Rusko pozorište se zaledilo ili truli

Obično mladi dramaturzi ne vide scenu kada pišu (AP)

Andrej Slapovski je romansijer, dramski pisac, scenarista. Ako govorimo o njegovoj literaturi, dobitnik je svih značajnih ruskih književnih nagrada. Dobitnik je prve evropske pozorišne nagrade (koja ima status pozorišnog Oskara) za dramu Moj mali trešnjik.

Kao televizijski scenarista u Rusiji ima kultni status. Učestvovali smo zajedno na festivalu „Autorska scena“, koji se održava svake godine u drugom ruskom gradu. U Rjzanju je ovog juna održano 30. izdanje tog festivala koji promoviše mlade dramske pisce, a gde sam bila pozvana kao gost kritičar.

Slapovski pripada vrsti renesansih ličnosti, koja je, nažalost, danas vrlo retka. Vrlo širokog kruga delovanja i obrazovanja, pripada onim ljudima koji imaju hrabrosti da na svet gledaju, resko, ali, neću reći optimistično, možda je tačnija reč – vitalno. 

  • Koje su tendencije savremene dramaturgije u Rusiji?

Tendencija je kod nas odavno samo jedna – pozorište samo za sebe, dramaturgija sama za sebe. Govoreći ovo mislim na standardno repertoarsko pozorište  tj. 90 posto pozorišta u Rusiji. Ili čak više. Ta pozorišta su pod jedan – državna; pod dva – moraju da pravdaju svoje postojanje i da zarađuju novac. Nema ni grantova, ni fondova, ni investitora, jer privatna inicijativa i udruženja građana su kod nas sumnjiva. Iz toga sledi: 1) teatar se stalno osvrće na činovnike, 2) i na široke mase (publiku). Trudi se da udovolji i jednim i drugim. A dramaturge ne zanimaju ni država ni široka publika. Zato se oni i ne sreću.

Dramaturzi eksperimentišu, pozorište se zaledilo ili truli. Nedavno sam video mesečni pozorišni repertoar moskovskih pozorišta. Imao sam deža vi: isti autori i isti naslovi kao i pre trideset godina. Pozorište ne zna i ne želi da zna za savremenu dramu. Ali  ni dramaturgija, uključujući  novu, savremenu, ne poznaje pozorište. Zašto se pišu drame? Za mene je to misterija. Pretpostavljam da za mnoge to predstavlja način mišljenja. U svakom trenutku, u bilo kojoj političkoj situaciji u pozorištu se pojavljuje  400-500 drama godišnje. Između 10 i 20 od njih su zanimljive, dve do tri dobre. Neke dospevaju u pozorište preko pozorišnih seminara i laboratorija. Može se reći da je to najčešći način. Mi provodimo svoje seminare u pozorištima. I tamo odjednom vide da je to zanimljivo. To jest, dok ne gurneš nešto pod nos, ne primećuju.

Obično mladi dramaturzi ne vide scenu kada pišu. Oni vide sobu. Ili kadar, kao u filmu. Ili monitor kompjutera. Obično su tamo dvoje, dijalog. Ili jedan (jedna). Monolog. Čet na fejsbuku je zanimljiviji od toga – tamo je polifonija. Obično je struktura drame takva da prvo pričaju dvoje, posle još dvoje, pa još. Glavni junak putuje od mizanscena do mizanscena. Naći dramu, u kojoj u isto vreme na sceni postoji četiri-pet likova i da svako od njih ima svoju liniju razvoja skoro je nemoguće. Možda, zato što autor vidi ovaj čet, ne sa strane, već samo iz sebe. Ja, i zamišljeni sagovornik. Ali to svakako odražava savremene trendove u životu.

Kod iskusnih dramaturga je raznovrsnije, zanimljivije. Međutim, mnogi se distanciraju od realnog pozorišta, bilo pre nego stignu do njega, bilo razočarani u njega. Kuročkin, Ugarov, Durnenkov, Gremina, Dragunska, Prjažko (Belorus, ali piše na ruskom), Vorožbit, Slapovski, Viripajev, Sigarev i tako dalje. Neki uspevaju i da eksperimentišu i da ponekad pogode zahteve savremenog pozorišta. Koljada, Jaroslava Pulunović, Slapovski, ponekad i Viripajev i Dragunska).

  • Spisateljica Ksenija Dragunska smatra da je rusko pozorište jako raznovrsno i  “raznoplemeno”. Neka plemena se nikad ne susreću. Kako doživljavate rusko pozorište?

