Saga o vremenu i satovima

Piše: Mufid Memija

Bon, tihi gradić na Rajni, nekadašnje sjedište Savezne Republike Njemačke, nakon punih deset godina ponovo je bio mjesto nade za Afganistan, zemlju u kojoj je život teži nego u bilo kome prostoru Zemaljske kugle. Afganistan i njegove stanovnike ne mimoilazi čini se nijedno zlo ovoga svijeta. Uz oružanu invaziju najmoćnijih sila današnjice, terorističke napade talibana i povremeno zasipanje sela po unutrašnjosti bombama iz američkih i NATO-zrakoplova te siromaštvo tragičnih razmjera, zakržljalo zdravstvo i školstvo, svjetski rekord u proizvodnji heroina, masovnu obespravljenost muškaraca i totalnu marginaliziranost žena … ta je zemlja, uz sve ostalo, talac besprimjerno nesposobne i od dna do vrha korupcijom prožete vlasti.

Oko 1.000 delegata iz 85 zemalja okupilo se u Bonu, pod predsjedavanjem vlade u Kabulu, što je bio jasan znak da glavni grad Afganistana ni poslije desetogodišnjeg angažmana međunarodnih trupa ne može pružiti sigurno domaćinstvo ovako značajnoj konferenciji…

Afganistan je zemlja, uz sve ostalo, talac besprimjerno nesposobne i od dna do vrha korupcijom prožete vlasti.

Kada je 7. oktobra 2001. godine američka ratna avijacija bombardirala afganistanski glavni grad Kabul, tada pod vlašću talibana, vjerovatno ni najveći pesimisti na Zapadu nisu mogli pretpostaviti da će se taj napad, planiran kao ograničena antiteroristička akcija, izvrgnuti u najduži rat u kome su SAD ikada učestvovale u svojoj 235 godina dugoj povijesti. Paradoks ove geopolitičke situacije sadržan je i u činjenici da operacija “oslobođenja” Afganistana, koju pod kodnim imenom “Trajna sloboda” (Enduring Freedom) nastavljaju provoditi najnaoružanija država današnjice i najmoćnija vojna alijansa u ljudskoj historiji, beznadno skreće u slijepu ulicu.

Za desetak dolara dnevno

Vrijeme je pokazalo da je u dosadašnjoj strategiji SjAD-a i NATO-a bilo više iluzija i neodmjerenih ratnih želja nego realnih pretpostavki i ostvarivih planova. Vlada u Washingtonu i “Alijansa voljnih” obavezali su se da neće napustiti Afganistan prije nego pobijede talibane, uspostave demokraciju i sigurnost te iza sebe ostave sređeno civilno društvo. Sada je potpuno očigledno da su svi ti ciljevi dobrano podbačeni.

Trenutno u toj prostranoj, uglavnom besputnoj i surovoj planinskoj zemlji ratuje blizu 100.000 Amerikanaca i više od 40.000 elitnih boraca iz zemalja-članica NATO-a i Partnerstva za mir. Ta brojčano impresivna i tehnološki nenadmašno superiorna vojna sila ne uspijeva slomiti otpor nekih 10.000 talibana, od kojih se samo oko 3.000 njih može smatrati profesionalnim ratnicima. Ostali se laćaju oružja kao “nadničari”, za desetak dolara dnevno.

Ta brojčano impresivna i tehnološki nenadmašno superiorna vojna sila ne uspijeva slomiti otpor nekih 10.000 talibana.

Rat u Afganistanu je, dakle, izrazito asimetričan, u terminima kvantiteta, a pogotovo kvaliteta. Odgovor na pitanje: zašto tako velika i moćna sila ne uspijeva poraziti malobrojnu gerilu teško je shvatljiv, ukoliko se ne poznaje priroda, unutarnja dinamika i etnička matrica afganistanskog društva, koje sačinjavaju raznoliki narodi i plemena. Najbrojniji žitelji Afganistana su Paštuni, a tu su još i Tadžici, Turkmeni, Uzbeci, Hazari… Smatra se da Afgana ukupno ima do 30 miliona. Oni dijele ne samo zajedničku geografiju i dugu povijest otpora stranim zavojevačima, već i neiskorjenjivu naviku međusobnih sukoba.

Mozaik etničkih i plemenskih entiteta

Afganistan je iznimno složen mentalitetski mozaik etničkih i plemenskih entiteta, od kojih se svaki dodatno razvrstava po pod-skupinama. Primjerice, narod Paštuna sastoji se od oko 600 plemena i oko 400 rodova. Mnogi od njih su, takoreći od iskona, upleteni u sukobe i osvete. Zbog toga je od 78 vladara u dugoj historiji afganistanske države samo njih pet doživjelo prirodnu smrt.

Nastojeći parirati pobunjenicima, američka vojska je angažirala i antropologe, koji u lokalnom okruženju trebaju uočiti i procijeniti različite interesne aranžmane pojedinih grupa. Tako talibani u južnim provincijama imaju snažnu mrežu podrške, na temelju sporazuma s lokalnim plemenima ili frakcijama. U nekim slučajevima kontroliraju ceste, u drugim imaju dogovor da mogu doći u određenu regiju i likvidirati one koji sarađuju s NATO-savezom ili afganistanskom vojskom, u trećim ponovo dobivaju logističku podršku…

Narod Paštuna sastoji se od oko 600 plemena i oko 400 rodova, a mnogi od njih su, takoreći od iskona, upleteni u sukobe i osvete.

Pripadnici britanskog kontingenta, čija vojna tradicija pamti afganistansko ratište po dva razorna poraza u pretprošlom stoljeću, talibane uvažavaju kao žilave i prilagodljive borce, koji iznimno drže do svog ratničkog etosa. Bivši komandant NATO-a u Afganistanu, sada načelnik generalštaba britanskih oružanih snaga, general David Richards, priznaje da Zapad ne može poraziti Al-Qaedu, niti talibane. Njihovi nerijetko bosonogi borci, pjevajući o svojoj zaljubljenosti u smrt, obavještavaju neprijatelje da su nepobjedivi. General Richards smatra da je i talibanska propaganda izrazito uspješna, i to ilustrira sloganom, koji nije lišen filozofske dubine: vi imate satove, a mi vrijeme…

Izbjegavanje rata

Upravo su prilike na afganistanskim bojištima prisilile američke vojne stratege da radikalno redefiniraju pojam sile. Uvidjevši da tehnološka moć američkog oružja, pa ni vrhunska obučenost ljudstva sami po sebi ne mogu garantirati uspjeh na bojnom polju, članovi Združenog štaba oružanih snaga SAD-a početkom 2010. godine došli su do zaključka da je izbjegavanje rata podjednako važno kao i pobjeda u njemu. Tadašnji šef Združenog štaba, admiral Michael Mullen, promovirao je inoviranu vojnu doktrinu SAD-a po kojoj je “mehka sila” pokatkad djelotvorna kao i oružje samo.

Novi pristup je očigledno rezultanta pouka iz pune decenije ratovanja u ovom vijeku u Afganistanu i Iraku. Po admiralu Mullenu, Afganistan je školski primjer rata u kome cilj nije poraz neprijatelja, već “uspjeh naroda”. Admiral je bodrio svoje trupe da će tokom vremena okusiti slast pobjede, “koja će manje ličiti na nokaut, a više na oporavak od bolesti”.

Po admiralu Mullenu, Afganistan je školski primjer rata u kome cilj nije poraz neprijatelja, već ‘uspjeh naroda’.

Stavovi admirala Mullena protumačeni su u američkoj političkoj javnosti kao modificiranje “Powellove doktrine” – pristupu ratu što ga je definirao general Colin Powell, kada je nakon Pustinjske oluje 1991. godine obnašao najvišu vojničku funkciju u SAD-u. On je tada obrazlagao da američko borbeno osoblje može biti upotrijebljeno samo ondje gdje postoji široka podrška za vojnu akciju, pri čemu treba primijeniti masivnu silu kako bi bila ostvarena brza pobjeda.

Laž u ustima života

Znamo da je kasniji državni sekretar za odbranu u administraciji George W. Busha, Donald Rumsfeld, ta načela “prepakovao” u doktrinu “šokiraj i zaprepasti” (Shock and Awe). Koliko je to bio pogrešan pristup realnoj ratnoj situaciji može se zaključiti već i po jednom trijumfalističkom citatu iz udžbenika za primjenu spomenute doktrine: “Kada CNN u realnom vremenu prenosi snimke napada, pozitivan učinak na podršku Saveznicima i negativan učinak na eventualnu podršku neprijatelju mogu odigrati ključnu ulogu.”

Amerika svoju silu mora koristiti s puno više obzira i uz makar približno savjesno uvažavanje života lokalnih stanovnika kao i vlastitih vojnika.

A rat u Afganistanu već 11. godinu pokazuje da Amerika svoju silu mora koristiti s puno više obzira i uz makar približno savjesno uvažavanje života lokalnih stanovnika kao i vlastitih vojnika. Ne budu li tako postupali, američko državništvo i njegov generalštab će biti zatečeni u situaciji onih koji, “negirajući vlastito iskustvo, stavljaju laž u usta životu” (Oscar Wilde).

Izvor: Al Jazeera