Oglasi

S druge strane ključaonice na vratima historije Srbije

'Druga strana svega' režiserke Mile Turajlić predstavlja jedan od najvažnijih dokumentarnih filmova nastalih na prostoru bivše Jugoslavije.
Prozor doma s pogledom na prvu liniju fronta historijeYouTube screenshot

Najuspješniji i najvažniji dokumentarni film nastao u kinematografijama zemalja bivše Jugoslavije u protekloj godini jest Druga strana svega režiserke Mile Turajlić, kao jedino ostvarenje regionalne kinematografije koje je proglašeno pobjedničkim na najvažnijem festivalu posvećenom ovom filmskom rodu – Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Amsterdamu.

S jedne strane, zato što svojom specifičnom i originalnom formom priključuje regionalnu kinematografiju složenim evropskim i svjetskim filmskim tokovima, a s druge zato što, kroz krajnje intimne razgovore majke Srbijanke – penzionisane profesorice Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta u Beogradu i bivše članice Narodnog pokreta Otpor i kćerke Mile Turajlić – režiserke, predstavlja drugu stranu turbulentne historije Srbije.

Iza zaključanih vrata...

Turajlić se filmskoj javnosti predstavila dokumentarnim prvijencem Cinema komunisto (2010), u kojem o socijalističkoj Jugoslaviji krajnje živopisno pripovijeda kroz njene državne filmove i kinematografiju. Druga strana svega svojevrsni je nastavak te dokumentarističke sage o državi koje više nema, a počinje maglovitim jutrom u Beogradu 2015, s druge strane drveća, s druge strane ulice, s druge strane prozora jednog stana.

Dok majka Srbijanka Turajlić čisti ključanicu na starim vratima, kćerka Mila, kao režiserka, upita je: "Dobro, je l' ti nekad došlo da okreneš taj ključ?" "Ne!", odgovara kratko i jasno Srbijanka. Ovaj krajnje intrigantan i intiman razgovor majke i kćerke "objašnjava" uvodni telop, koji otkriva značenje misterioznih vrata: "Moja majka je imala dve godine kada su vrata u našem stanu zatvorena. Kada sam se rodila, 1979. godine, vrata su bila zaključana više od 30 godina. U sledećih 30 godina mi smo prošli kroz građanski rat, raspad naše zemlje, sankcije, bombardovanje i revoluciju. Vrata su još uvek zaključana..."

Od samog početka ovog ostvarenja režiserka spaja intimnu porodičnu pripovijest s historijom Srbije te tako nagovještava prikaz njene druge strane, one iza zaprljane ključanice zaključanih vrata.

Stan kao podijeljeni Beograd 1947.

Spajajući elemente lirskog, epskog i dramskog dokumentarca, pomoću kojih se koristi glagolima sjećati, prezentirati i dokazati, Turajlić otvara svoje ostvarenje majčinom pričom o podijeljenom stanu kao metafori za podijeljeni Beograd 1947. godine. Razgovarajući s majkom i crpeći njena najranija sjećanja na stan u kojem živi već 70 godina, a koji je od Drugog svjetskog rata podijeljen zaključanim vratima, režiserka predstavlja i početke života u SFR Jugoslaviji i njenom glavnom gradu.

Pokazujući sačuvane arhitektonske planove stana, Srbijanka Turajlić otpočinje historiju države koju je nakon završetka Drugog svjetskog rata obilježila "komunistička revolucija".

"Komunisti su, naravno, smatrali da buržuji imaju svega previše, pa i stambenog prostora, koji treba podeliti sirotinji", kaže Srbijanka te nastavlja sjećanjem na "ženu u kožnom mantilu i čizmama, koja se jednog jutra pojavila na vratima. To je, zapravo, bila uniforma UDB-e i to je automatski izazivalo strah. Došla je, pogledala ovaj stan, povukla vrata i rekla: 'Vi od sada živite ovde, a od ovih vrata nadalje sve vam se oduzima.'"

Dok se prisjeća tog događaja, Srbijanka istovremeno i lično zatvara ista vrata i tako ponovo "odigrava" šokantnu scenu iz 1947. godine. Nakon što su se u "otuđene" sobe uselile druge porodice, jedan podijeljeni stan postao je metafora tadašnjeg Beograda, "duboko podijeljenog između buržuja i proletera, koji su se družili vrlo striktno: jedni s jednima, drugi s drugima".

Život u takvom stanu bio je uvjetovan konstantnim strahom, osjećanjem neizvjesnosti i iščekivanjem kućnog zvona te ponovnog dolaska "žene u kožnom mantilu", a svaka zvonjava bila je popraćena dizanjem "špijunke" s druge strane vrata, gdje je boravila porodica Lazarević. Zbog toga su Turajlići, kao antikomunistička porodica, uveli pravilo "da prijatelji zvone triput", jer je UDB-a zvonila samo jednom.

Majčinu ispovijest režiserka prati potpitanjima "s druge strane" kamere (majka i režiserkaa gotovo nijednom nisu u istom kadru) i arhivskim snimcima, fotografijama, dok svojevrsnu atmosferu društvenog i političkog voajerizma u Srbiji gradi snimanjem kroz "špijunku", prozore, stabla. Uporedo s virenjem kroz "špijunku" jednog segmenta historije u Srbiji, na ulici ispred zgrade uživo se događa identična.

'Ova zemlja nije normalna'

Snimajući kroz prozor nerede ispred zgrade u kojoj se policija obračunava s huliganima dok se njena majka sprema za gostovanje na televiziji povodom vanrednih parlamentarnih izbora u Srbiji 2014, Turajlić kaže: "Ova zemlja nije normalna."

