Sa fakultetskom diplomom nazad u Srebrenicu

“Da se zateknete u Srebrenici u sedam ujutro… To su kao svatovi, kolone auta koji dolaze. A, onda se u tri sve isprazni, svi odu kućama. Vikendima sve izgleda sablasno, nikoga nema na ulicama”, kažu stanovnici ove male opštine.

Razlog je, dodaju, što mnogi ljudi tu dolaze da rade, uglavnom u javnim institucijama, a nakon posla odlaze u svoje opštine gdje žive. Pustoš nastaje jer i mladi Srebreničani koji studiraju u drugim gradovima i državama u većini slučajeva ostaju tu da žive. Na povratak u Srebrenicu rijetko ko pomišlja.

Ipak, neki od njih su odlučili upravo da to urade, i, kako kažu, nikada se nisu pokajali.

“Dva dana nakon što sam diplomirala na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu, spakovala sam svoje stvari i vratila se u Srebrenicu, iako sam imala već ponudu za posao u Sarajevu”, kaže Amela Hadžić, zamjenica direktora Prve osnovne škole u Srebrenici.

Iako je Sarajevo “metropola prema Srebrenici i nudi dosta toga”, dodaje, ipak je odlučila da se vrati, bez obzira što u tom momentu nije znala da li će naći posao.

“Međutim, imala sam sreću da odmah od naredne školske godine počnem da radim u jednoj maloj seoskoj školi.”

Tu je, prisjeća se, zatekla 12 učenika od prvog do petog razreda u jednoj učionici, u školi na 900 metara nadmorske visine, gdje su zime posebno oštre.

“Ništa to mene nije pokolebalo da se popnem i pješačim kroz snijeg i mećavu tri kilometra, nijednog momenta nisam pomislila da se vratim u Sarajevo, iako sam imala gdje da se vratim. Majka je ostala tamo da živi, a ja sam dok sam studirala na četvrtoj godini volontirala u osnovnoj školi na Ilidži, gdje sam imala priliku da ostanem i radim, ali to nisam mogla da prihvatim.”

Ova 33-godišnjakinja sada radi u osnovnoj školi u Srebrenici. Priznaje da je situacija u ovoj opštini teška, ali da nije nemoguće pronaći posao.  

“Nama je, recimo, trebalo dugo vremena da pronađemo nastavnika fizike i matematike, iako smo raspisivali konkurs i u RS-u i FBiH. Iz FBIH se niko nije javio da bi došao da živi tu, čak ni oni ljudi koji su iz Srebrenice. Nekada imate odbojnost prema Srebrenici čak i ako ste odavde. Da li je to što se sve vrijeme širi neka negativna slika o Srebrenici, ne znam. A ovaj kraj je poznat po poljoprivredi i čovjek ako je vrijedan, može da se snađe.”

Sa Saobraćajnog fakulteta na uzgoj malina

Jedan od njih je i 29-godišnji Velibor Rankić. On se nakon završenog master studija na Saobraćajnom fakultetu u Beogradu, prije šest godina, također vratio u Srebrenicu, iako je već imao ponude za posao.

Trenutno radi nekoliko poslova, a bavi se i uzgojem malina i heljde. Prošle godine je, kaže, podigao kredit i otvorio malu hladnjaču.

“Nikada me nije vuklo da živim u Beogradu, imao sam priliku da se zaposlim, ali vratio sam se odmah, da mogu pomoći svom kraju odakle sam. Međutim, to s poslom u struci je išlo teško, pa sam radio sve što sam mogao da bih se osjećao korisno.”

Kako se njegova porodica već bavila proizvodnjom malina, ali je to više, kaže, bio hobi, odlučio je da proširi posao.

“Sada imamo površinu od neka dva hektara malina i to je baš ozbiljan posao. Ponosni smo na to što radimo organsku proizvodnju i meni je neka ideja i vizija da na čitavom tom području budu proizvodi organskog porijekla, od povrća, mesa, meda i svega. Nekada prije dvije godine dobio sam i ideju da otvorim hladnjaču, što je san svakog malinara. To je bila skupa investicija, moraš sve na kredit, rastegneš se duplo više nego što možeš, ali to smo uradili.”

Rakić je prije nekoliko godina dobio i nagradu fondacije Benetton za uzgoj heljde, međutim, dodaje, ljudi još nemaju kulturu da kupuju takvo brašno.  

“Ono je dosta skuplje, kilogram prodajemo za tri, četiri marke. Međutim, heljda je još eksperiment, zaradim više nego što uložim, ali ne bi mogao živjeti od toga. Od maline se može živjeti i čak do 20 ljudi u sezoni radi kod mene.”

Osim poljoprivrede, drži i časove teorijske obuke u jednoj autoškoli, ali i radi na projektu o smanjenju gubitaka na vodovodnoj mreži koji su pokrenuli Holanđani. Dodaje da je dosta putovao u tu zemlju, ali da je i tamo teško.

“Ovdje je mnogo lakše jer znaš ljude. Mislim da je problem i malo u glavama – kada ode, poraz mu je da se vrati u manje mjesto, misli šta će sredina reći, vratio se jer nije uspio. Ja bih, recimo, zabranio da iko sa strane radi u Srebrenici, dok god neko ovdje ima nezaposlen, jer mi što smo ovdje, znamo šta nas boli. Kada uveče prođeš, nema koga da vidiš, a ljudi iz Bratunca, Tuzle, Sarajeva, Bajine Bašte rade ovdje do tri sata i idu svojim kućama.”

Pronašao posao i pokrenuo biznis

Nekada, kada vikendom naiđete tu, vidite koliko strašno malo ljudi živi u Srebrenici, potvrđuje i Duško Pejić dok razgovaramo u njegovom maloj knjižari i štampariji koje je otvorio ove godine.

On se nakon završetka studija na Odsjeku za književnost i srpski jezik na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu vratio u Srebrenicu.

“Imao sam srećnu okolnost da je u srednjoj školi koju sam završio bilo jedno slobodno radno mjesto i primljen sam tu na posao. Tu i danas radim, već pet godina, zasnovao sam vlastitu porodicu. Na proljeće ove godine sam pokrenuo i biznis, razradio sam ideju, otišao u banku, podigao kredit i zadužio se možda malo više nego što je trebalo”, kaže u šali ovaj 29-godišnjak.

Međutim, ozbiljno dodaje da je na taj način pokušao nešto da promijeni i uradi u sredini u kojoj mnogi ne vide perspektivu.

“Srebrenica se uvijek posmatra kao neka posebna sredina, a ja nešto ne mislim da je u tom smislu posebna, to je sredina kao većina drugih sredina u BiH. Jeste teško, ali postoji prilika. Uvijek se mi žalimo na državu, na zakone, da nam neko nešto nije obezbijedio, ali mislim da je to pomalo dvosmjerno, da se ljudi često ne trude koliko bi trebali.”

Kako dodaje, u školu u kojoj predaje ide do 400 učenika, ali ih je iz Srebrenice možda 70, dok dosta njih dolazi iz Bratunca te Ljubovije u Srbiji, jer postoji medicinski smjer koji je dosta popularan zbog mogućnosti odlaska u inostranstvo.

‘Ranije je bilo više prilika’

Senad Đozić išao je na studije na Odsjeku za historiju na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Čim je završio, vratio se u Srebrenicu, gdje je uz pomoć donacije obnovio kuću.

Posao je, kaže, odmah dobio i danas radi kao kustos na muzejskoj zbirci Narodne biblioteke u Srebrenici. Dodaje da je ranije bilo više prilika za mlade sa fakultetskom diplomom da se zaposle u ovom mjestu.  

“Međutim, većina je bila skpetična po pitanju povratka kada je on krenuo 2000, pa je veći dio tih ljudi gledao da nađe posao tamo gdje su već zasnovali život. Bilo je onih koji su skupili hrabrosti i odvažili se na povratak i oni su imali priliku da nađu posao.”

Kada bi se napravila neka investicija, kao naprimjer u Banju Guber, dodaje, otvorila bi se radna mjesta i možda bi se ljudi vratili.

“Do početka rata Srebrenica je bila možda četvrta opština po razvoju u BiH, faktički ovdje prije rata nije bilo nezaposlenih, čak su se zapošljavali i ljudi iz okolnih opština.”

Međutim, sada, kažu stanovnici, ljudi iz drugih mjesta dobijaju posao u Srebrenici, iako radnih mjesta nema ni za domaće, te stoga obrazovane mlade osobe perspektivu traže negdje drugo.

Izvor: Al Jazeera