S bojkotom ili bez njega, ko predstavlja ‘građane’ Srbije

Među 'do pet miliona' zimušnjih uličnih šetača ima onih koji sigurno neće bojkot, piše autor (Tanjug)

U Srbiji i nezamislivo može postati moguće. U dane kad je politička pažnja zaokupljena odustajanjem dela opozicije od okruglih stolova o izbornim (ne)uslovima i odlukama o bojkotu narednih izbora, nestašni Ivica Dačić, valjda u ulozi lidera Soscijalističke partije Srbije, rekao je negde da i vlast može da se odluči na bojkot. Ako već “oni” to hoće. I? Čak i ovo je moguće – ovakvi nestašluci već su provereni. Kad je proletos grupacija Savez za Srbiju samo pomenula protestni štrajk glađu, visoki ministarski i nivo Srpske napredne stranke predupredio je ideju najavom sopstvenog demonstrativnog gladovanja.

Onda nije čudo što Amerikanci, sve inicijativniji u balkanskom/kosovskom raspletu, mesecima po ovdašnjim televizijama “vrte” motivacionu reklamu o bliskosti srpskog naroda i njihovog melting pota. U njoj ima i sintagma “vi koji nemoguće pretvarate u stvarnost”. Ona sad treba da zvuči kao melem za one pređašnje ocene o “šizofrenosti srpske politike”, iako i u ovom lekovitom obliku sadrži ponešto tog ukusa. Pominjanje uloge SAD-a, posebno u vezi sa Kosovom, nije slučajno. Jer se sve više i u sve ozbiljnijim razmatranjima povezuje sa bojkotom izbora i razgovora vlasti i opozicije koje su zapodele ugledne nevladine organizacije. Pitanje iz te “veze” glasi – da li će i kakav legitimitet izbori obezbediti za dalje poteze u vezi sa Kosovom?

U ovim pitanjima glavna matica srpske opozicije oko Saveza za Srbiju pretvara ove ideje u oročeni kraći ili duži proces. Ali, organizacija 1 od 5 miliona, sastavljena od mlađih ljudi, koji su svoje aktivnosti tokom protesta uglavnom iscrpljivali u njihovoj organizaciji, poslednjih dana te procese skraćuje, a retoriku izoštrava. Njihovi predstavnici učestvuju na okruglim stolovima, ali su rezolutni u pogledu bojkota. Pozivaju na njega već od 1. septembra, ne verujući da će vlast ispuniti ni jedan uslov iz dokumenta od 42 tačke koje su sačinili eksperti kao sublimat zahteva masovnih protesta građana. Pritom, za njih je u drugom planu dokument koji su stranke, ne samo iz Saveza za Srbiju, nazvale Sporazumom sa narodom.

Štrčanje, istrčavanje i zakucavanje

Ilustrativan je, najpre, trenutak ovog dodavanja gasa. Stranka slobode i pravde Dragana Đilasa, koju neki smatraju stožerom Saveza za Srbiju, napustila je okrugle stolove. Ali, odluku o bojkotu prolongira do početka septembra, kao da želi da osmotri rezultate napuštenog stola. Druga članica Saveza za Srbiju, Narodna stranka Vuka Jeremića, odlučila se za bojkot. I Dveri Boška Obradovića tome su bliže, samo se čeka odluka. Za Demokratsku stranku, koja se pritom lagano “reujedinjuje” mnogi, posebno oni koji se pozivaju na “struje” u njoj i neke stare funkcionere-članove poput Gordane Čomić, tvrde da je u dilemi kao što su u dilemi i predstavnici tih struja. Ipak, u tom političkom trenu Milan Antonijević, šef jednog od inicijatora razgovora posle skepse o nastavku, najavljuje da još dve sesije već “ćoškastog stola” neće biti odlagane.

Istovremeno, što se tiče udruženja građana 1 od 5 miliona, koje je od  početka u delu demonstranata trpelo javne i “mrežne” kritike – primetno je aktivnije. Njegovi predstavnici vidljivi su i dobijaju i batine u nekim novim akcijama. I protesti građana subotom u Beogradu, iako brojem znatno manji no u (naj)hladnijim mesecima, ne prestaju uglavnom zahvaljujući njima. A razlog za opadanje njihove brojnosti i intenziteta uglavnom se može pripisati “nemaštovitosti” stranaka koje su saučestvovale u protestima.

Može se, dakle, zaključiti da ovakva pozicija 1 od 5 miliona proističe iz njihovog uverenja da oni, iako kooperativni sa strankama, baštine najviše tekovina velikih, pa posustalih građanskih protesta. Ovo štrčanje i istrčavanje i “zakucavanje” bojkota i rokova i radikalnost u odnosu na stranačku opoziciju ne pada u oči samo zbog toga. Makar u simboličkoj ravni, iz te tačke mogu se videti i suštinskije pretpostavke o sudbini bojkota. Najpre, ko će koga predstavljati na sledećim izborima, a posebno ko su u tome nezadovoljni građani.

‘Bojkotaši’, ‘antibojkotaši’ i ‘kolebaši’

Zamislimo li napred rečeno kao izoštrenu lupu, videćemo svu postojeću ambivalentnost i dodatnu (is)komplikovanost političke scene, posebno na opozicionoj, “antivučićevskoj” strani. Sindrom “ko nije sa nama svakako je vučićevac” postoji sve vreme od dolaska ove vlasti. Ali, posebno je u ono malo javnog prostora pojačan momentom povlačenja većeg dela opozicije iz gotovo svih skupšina, na svim nivoima.

Tako su stvoreni pojmovi prave i lažne, odnosno “Vučićeve” opozicije, gde su, osim, s pravom, “šešeljevaca”, svrstani i “čedinisti” (Liberalno demokratska partija Čede Jovanovića) i “čankisti” (Liga socijaldemokrata Vojvodine Nenada Čanka). Povrh toga, u “čaršiji” deo “znajača” (posprdni piroćanizam za znalce!) i dobar deo opozicije sumnjiči da radi za Vučića. Savez za Srbiju i “sporazumaši” sa narodom van Saveza ostali su neodređeni prema činjenici da se u parlament vratila u međuvremenu na razvalinama pokreta “Dosta je bilo” nastala Stranka moderne Srbije. Tu je i grupa nezavisnih poslanika spremnih da “šuruju” sa Savezom za Srbiju i nekim drugim opozicionarima, ali njima se retko lepi pridev “provučićevski”, kao što se dosta štedi i “čomićevska” linija Demokratske stranke u parlamentu.

Pri ovim, naoko, idejnim, ali više partijsko-interesnim razmimoilaženjima, umesno je pitanje koliko dodatno usložnjena podela u opozicionom krilu. Dobijamo grupe “bojkotaša”, “antibojkotaša” te onih  koji se kolebaju, plus stranaka i strančuljaka koje će odlučiti “tek kad izbori budu raspisani”. Pritom većina tih snaga ako nije u užem krugu članica Saveza za Srbiju, jeste u širem – potpisnika Sporazuma sa narodom.

Bojkot ‘jede’ apstinente?

Postoji i jedna, što se prelaska cenzusa tiče, respektabilnija stranka SPAS Aleksandra Šapića, vaterpoliste i dugogodišnjeg predsednika velike opštine Novi Beograd, koja dosad nije htela ni s kim. Ali, kako sada izgleda, sklona je da s Demokratskom strankom Srbije (“ex-koštunicisti”) napravi koaliciju. I istrgne je iz Sporazuma s narodom. Čisto statistički, među antibojkotaše će se svrstati i niz izmišjenih pokreta i stranaka kojim vlasti uvek dodatno mute vodu izbornih lista.

Otuda insistiranje mlade i male političke grupacije 1 od 5 miliona kao da ide za tim da privoli na što širi bojkot sve one grupe nezadovoljnika iz protesta i među pristalicama stranaka i van njih. Taj apel, međutim, gubi na snazi ne samo zbog upitne relevantnosi ovog udruženja, već i zbog toga što delom “ide u prazno”. Jer, među “do pet miliona” zimušnjih uličnih šetača, vidimo, ima onih koji sigurno neće bojkot. A pitanje je da li će oni u kampanji promovisati samo svoje programe, ili se toliko “odmetnuti” pa pribegnuti i antibojkot agitaciji.

Niko nije dovoljno analizirao ni odnos apstinenata i budućih bojkotaša. Ovih prvih ima na nekoliko poslednjih izbora oko 40 odsto. Uz dobru kampanju za bojkot, broj glasača se može više nego prepoloviti. Čak i razjedinjenost opozicije u odnosu prema izborima potencijalno može da dopuni bojkot-listu, jer će deo birača neizlaskom želeti da “kazni” opoziciju. Ali, nasuprot postoji verovatnoća da među biračima iz redova razočaranih i apstinenata može da bude onih koji bi razjedinjenu opoziciju kaznili time što bi glasali za neke koji izbore ne bojkotuju, a bili su u protestnim kolonama. Pa i za one koji nisu šetali. (Pominjani SPAS i Demokratska stranka Srbije, i u koaliciji ili bez nje, mogu da budu primer za tako nešto.) Izazov bojkota, dakle, istovremeno uslovno i povećava, ali i “jede” broj apstinenata.

Ključno pitanje Zapada

Tu se dolazi do ključnog, pitanja koje Zapad ima u vidu kad se protivi bojkotu zbog famoznog legitimiteta parlamenta za kosovske odluke. Pozivari građana na bezuslovan bojkot možda to i nisu imali u vidu, ali su osvetlili problem – ko u svemu tom zamešateljstvu govori u ime “građanista”, dakle građanski, demokratski i proevropski opredeljenih birača, pošto su građanski protesti obuhvatali šire grupacije nezadovoljnika.

Zagovornici bojkota neće dati taj legitimitet, istovremeno skidajući sa sebe odgovornost za kosovski rasplet. Ako se tome prdruži i Demokratska stranka, “građaniste” će, ako prođu cenzus, predstavljati “čedinisti” i “čankisti”. I Pokret slobodnih građana Sergeja Trifunovića, koji je sada u dvoumici, čak bliže odluci da ne bojkotuje, a ima šanse da pređe cenzus, što mu, svakodnevno opsednut rejtinzima, i Vučić priznaje. Ali, postoji bojazan da u kosovskim odlukama Pokret slobodnih građana odigra “negrađanski”, protiv Vučića, što se Liberalno demokratskoj partiji i Ligi socijaldemokrata Vojvodine, ako prođu, neće desiti.

Uz rastur glasova onih koji su “birali” ispodcenzusne igrače, možda čak i “šešeljevce”, vladajuća koalicija na ovako legitimisanim izborima, i uz smanjenu izlaznost, moći će da se nada i dvotrećinskoj većini. Tako može biti otvoren put za kosovsko rešenje pre američkih predsedničkih izbora u novembru 2020. godine, makar i uz “lažnu” opoziciju. A prava, građanska, neće ni postojati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera