‘Ružni Amerikanci’: Od Kermita Roosevelta do Johna Boltona

Bivši CIA-in operativac Kermit Roosevelt i trenutni savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton (AP)

Objavljivanje Ružnog Amerikanca 1958. kreiralo je senzaciju u SAD-u. Oštru kritiku arogantnog i nesposobnog američkog diplomatskog provincijalizma, ovaj roman su kao upozorenje napisala dva Amerikanca – Eugene Burdick i William Lederer – svojim sunarodnjacima Amerikancima. To je kritička optužba gluposti i neznanja, arogancije i nesposobnosti onih zaduženih za predstavljanje države.

Nakon što je pročitao knjigu 1961, predsjednik John F. Kennedy je odlučio osnovati Mirovni korpus, dobrovoljnu organizaciju koja šalje Amerikance u različite dijelove svijeta da pomažu s razvojem i pokušaju oponirati negativnim percepcijama SAD-a kao imperijalne sile. Razlika i udaljenost između realnosti Ružnog Amerikanca i ideje „Mirovnog korpusa“ je bojno polje između dvije suprotstavljene sile koje polažu konkurentska prava na dušu ove nacije.

Nedugo nakon fenomenalnog uspjeha, ovaj roman je adaptiran u film u kojem su glumili Marlon Brando, Sandra Church i Eiji Okada. Orignalni roman i filmska adaptacija učinili su Ružnog Amerikanca jednim vidom znamenja onoga što boli američku politiku u domovini i u inozemstvu.

Danas, kada se američka ratna mašina sprema za još jedan napad na udaljenu lokaciju kako bi potvrdila svoju imperijalnu moć, korisno je ponovo pročitati ovaj roman i razmišljati o njegovoj dosljednoj relevantnosti.

Ko su ‘Ružni Amerikanci’?

Ružni Amerikanac je fikcija ali zasnovan na činjenicama. Sarkhan, fikcionalna država u kojoj se odvija radnja, alegorijsko je ime za bilo čiju domovinu koja prima aroganciju i neznanje „ružnih Amerikanaca“. Sarkhan je bio Vijetnam. Sarkhan je bila Gvatemala. Sarkhan su bili i ostali Irak, Afganistan i Palestina. Sarkhan je bio i ostao Iran.

Već drugi put u mom životnom vijeku još jedan „ružni Amerikanac“ spletkari protiv toka historije u mojoj domovini. Proveo sam veći dio odraslog života misleći na ime Kermit Roosevelt kao na utjelovljenje opasnog zla. Danas, izopačeni lik Johna Boltona zasjenjuje uspomenu na Kermita Roosevelta.

Ko su ova stvorenja?

Kermit Roosevelt Jr. (1916 -2000), unuk američkog predsjednika Theodorea Roosevelta, bio je obavještajac koji je u saradnji CIA-e i MI6 organizovao zbacivanje Mohammada Mossadegha, demokratski izabranog premijera Irana u augustu 1953. godine.

Imao sam svega dvije godine kada je taj sudbonosni državni udar promijenio tok historije u mojoj domovini. Potkopao je demokratski pokret i dozvolio Pahlavijevom režimu da učvrsti vlast. Deceniju kasnije, ajatolah Khomeini je pokrenuo svoj prvi militantni šiitski puč protiv Pahlavija i preinačio iransku političku kulturu u izrazito islamske termine, s čijim posljedicama još živimo.

Za Irance je to zlobno, vulgarno, nepristojno i pljačkaško miješanje u njihove demokratske težnje ostalo najtraumatičniji događaj 20. stoljeća.

Šezdesetšest godina kasnije, svjedočim kako još jedan „ružni Amerikanac“ kroči Rooseveltovim stopama. Njegovo ime je John Bolton, glavni je zagovornik katastrofalne američke invazije na Irak, pokvareni islamofob i bivši predsjednik ultradesničarskog i antimuslimanskog Instituta Gatestone. Ova nečasna institucija je poznata po širenju laži o muslimanima – tvrdi da je prisutan „džihadistički puč“ koji može dovesti do „velike bijele smrti“ – kako bi podstakla mržnju protiv njih i ustrašila, ućutkala i otuđila ih.

U svojim dijaboličkim planovima da započne rat protiv Irana, Bolton uzima stranicu iz Rooseveltovog priručnika. Baš kao što je CIA-in operativac koristio korumpirane iranske političare i lažne vijesti da potakne na mržnju protiv demokratski izabrane iranske vlade, danas njegov nasljednik, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, želi masovno proširiti lažne informacije i uspostaviti operaciju sa Mujahedin-e-Khalqom (MEK), militantnom terorističkom organizacijom. U međuvremenu, on je također nastavio sa ugrožavajućim sankcijama koje dodatno pogoršavaju ekonomsku krizu u ovoj državi i čine živote običnih Iranaca nepodnošljivim.

Istina je da režim koji Bolton napada nije potpuno nedužan. Bez sumnje čuvari Islamske Republike imaju svoj udio sramotnih intervencija u svim problematičnim tačkama u regiji – od kojih je najodvratniji aspekt njihova uključenost u Siriji da drže ubilačkog Bashara al-Assada na vlasti.

Ali ko će baciti prvi kamen? SAD, Saudijska Arabija, Izrael, Turska, Rusija? Koja je država upravo ondje gdje bi trebala biti? Koja nije uključena u monumentalne ljudske nedaće?

Pogoršavajući već katastrofalan prizor na Bliskom istoku, Boltonov rat protiv Irana rezultirat će ničim drugim do beskrajnom noći smrti i uništenja u regiji – dodajući milione Iranaca afganistanskim, iračkim, palestinskim, sirijskim i jemenskim žrtvama rata.

Imperijalni režim bez legitimiteta

Bolton je strašni ostatak čistog nasilja i bezobzirne okrutnosti koji pokreću cionističke kršćanske zelote u njihovim krstaškim pohodima protiv muslimana. On je utjelovljenje najnižih i najrasističkijih korijena američkog imperijalizma.

Režim kojem on služi je najgolišavije i najvulgarnije lice životinjske moći, kojem nedostaje bilo koja sličnost sa legitimitetom – nasilnik kukavica koji trenira svoje vojne mišiće. Na njegovom čelu je arogantni predsjednik trgovac koji – suočen s mogućnošću opoziva – nema grižnje savjesti o korištenju ratne mašine koja mu je na raspolaganju da ponovo postigne političku relevantnost i napuni svoje džepove.

Ali svijet mora znati da nisu svi Amerikanci ružni, nisu svi fanatični imperijalisti – Boltoni i Roosevelti. Šta je sa nebrojenim plemenitim Amerikancima – sinovima i kćerkama originalnih nacija koji su krasili ovu zemlju, afričkim robovima koji su dovedeni u ovu zemlju u lancima, milionima imigranata koji su došli na ove obale u očaju ili nadi sa sve četiri strane svijeta? Zar i oni ne polažu pravo na ovu zemlju – da je redefinišu i vrate u njedra čovječanstva?

Kada je u pitanju Iran, historija nam je dala priče o dva plemenita Amerikanca da budu protuteža svojim ružnim sunarodnjacima i da drže stvari u kontekstu. Jedan je Howard Conklin Baskerville (1885-1909), nastavnik u američkoj misionarskoj školi u Tabrizu, koji se borio za iransku demokratiju. Samo dvije godine po dolasku u Iran 1909, pridružio se prodemokratskim snagama koje su se suprotstavile kadžarskim rojalistima tokom Ustavne revolucije 1906-1911 i poginuo je braneći grad Tabriz od njihovog napada.

Drugi je William Morgan Shuster (1877-1960), američki advokat i državni službenik koji je, tokom iste te revolucije, doveden da pomogne da se država izbori sa velikim dugom kadžarske kraljevske porodice. On ne samo da je pokušao pomoći revolucionarima finansijski već je također odolijevao miješanju dvaju carstava – ruskog i britanskog – koji su tražili da ga prognaju. Po povratku u SAD, Shuster je napisao knjigu Gušenje Perzije – oštru kritiku ruskog i britanskog imperijalnog nasilja.

Za njihovu službu i posvećenost demokratskim težnjama iranskog naroda, i Bakersvilleu i Shusteru je odata najveća počast u panteonu perzijske poezije ustavnog perioda.

Svaki put kada pomislim na Kermita Roosevelta i Johna Boltona, sjetim se Bakersvillea i Shustera i kažem sebi: „Najgora stvar u vezi SAD-a je što uvijek ima nade za njega.“

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera