S Tamarom u akciji: Dobra vila zasukanih rukava

Djeca prva dođu da pitaju je li mogu nešto da pomognu, kaže Grujić (Ustupljeno Al Jazeeri)

Kakve su vam želje za Novu 2018. godinu?

Da imate vodu u kući, kupatilo, veš-mašinu? Da vam deca više ne spavaju u memljivim sobama, da više ne plaču zato što im je hladno?                                          

Nadam se da ipak nisu ovakve.

A da još itekako ima ovakvih želja u Srbiji XXI veka, dokaz je izuzetno gledan TV serijal S Tamarom u akciji. Zašto je toliko gledan u celom regionu (kako se to sad politički korektno kaže), da li je danas sramota da se vidi da si siromašan, koliki je stvarno značaj tog serijala, šta se sve odigrava pre samog snimanja i kolika je moć kamere da pokrene lokalnu zajednicu na akciju, razgovaramo sa istinskom zvezdom medijskog neba Srbije, Tamarom Grujić.   

  • Tri značajne nagrade u 2017. su potvrda vrednosti i svrsishodnosti Vašeg rada: “Zlatna Nika” za najbolju društveno-odgovornu emisiju na XXII festivalu “Interfer”, zatim nacionalno priznanje “Statueta Kapetan Miša Anastasijević” za dobročinstvo, humanost i društvenu odgovornost, i nagrada “Žena životnog stila” koju sedmi put dodeljuje “Fabrika dobre energije”. Da li ovo jeste uspeh u zemlji u kojoj se uspeh meri drugačijim aršinima?

– Naravno da je uspeh kada 24 nezavisnih ljudi, akademika, glumaca, stane iza ovakve odluke kao što je nagrada za životni stil, ali to je još više obaveza jer što si popularniji treba da budeš normalniji, skromniji; u mnogo teškom vremenu živimo i onda je teško čuvati ličnu kulturu i negovati model ponašanja koji je za primer. A čim si popularan, ti si primer. Ne znam, možda se s tim jednostavno rodiš ili ne rodiš… I sama sam doživela da se moji prijatelji, nakon deset godina u javnom životu, jedva jave kada se sretnemo, a na nekom događaju mi se ni ne jave.

  • Teško vreme nosi sa sobom i teške životne sudbine, saznajemo o njima iz emisije u emisiju. Ima li išta lako u Vašem poslu? 

– Jedino što je “lako” je to što radim posao koji najviše volim da radim, a uz to i pomognemo ljudima koliko-toliko… Ostalo, a tu pre svega mislim na pripremne radnje koje prethode snimanju, su često naporne jer je neka naša nacionalna karakteristika da nismo dovoljno profesionalni, nismo vični poslu koji obavljamo. Nakon ovoliko sezona i godina rada kažem sebi: pa čekaj, trebalo bi da bude lakše, ali nije. Lakše je jedino što smo sad već prepoznatljivi pa ne moramo da predstavljamo projekat. Ovako, čim završimo ugovorena snimanja, ja ulećem u vrtlog sastanaka, mejlova, čekanja odgovora, sponzora, nesporazuma…

  • Vi ste i producent i organizator i scenarista?

– Tako je, mada sam sad već poželela sebi menadžera koji će sve  do scenarija da obavi za procenat. Ja već u januaru pišem dopis svim opštinama u regiji u kojoj planiramo da radimo, zatim aktiviramo razgovore, paralelno počinju i pripreme za kasting – ljudi se prijavljuju ili ih prijavljuju komšije preko FB-a, socijalne ustanove… kreće provera da li ispunjavaju potrebne uslove, pristupamo odabiru, zatim ih deo ekipe obilazi dok mi snimamo ono što je ranije bilo dogovoreno, da bi sve bilo rešeno kada u narednoj sezoni tu dođemo da snimamo jer pauza je užasno kratka, mi 5. februara krećemo nanovo.

  • O radostima terenskog rada?

– Strašno je naporno, 13 nedelja u toku proleća i 15 nedelja u toku jeseni mi snimamo na terenu od ponedeljka do subote, onda na jedan dan dođeš kući (ili ne dođeš ako je suviše daleko), mahnito pereš i sušiš stvari koje ti trebaju i već od sutra krećeš ponovo. Mi moramo da budemo uigrani i spremni. Srećom, svi u ekipi se dobro znamo još sa BK televizije i verujemo jedni drugima. Jedino smo par puta menjali organizatore jer smo mi non-stop zajedno i tu moraš da odgovaraš mentalno, da se šališ na isti način, da imaš isti odnos prema poslu: da li se penjemo na Rtanj ili se spuštamo u rudnik 750 metara ispod zemlje, nikom nije svejedno, ali svi bez pogovora idemo, radimo.

  • Struktura koju sada ima emisija S Tamarom u akciji je vrhunska: osnovni cilj je da pomognete najugroženijima, ali emisija nas, osim što ima veliku dokumentarnu vrednost jer je svedočanstvo jednog komplikovanog vremena i svojevrsna je etnografska građa, upoznaje sa istorijom Srbije, njenom kulturom, tradicijom, prirodnim lepotama. Spojiti humanost i patriotizam sa poslom koji voliš i od kojeg možeš da živiš je veština za poštovanje i najverovatnije san svakog od nas…

– Sloboda u odabiru posla nema cenu, a onda, kao autor, imam tu privilegiju da ukažem na stvari za koje mislim da su strašno važne. Jedna od njih je zapostavljanje naše narodne tradicije – imam utisak da je danas blam ako igraš folklor! Odeš u Holandiju – kupiš klompe, odeš u Španiju – kupiš lepezu, a blam te je da nekome ko živi u inostranstvu poneseš opanke na poklon. Ne gradimo više našu nacionalnu svest na pravi način, a to je da se zemlja voli zbog pravih stvari: tradicije, narodne pesme, nego je gradimo na mržnji prema drugome. Ja sam ponosna što sam “Lepa Brena”! Deda po mami musliman, baka katolkinja i Hrvatica, tata Banaćanin – Jugoslovenka sam 100 odsto, i ja volim taj naš “region”, ma kako to ružna reč bila, i žao mi je što 90-ih nismo postali konfederacija i da mirno završimo priču; besmisleno je da danas bude toliko zemalja koje govore isti jezik, a isti je čim se razumemo.

  • Da li Vam je Turistička organizacija Srbije ponudila sponzorstvo, s obzirom da prikazujete prirodna i kulturna bogatstva Srbije? 

– Ne.

  • Lično sam fascinirana načinom na koji navedete celu zajednicu da učestvuje u akciji. A još mi je zanimljivije kad jednim telefonskim pozivom nekome u lokalnoj upravi, osvetlite do tad potpuno mračnu ulicu – govorimo o tri sijalice, ali su to sijalice za koje se do tad nije imalo “sredstava” ili, pre će biti, volje. Šta to govori o nama?

– Činjenica je da se pred kamerama većina ljudi trudi da se predstavi u najboljem svetlu, ali isto tako hoće i da pomognu, a meni nije teško da tražim kad ne tražim za sebe.  Kako god, mi sarađujemo sa lokalnim samoupravama na obostrano zadovoljstvo. Pa ko bi meni iskopao septičku jamu kad zatreba nego lepo zamolim javno komunalno preduzeće! Mi njima zauzvrat promovišemo opštinu i turističke potencijale.

Deca prva dođu da pitaju je l’ mogu nešto da pomognu. A zajednicu nije uopšte teško pokrenuti, pogotovo što su uglavnom seoske zajednice u pitanju. Na selu ljudi nisu otuđeni, naprotiv. Ja dođem u Beograd sa snimanja, iz sela gde mi svi kuvaju kafu i prave krofne svaki dan, a ovde komšija neće da mi zadrži vrata. To je taj naš sunovrat – dok se ne vratimo prirodi u materijalima, u svesti, u ljubavi prema životu, u osnovi svemu što je Biblija… ma, kakva Lujza Hej, sve to piše i u Bibliji, to da treba da živiš sa osmehom i da voliš druge.

  • Čovek se na čoveka oslanja, a siromašan, pa još uz bolesno dete ili tragičnu životnu sudbinu, često nema oslonac u društvu. Ja sam sigurna da polovina “regionalne” populacije petkom uveče plače gledajući Vašu emisiju. Poneki od tih uzdaha su i uzdasi olakšanja ili zahvalnosti što sami nisu u toj situaciji. To je svakako ljudska reakcija, ali pročitam na društvenim mrežama i komentare poput: “pa što prave decu kad nemaju čime da ih hrane ili gde da žive?”

– Svi se mi u gradu pitamo i svi smo u strahu da li imamo dovoljno da bismo postali roditelji. E sad, kad mi pomognemo porodicu sa petoro ili sedmoro dece pojave se komentari na FB  što su pravili toliko dece. Pa zato što ne gledaju non-stop u ekran! Ljudi imaju razvijene međusobne odnose, a iz odnosa se rađaju deca. U gradu nema seksa kao na selu, u gradu samo ima izgovora, a zdravlje i život prolaze.

  • A siromaštvo, koje je samo po sebi delikatno, sa uključenim kamerama može da izgleda još kako mučno i degutantno, ali nije – Vi znate kako da sačuvate ljudsko dostojanstvo tim ljudima.

– Znate kako, mi nismo ni socijalna ustanova, ni humanitarna organizacija; mi smo TV emisija i moramo da budemo “televizični”. Vrlo je osetljivo pronalaženje balansa, mere dobrog ukusa, između zahteva našeg posla i situacije koju odlikuje siromaštvo. Za mene je bilo poražavajuće kada su mi na početku Radne akcije nemački producenti tražili, radi tih suza i pojačane emocije, da pitam nešto neprijatno, na primer majku koja je ostala bez sina – kako se oseća… Možete li to da zamislite?!

Siromaštvo obuzima psihu i treba biti veoma pažljiv u ophođenju sa tim ljudima, pogotovu ako su imali i ličnu tragediju. Bude poneka porodica koja je “samo” siromašna, u kojoj su deca vredna i poslušna, majka nasmejana i tu nije teško raditi. Volim da pitam decu za mišljenje i kada pričam sa njima čučnem. Vrlo je teško sa srednjoškolcima, njih je sramota što su toliko siromašni da im se radi kuća, sa njima posebno pažljivo razgovaram. Kažem im da mi nismo došli da pokazujemo kako teško žive, već da im pomognemo.

  • Odakle Vam ta socijalna veština?

– Sigurno da je delom do samog čoveka, urođena empatija, ali je i do kućnog vaspitanja. Moj otac je umeo da kaže: “Džabe, srce, što si talentovan ako si budala”. Odrasla sam sa babom i dedom koji su bili tako jako “ljubavni” prema svemu što nas okružuje. Takvo detinjstvo ostavi traga na čoveku… I škola je bila drugačija, drugačije su se vrednosti negovale nego danas.

  • Za kraj: želje za Novu godinu?

– Da i posle ovog haosa dođe vreme gde će biti fazon da budeš dobar čovek. I da se u škole vrati domaćinstvo i učenje “moravca”.

Izvor: Al Jazeera