SAD: Nasilnik koji je vikao ‘vuk’

Snimak japanskog tankera Kokuka Courageous kod obale Fujairaha (UAE) 19. juna 2019. (Reuters)

Postoji poznata basna antičkog grčkog pripovjedača Ezopa o dječaku pastiru koji je imao naviku da laže kako bi se zabavio. Dok je čuvao stado ovaca kod sela, svako malo bi povikao: „Vuk! Vuk!“ samo kako bi se smijao naivnosti seljana koji su trčali da mu pomognu. Jednog dana je vuk zaista napao njegovo stado i pastir je vikao „vuk, vuk!“ – ovaj put za prave.

No, do tada su seljani došli pameti i ignorirali njegove povike. Pošto niko nije došao u pomoć, dječak nije mogao zaustaviti vuka i njegovu gozbu u stadu. Ezop na kraju zaključuje: „Nema vjere prema lažljivcu, čak ni kada govori istinu“.

Kada danas pomislimo na spomenutu basnu, nameće se putanje: Da li je Iran napao japanski tanker Kokuka Courageus minama priljepcima – kao što SAD tvrdi da je uradio 13. juna. Da li videosnimak koji je ponudila američka vojska dokazao optužnicu.

Sjedinjene Američke Države, Saudijska Arabija i Velika Britanija tvrde da dokazuje, Iran kaže kako to nije tako, dok drugi izražavaju sumnje. Pa, ko onda govori istinu? Iran ili SAD i njegovi saveznici? I koliko je to zapravo bitno?

Hitnost ovih pitanja je sad stvar rata i mira, života i smrti. Nakon ove optužbe, mogućnost potencijalnog vojnog sukoba SAD-a i Irana je značajno povećana. Islamska Revolucionarna Garda (IRGC) je 20. juna objavila kako je oborila američku bespilotnu letjelicu RQ-4A Global Hawk za posmatranje za koju navodi da je upala u iranski zračni prostor. Američka Centralna komanda je potvrdila da je dron oborila iranska zemlja-zrak raketa, ali je negirala da je prekršila iranski suverenitet u zraku.

Predsjednik Donald Trump nazvao je obaranje drona „velikom greškom“ i tada je naredio vojni napad na Iran da bi potom promijenio mišljenje i otkazao ga. Bilo bi približno 150 iranskih žrtava, kazao je Trump, pa bi to bilo „neproporcionalno“.

Kako su SAD i Iran sve bliži vojnom okršaju, svijet se nalazi pred pitanjem kome da vjeruje, kome da dadne povjerenje, kako postaviti naš kritički stav.

Prosječno 12 laži dnevno

Do 10. juna, kako Washington Post procjenjuje, „predsjednik Trump je dao 10.795 netačnih ili obmanjujućih izjava za 869 dana“. To je vjerovatno definicija urođenog lažljivca u rječniku. List nastavlja: „Predsjednik je prešao 10.000 granica do 26. aprila i u prosjeku je od tada davao 16 sumnjivih tvrdnji dnevno. Od početka predsjedničkog mandata, on je u prosjeku dnevno iznosio 12 takvih tvrdnji“.

U ovom kontekstu bi bila greška prosuđivati detalje politike sa poslovičnim osjećajem moralnosti „iz nedjeljne škole“ gdje se najdalje postavlja granica od stalnih briga onih koji poslovično lažu. Države, naročito najmoćnije države, lažu i te laži su u najboljim interesima vladajućih elita u tim državama.

Od Vijetnama do Iraka, SAD je sistematski i stalno lagao kako bi razvijao svoje ratnohuškačke interese. No, SAD nije jedina država koja po navici laže.

Upravo sada se interesi SAD-a, Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Izraela podudaraju oko napada na Iran i oduzimanja njegovog udjela u regionalnoj moći. Svaka od ovih sila ima svoje interne interese zbog čega želi nanijeti štetu Iranu.

Oni, stoga, proizvode laži, preuveličavaju činjenice, uzimaju mrvice istine i oko njih prave ogromne priče, sve kako bi od Irana napravili demona, kao što su ranije to uradili sa Irakom i Afganistanom.

Američki mediji su saučesnici u ovoj šaradi. Washington Post i New York Times prestali su brojati laži koje iznosi Trump kada je riječ o ratu sa Iranom.

Kažu kako je istina prva žrtva rata. To znači kako svi ratovi počinju lažima. Da li je eksplozija japanskog tankera u Omanskom zaljevu laž koja će donijeti još jedan razarajući rat u regiju?

Danas je osjetljivo postojanje više od 80 miliona osoba na milosti komada vijesti za koju se John Bolton i Mike Pompeo bore najvećim dijelom svojih političkih karijera.

Režim prevare

Režim prevare, sada kodnih naziva „post-istina“ ili „alternativne činjenice“, zasniva se na onom što je francuski filozof Guy Debord nazvao „društvom spektakla“ gdje je prizor preuzeo vlastitu realnost i više nije bitno šta on zapravo predstavlja.

Vidimo brod kako gori i čitamo priču koju mu dodijeli američki imperijalni narativ kroz svoje medije. Šta je zapravo dovelo do požara i koji dokazi postoje za navode su potpuno nebitna pitanja.

Tri izvora nam govore da je Iran iza toga: SAD, Saudijska Arabija i Velika Britanija. Oni mogu biti ono za šta ih držimo – stalni lažljivci – ali moguće je da govore istinu kako je Iran zaista napravio rupu u tom brodu. Problem je, kako kaže mudri Ezop, što se „ne vjeruje lažljivcu čak ni kada govori istinu“.

Razmotrimo ih jednog po jednog. SAD je pokrenuo ogromni vojni napad na Irak i napravio haos u regiji, sve na osnovu bezočne laži da Saddam Hussein ima oružje za masovno razaranje – laž koju je Bushova administracija napravila i koju je New York Times stalno potvrđivao. Trenutnu administraciju koja ima tendenciju da laže vodi čovjek koji ima veoma slabe dodirne tačke sa istinom.

Šta je sa Velikom Britanijom? I oni također kažu da su Iranci iza eksplozija. Oni možda zaista govore istinu. No, svi znamo kako Britanci imaju dugu kolonijalnu sklonost da lažu zbog svojih interesa. Jedna takva epizoda laži je bila usmjerena protiv demokratski izabranog iranskog premijera Mohammada Mossadegha kada su CIA i MI6 napravili vojni udar protiv njega. Tada je ključan za širenje lažnih vijesti bio BBC.

Pa, to je prošlost, mogli biste reći, danas je Velika Britanija zaista uzor istine i pravde. Zaista bi moglo tako biti, samo što su nedavno odlučili okrenuti leđa istini: „Velika Britanija odbija podržati UN-ovu istragu saudijskih ‘ratnih zločina’ zbog strahova da bi ona mogla naštetiti trgovini. Britanski ministar za Bliski istok i Sjevernu Afriku Alistair Burt kazao je kako sama koalicija koju predvodi Saudijska Arabija treba istražiti bilo koje zločine koje je počinila u sukobu sa pobunjeničkim snagama u Jemenu“.

Da li zaista možemo vjerovati podmuklom režimu koji ima jednako povremen odnos sa istinom i koji može zažmiriti na činjenice kada mu to odgovara?

Šta je sa Saudijskom Arabijom koja je također tvrdila da su Iranci iza napada. Svakako da Mohammed bin Salman (MBS) može biti pouzdan izvor – samo što on i njegove pristalice lažu javnosti u lice o činjenicama o tragičnoj sudbini ubijenog saudijskog novinara Jamala Khashoggija. Isti saudijski princ – miljenik kolumniste New York Timesa i cionističkog zeta predsjednika Trumpa – najodgovorniji je za genocid u Jemenu gdje je „85.000 djece umrlo od gladi“.

Propast moralnosti

Ništa od ovoga ne može izuzeti Iran i njegovo učešće u istoj priči i vođenju vlastite igre laži. Iako broj žrtava u Siriji premašuje pola miliona, ova država nastavlja praviti priču o podržavaju „legitimne vlasti“ dok Bashar al-Assad nastavlja voditi svoj ubilački pohod. Zaista, iranske vlasti su možda i postavile tu minu na japanski tanker.

Pitanje sa kojim se suočavamo nije o krivici i nevinosti neke od umiješanih strana, već o potpunoj propasti bilo koje moralne vlasti koja je na strani istine.

Nietzsche je svojevremeno kazao: „Istine su iluzije za koje zaboravimo da su iluzije, metafore koje su izlizane stalnim korištenjem i koje su izgubile svu senzualnu snagu“.

U Omanskom zaljevu, istina je zaronila u najveće dubine mora kako bi našla nove, uvjerljivije metafore.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera