Samohrana majka hraniteljica djevojčice sa Downovim sindromom

Kada je desetogodišnja Fetka prije devet godina prvi put došla u stan Adile Bolić-Muharemović na Grbavici, postavljeni ručak na stolu jela je držeći kašiku sa obje ruke. 

Ova djevojčica sa Downovim sindromom, tada smještena u instituciji za djecu sa poteškoćama u rastu i razvoju, bila je dijete bez roditeljskog staranja sa veoma lošim govornim i motoričkim sposobnostima. 

Tu je nakon završenog fakulteta za socijalni rad stažirala i Adilina kćerka koja se svako jutro s djevojčicom pozdravljala. Istovremeno je tada i prvi put čula za hraniteljske porodice, čime joj je sinula ideja da predloži majci da možda razmisli o tome da postane Fetkina hraniteljica. 

“Ja sam mislila da sam možda prešla godine za to, da nisam spremna, pomislila sam da li mogu da odgovorim na potrebe djeteta koje je izgubilo svoju porodicu i dom. Također, o osobama sa Downovim sindromom nisam apsolutno ništa znala, nisam ni u okruženju imala priliku da ih upoznam”, prisjeća se Bolić-Muharemović svih sumnji s kojima se iznenada suočila u tom momentu, pogotovo zato što je bila samohrana majka dvije kćerke, nakon što je u ratu, 1993. godine, izgubila supruga. 

“Te godine, našla sam se dva cekera i dvoje djece na ulici u Sarajevu kada smo protjerani sa Grbavice gdje smo živjeli. Do kraja rata sam bila izbjeglica u svom gradu. I sami smo tada bili u prilici da nam neko pomogne, pa sam razmišljala da bi možda i ja sada nekome mogla pomoći.”

Tako je nakon prvobitnih bojazni odlučila da pokuša, pozvavši djevojčicu da provede praznik kod nje, gdje je ostala nekoliko dana, nakon čega su posjete postale učestalije.

“Ona se nas tako navikavala a i mi na nju, i jednostavno su obostrano rasle i ta želja i emocije da budemo zajedno. Počela je da pokazuje da joj tu odgovara, da joj odgovara krevet gdje spava, pa je ostavila svoje čizme u ormarić, osjetila je kao da tu pripada.”

‘Šok kada je prvi put ugledala travu’ 

Bolić-Muharemović je tada pronašla stručnu literaturu i počela da čita o djeci sa poteškoćama u razvoju, krenuvši i na edukacije o tome. Prisjeća se kako je savjete tražila i od roditelja djece sa Downovim sindromom kako bi što više saznala. Istovremeno je Fetka dolazila svaki vikend kod nje da bi se privikla na novi dom, dok se nije ispoštovala zakonska procedura za hraniteljstvo. 

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ipak, priznaje da je bilo puno poteškoća na početku jer u instituciji u kojoj je prije toga boravila, uposlenici nisu imali kapacitet ni vremena da joj se puno posvete, što se vidjelo na djevojčici. Naprimjer, dijete je doživjelo šok kada je prvi put ugledalo travu. 

“Sva ta djeca koja dolaze iz kolektivnog stanovanja, da li to bila tipična djeca ili djeca sa poteškoćama, imaju određenu dozu straha. Ona je imala strah prvi put kada sam je izvela iz auta, kada smo stigli na vikendicu, gdje je bila trava. To je bila vriska, jednostavno kao da ne zna šta je trava, nije htjela da stane na nju… Pa kada smo išli prvi put na pijacu, odmah sam joj poslije toga zbog njene motorike dala da stavi jaja u frižider, a ona, ono kroz smijeh, uzme jaje i razbije ga sebi o glavu, jer naravno u menzi u instituciji dobije kuhana jaja, nije znala šta je sirovo jaje.”

‘Srce kao planina’

Međutim, danas, devet godina nakon toga, Fetka zna kako napraviti kafu i palačinke, zna se obući samostalno, otići u pekaru. Njena hraniteljica kaže da je bio potreban ogroman rad, ali i da se djevojčica zaista trudila da postigne napredak. 

“Kada sam doživjela taj momenat da moja Fetka uđe u kupatilo i našminka se, moje srce je bilo kao planina. Isto, kada je prvi put uspjela da odvrne čep na kutiji mlijeka… Tada je od sreće počela da ljubi to mlijeko”, prepričava sa osmijehom. 

Iako je hraniteljstvo obično privremeno za razliku od usvojenja, Bolić-Muharemović kaže da želi da se brine o Fetki do kraja života, jer ne bi, dodaje odlučno, mogla preći preko toga da je neko odvede, niti bi ona mogla iz jednog porodičnog okruženja ponovo da se vrati u dom. 

Kako kaže, tu ima podršku Centra za socijalni rad, te će se još po zakonu, kada Fetka napuni 26 godina, pokrenuti još jedna procedura o smještaju odrasle osobe u hraniteljsku porodicu. 

“Sada najviše volimo da putujemo, gdje god sam ja, tu je i ona. Svugdje idemo, na planinu, radionice, more… Ona sjedne pored mene u auto, jako je discplinovan suvozač, odmah se veže, ja bih stalno kazne plaćala. Prvi put kada je zakopčala sama pojas bilo je to nešto veliko za mene.”

‘Strpljenje i puno ljubavi’

Adiline unuke od pet godina rado se igraju sa Fetkom a cijela porodica nastoji da joj pruži sve što je u devet i po godina propustila boraveći od jedne do druge institucije.

“Jako mi je žao što ima malo interesa da se djeca sa poteškoćama u razvoju smjeste u hraniteljske porodice. Moguće da postoji i strah kod samih porodica, i ja sam imala dozu straha, i to je opravdano, jer sam smatrala da neću moći odgovoriti na sve potrebe djeteta svaki dan. Dok nisam ušla u tu priču nisam ni mogla vjerovati koliko je to rada. Treba biti strpljiv i imati puno ljubavi”, kaže Bolić-Muharemović.

Međutim, ističe da nikada ne bi zamjenila iskustvo koje je dobila postavši hraniteljica Fetki.

“Mi jedna drugu jako dobro razumijemo, iako su njene govorne sposobnosti slabe. Nadam se da ćemo do kraja života nas dvije biti zajedno.”

Izvor: Al Jazeera