Slično. Ali ja ne bi tako nazvao pozorište. Postoji jedno ogromno pleme realnog pozorišta. I poprilična količina drugih, ali ne plemena već pojedinaca. Pojedinačnih reditelja, pojedinačnih pozorišta i kritičara. Pojedinačnih predstava. To jest velika močvara u kojoj se nalaze pojedinačna ostrvca. Na tim ostrvcima se i dešava sve, razvija se savremeno pozorište. Zato uz veliki napor može da se vidi puno različitih stvari. 

  • Da li je ruskom pozorištu potrebna razmena i saradnja sa drugim državama?

Da. Uvek. Naši reditelji, glumci i autori nemaju pojma šta se tamo dešava. A trebalo bi.

  • Ako se smatra da je realizam mrtav, kako vi vidite budućnost ruskog pozorišta?

Tu i jeste paradoks. Možda je realizam mrtav, ali – samo u teoriji. A u stvarnosti on cveta širom cele Rusije.

Između ostalog, skoro sve drame mladih su nerealistične. Oni gledaju savremene filmove, čitaju knjige, imaju predstavu o svetskim tokovima modernizma, postmodernizma, novog realizma i tako dalje. Zato i pišu tako. Voleo bih da pozorište bude raznovrsnije i da se trudi da vaspitava ukuse publike, a ne da ide za njima. Svestan sam toga da će pozorište u većini slučajeva ostati arhaično, muzejsko. Muzej takođe nije loš.

Bila bi poželjna dva faktora. Prvi – da se država, pomažući pozorištima, ne meša u stvaralački deo i drugi – razvoj povoljne klime za privatne investicije i rad pozorišnih fondova. Ali i jedno i drugo je vezano za promenu političke atmosfere u zemlji. Bojim se da će od marta 2018. ona ostati nepromenjena još šest godina.

  • Kakva je budućnost Rusije i Evrope po Vašem mišljenju?

Biće teško i zanimljivo. U toku je preraspodela uloga. To uvek rezultira konfliktima, kao u pozorištu. Ili čak u cirkusu. Na primer: Ukrajina je poželela da bude beo klovn pored riđeg. Kao rezultat sad imamo u areni dva riđa klovna koja zasmejavaju ceo svet. A treći riđi klovn, Amerika, želi da bude večiti inspektor u areni. Svako se zabavlja na svoj način. Može da se učini da je to ozbiljna stvar – politika, ekonomija. Ali mi ponekad zaboravljamo koliko je umešano lične gluposti u odnose među državama i regionima.

A još imam predosećaj da se u Rusiji mora nešto desiti. Tačnije, ja bih to želeo. Zato što u ovom trenutku nema pokreta, nema razvoja. Svi se čude kako većina Rusa to podržava. Sve je jednostavno i svodi se na to da izbor ne postoji, ali ne treba zaboraviti jednu osobinu našeg naroda (moguće da je to zajednička slovenska crta) – iako izgleda da smo se pomirili sa situacijom, potajno se nadamo čudu. Mi volimo čudesa, priželjkujemo ih. Sad ću početi da prepričavam tekst koji upravo pišem. Nešto kao pamflet. U njemu jedan od junaka priča o tome: „Hej, narode, vi nemate pojma kako narod želi čudo! Čak ni sam ne zna koliko ga želi! Isti taj Krim, oko kog se vi svi svađate, a ja se smejem. Zašto se smejem? Zato što vi ne vidite najbitnije: Krim je za ruski narod postao čudo! Niko nije ni pomišljao da će on biti naš. Kad odjednom – izvoli! Kao poklon deci za Novu godinu, a predsednik kao Deda Mraz. Naravno, narod ga je odmah zavoleo. Džaba su počeli i u Novorosiji da se nadaju – dobro čudo može da se desi samo jednom!“

A dešava se ponekad da narod može sam da napravi čudesa, da ne čeka poklone i da izabere sebi nove čudotvorce – 1917.  se baš to i desilo. I 1991. A ko bi mogao da pomisli!

Evropi  želim da izdrži novi talas velikog preseljenja naroda. Ne bi bilo loše zabraniti slobodu veroispovesti svuda osim u privatnim, ličnim prostorima. Kod kuće i u hramovima. Muslimanima, katolicima, protestantima, svima. I zabraniti svako iskazivanje religijskih rituala na javnim mestima. To jest stvarno odvojiti sve religije od države. Ako ti se ne sviđa – idi tamo gde je to dozvoljeno. Jer meni se čini da je religioznost jedan od najdestruktivnijih elemenata. Vernici tvrde da su ostali takođe ljudi. Ali nikad neće prihvatiti da su isti. Drugačije rečeno: i majmuni su sisari, ali razumni smo samo mi.

Izvor: Al Jazeera