U nastavku, čisteći posuđe koje je naslijedila, govoreći o svojoj mladosti te navodeći razloge odustajanja od studija prava, Srbijanka Turajlić u sadašnjost prizove riječi svog oca: "Da li si ti normalna?! Ovo nije slobodna zemlja. U ovoj zemlji se ne možeš baviti pravom ako hoćeš da imaš svoj stav."

Izjednačavajući vlastitu sudbinu s historijom SFR Jugoslavije kroz čuvene studentske proteste 1968, Srbijanka se prisjeća i svojih prvih koraka kao građanske i političke aktivistice.

"Verovali smo da menjamo svet. Jako mi je teško palo što većina naših profesora nije stala uz nas i tada sam zaključila da je nedostojno, nečasno biti profesor i ne stati iza svojih studenata", otkriva u razgovoru sa kćerkom.

Ispreplićući sadašnjosti i prošlosti pomoću dijaloga kćerke i majke te međusobno uvjetujući događanja u stanu s onima na ulici (ono što se događa na ulici utječe na razgovor u stanu), režiserka stvara neraskidiv odnos između pojedinačne sudbine i burne historije na Balkanu, koja je, ne samo psihološki nego i prostorno, oblikovala nečiji život.

'Ti ne znaš kako je rat počeo'

Za početak kraja SFR Jugoslavije, koja je "jako mučno, jako kilavo, jako, zapravo, nestabilno nastala" ("Istorija koju nas nisu učili" – Srbijanka Turajlić), u razgovoru s generacijskim prijateljima Srbijanka navodi trenutak raspada Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije i "fantastičnu scenu" u kojoj član slovenskog rukovodstva Vinko Hafner, na posljednjem Kongresu 1988, s govornice prijeti prstom Slobodanu Miloševiću.

"Drugovi i drugarice, shvatite ozbiljnost ovog trenutka. Druže Slobodane, to što si ti predložio – razmislite dobro kojim putem ćete ići", rekao je Hafner, upozorivši tadašnjeg predsjednika Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije Slobodana Miloševića da njegovi prijedlozi ruše Jugoslaviju i partiju.

Nakon toga režiserka koristi zvuk grmljavine, a zatim i kiše u sadašnjosti, kao simbolistički nagovještaj početka katastrofe koja je uslijedila u prošlosti. Snimke kolona tenkova tadašnje Jugoslavenske narodne armije režiserka spaja s pjesmom "Večernja elegija" Josipe Lisac i njenim riječima: "Mirno snivaj, grade moj, snivaj, zemljo moja stara, tvoje međe čuvaju hiljade čuvara" dok njena majka plače u tišini.

"Ti ne znaš kako je rat počeo... Ti ne vjeruješ da to može da počne. Dok ne počne", otvara drugi presudni dio historije Jugoslavije i Srbije, ali i vlastitog života, Srbijanka Turajlić te nastavlja, uporedo sa snimcima čuvenog govora Slobodana Miloševića na Gazimestanu: "Na njega mi je prvo moja majka skrenula pažnju i rekla: 'Taj čovjek drži bradu k'o Musolini i meni se on uopšte ne dopada.'"

Na pitanje kćerke "Kako si se tada osećala?" Srbijanka odgovara: "Najstrašniji momenat, ali zaista najstrašniji momenat kada iz Beograda idu tenkovi za Vukovar, a narod baca cveće. Ti se pitaš, ustvari, gde si živeo, šta si radio, s kim si ti živeo."

Jednako kao i nakon Drugog svjetskog rata, Srbija je ponovo bila podijeljena "na one koji su mislili da je taj rat pravedan, da treba braniti braću i da treba osvajati teritorije koje su pravedno srpske i na one koji su mislili da je to sve ludilo".

Peti oktobar i 'konačni pad' Miloševića

Posljednji segment ostvarenja Druga strana svega počinje s 5. oktobrom 2000. i snimcima velikih demonstracija u Beogradu, kojima je okončana vladavina Miloševića, a za čiji je konačni ishod najzaslužnija kampanja Narodnog pokreta Otpor, čija je aktivna članica bila Srbijanka Turajlić. Međutim, dok je sutradan (6. oktobra) cijela Srbija slavila "demokratiju", Srbijanka je u jednom televizijskom gostovanju izjavila: "Vi rekoste 'Srećna vam demokratija'; ja bih rekla: 'Srećan vam nagovještaj ili mogućnost da se dođe do demokratije'."

Da je opravdano sumnjičavo gledala na euforiju koja je tada zavladala u Srbiji dokazalo je vrijeme i sljedećih 15 godina te, naposljetku, trenutak (2014) kad je Srpska napredna stranka osvojila 48,8 posto glasova na vanrednim parlamentarnim izborima u Srbiji, koji režiserka predstavlja kao televizijski sadržaj tokom jednog večernjeg porodičnog druženja, a koji će joj poslužiti kao dokaz da se "u Srbiji ne može živeti i da je ona ponovo blizu da dotakne dno".

Prije nego što porodica Turajlić odluči, nakon 70 godina, otvoriti zaključana vrata, kćerka saopćava majci da želi otići iz Srbije. Srbijanka zaplače, a Mila tada pređe na "drugu stranu" te "uđe" u kadar i zagrli majku.

"Pripadam onima koji misle da u ovoj zemlji treba živeti po svaku cenu", kaže Srbijanka Turajlić u filmu.

Nakon studiranja u Londonu i Parizu i rada za BBC, Discovery i Arte, Mila Turajlić još se nije odselila iz Beograda i Srbije, a majčinu aktivističku baklju nesvjesno je preuzela kao filmska režiserka i umjetnica i nosi je koračajući drugom stranom Srbije, vječno potisnutoj u sjenku i nestajanje.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.