kokardama, kamama", a koji su po "skidanju" zatočenika sa kamiona, jednog po jednog tukli, pa tako i njega samog". Čuo je kako Kajtez viče  "držite ga, to je sin Fajke Biščevića". Mislio je da se radi o njemu samom da bi onda ugledao kako tog 6. juna Daniluško, Atlija Milan Atlija i Slaviša Šler tuku njegovog starijeg brata Harisa na zemlji čizmama¸ a Harisu teče krv iz nosa, usta, i ušiju. Potom ga odvode  sa još pet logoraša- to je posljednji susret dva brata.

"Nedim Biščević se sjeća da je dana 7. jula 1992. godine vidio Kajtez Daniluška na Manjači. Tog dana, Nedim Biščević i još nekoliko zatočenika su se vraćali sa okopavanja krompira na poljima… U tom momentu s desne strane vidjeli su tri šlepera Agro-komerca i još jedan kamion kako dolaze… Nedim Biščević je tada puzeći sa svog mjesta došao do kraja štale i kroz daske vidio sa vanjske strane na travi gomilu ugušenih ljudi…Tada je Nedim Biščević vidio kako njegov brat Edo polijeva vodom pet ili šest ljudi i pokušava im dati umjetno disanje. Iza, naslonjen na kamion, bio je Kajtez Daniluško. Nedim Biščević se sjeća da je u tom momentu kad je prvi put vidio brata, Edo bio u farmerkama, tenama i imao je majicu sa flekama i „konjički klub" amblem, da bi poslije izvjesnog vremena, kada je ponovo provirio, Edo bio u crnoj majci. Nedim Biščević je tada zadnji put vidio svog brata blizanca, Edina Biščevića-stoji u obrazloženju presude  Danilušku Kajtezu (Nikoli Kovačeviću).  Kad razmišlja o tragičnoj sudbini braće, posebno blizanca Edina, pomisli kako je možda mogao da  se izvuče , samo da nije u duhu Hipokratove zakletve, na  povik komandanta  konclogora Manjača Popovića, 'ko ima od ljekara' kleknuo i počeo pružati pomoć polumrtvim zatočenicima.

Minareti otkrili tijela braće

Faik Biščević umro je 2005.godine - nije dočekao  ekshumacije sinova, niti ostvarenje porodičnog nijjeta. Nedim je nakon rata često bio u Istanbulu i klanjao u prelijepoj Ahmediji, džamiji Sultana Ahmeda, najvećoj bogomolji  klasičnog otomanskog perioda,  turističkoj atrakciji sa šest minareta, kupolama i polukupolama, vitražima, kolonadima arkada, pozlaćenim stihovima iz Kur'ana, ispisanih kaligrafskim rukopisom slavnog Gubarija.

"Puno puta sam klanjao u Sultan Ahmed ili Plavoj džamiji. Ona mi je bila inspiracija i nijjet da uvakufimo dvije munare u amanet mojoj braći Harisu i Edinu, ali i svim šehidima ubijenim na pravdi Boga. Za mnoge, ovaj naš porodični gest je neshvaćen, ali jednog dana, možda poslije 100 godina, mnogi će shvatiti šta sam želio da kažem. Imetak je prolazan, a dobra djela ostaju vječno",  kaže on.

Priča kako je majka Jasmina, omalena, tiha, ponosna žena koja dostojanstveno podnosi gubitak sinova i supruga, bila protiv izgradnje minareta dok ne pronađe posmrtne ostatke sinova. Kao da je u njoj bljeskala u tmini tragedije čudna nada majke da su Haris i Edin, možda, ipak, živi.

"Želio sam da se za života moje majke Jasmine munare propnu u nebo, otac  to nije dočekao. Naš imetak nije mogao  spasiti braću i stoga smo odlučili da na Allahovom putu , kako  to kaže i sura El –Bekare, svoj imetak uložimo u nešto trajnije od ljudske prolaznosti, da »posijemo zrno iz koga će niknuti sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna«. Ubijedio sam konačno majku i kamen temeljac za dvije munare braće Biščević postavljen je 4.aprila 2008.godine, 16 godina nakon smrti braće", nastavlja svoju ispovijest Nedim Biščević. I tada se događa čudo, koje sanski zubar objašnjava jedino Allahovom milošću.

"Šesnaest godina braće nema, a onda, 12 dana nakon kamena temeljca, kad je prva Bišćevića munara narasla na metar, kod tunela Dragoraj između Ključa i Mrkonjić-Grada, pronađen je moj brat blizanac Edin. Zar to može biti slučajno ! Kada je druga munara počela da se diže u nebo, 8.maja u selu Hazići na makadamskom putu ka Manjači u grupi od šest ubijenih pronađen je Haris. Kako su munare nicale iz zemlje, zemlja se otvarala i moja su braća »ustala » iz nje.To ne može nikako biti slučajnost, nego je Allah koji bdije nad našim sudbinama spustio svoju milost na moju porodicu", kaže Nedim Biščević.

Kada sa suprugom Azrom i sinovima u prvi akšam prošeta centrom grada i vidi mlade parove kako kamerama sa mobitela »zaustavljaju vrijeme« slikajući se  u haremu Hamzibegove džamije  sa četiri vitka minareta, osjeti ponos i bol. Dva nose ime njegove braće. Život je prolazan i ne može se porediti sa vječnošću. Taj amalgam u srcu Nedim Biščević nosiće do kraja života, kao  što će, kako kaže, četiri minareta stajati nad obalom Sane mjereni  Božijim aršinima do Sudnjeg dana. Minareti braće Bićević osim materijalne dimenzije  i duhovni su toposi vjere na časnom mjestu Hamzibegove džamije koju je serhatski plemić  Hamza-beg Biharović (Biharoglu) po povratku sa namjesnikovanja kao sandžak-beg Stonog Gradsa (Sekešfehervar u Mađarskoj sagradio 1555. ili godinu kasnije na današnjem mjestu.

U avgustu ove godine rahmetli Faik Biščević i sinovi Haris i Edin posthumno su dobili zahvalnicu od Udruženja za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu za doprinos u Odbrambeno-oslobodilačkom ratu.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.