Rusija na Balkanu najviše koristi ‘Petooktobarsku revoluciju’

Rusi su mnogo uložili u 'meku moć' kako bi utjecali na prijateljske države, piše autor (EPA)

Zamislite da na redovnim izborima na zapadnom Balkanu na vlast dođu socijaldemokrate, levičari ili građanska liberalna opcija, koji nude promenu napetog i ratnog diskursa između bivših jugoslovenskih republika, pozivaju na pomirenje i suočavanje sa prošlošću. Nije teško u toj fikciji zamisliti kontinuirane ulične proteste desničara koji bi nakon toga usledili. Brojne, pretežno nacionalističke, omladinske organizacije bi se udružile u široki front. Pozivali bi na očuvanje vere, tradicije i porodičnih vrednosti; agitovalo bi se protiv NATO-a i Evropske unije.

Kao istinu branilo bi se slobodu fejk-njus informisanja na ružičastim televizijama i stranim medijima despotskih država. Parade ponosa postale bi novo bojno polje, sa brojnim žrtvama sa obe strane, kao što je to bilo u Beogradu 2010. godine. Na demonstracijama desničari bi slavili fašističke figure iz Drugog svetskog rata i haške osuđenike iz ratova devedesetih, a u masi bi se, pored raznih nacionalističkih transparenata, viorile zastave Ruske Federacije i portreti Vladimira Putina.

Za ovakvu sliku uopšte ne treba puno mašte, ona je već viđena i sigurno će se odigrati ukoliko opadne popularnost i podrška duboko ukotvljenim stabilokratskim režimima, posebno onim personalizovanim u likovima Aleksandra Vučića i Milorada Dodika. Mada ovakvu sliku nije teško zamisliti ni u Makedoniji, Crnoj Gori, uz pojedine drugačije nijanse, čak ni u Hrvatskoj. Ono što je novo u ovim desničarskim “Petooktobarskim revolucijama” jeste njihovo dijametralno suprotno vrednosno usmerenje: protiv Zapada i liberalnih demokratskih vrednosti.

Osveta za ‘šarene revolucije’

Kako se, posle 18 godina, iz euforije “Bager revolucije”, u kojoj je na ulici srušen jedan krvnički režim i kada se težilo da se Srbija ponovo vrati zajednici zapadnih saveznika sa kojima je bila veliki deo XX veka, stiglo u političku amneziju i jak zagrljaj Moskve? Uz samoviktimizaciju zbog poraza ideje “velike Srbije”, znatnu ulogu u zaokretu i promeni spoljnopolitičkih emocija odigrala je ruska “meka moć” na Balkanu, posebno u Srbiji i bh. entitetu Republika Srpska. Rusija je takav korak učinila potpuno planski, kao osvetu za “šarene revolucije” koje je Zapad podržao u zoni koju Moskva smatra sferom svojih interesa u prvoj dekadi 2000-tih.

Da bi se tu tezu razumelo, stvari treba posmatrati iz pozicije Moskve. Ruska “meka moć”, o kojoj se toliko govori poslednjih godina, nije ništa novo do set metoda koje je Zapad primenjivao na prostoru bivših socijalističkih republika kako bi se tokom devedesetih i početkom dvehiljaditih borio protiv postkomunističkih i proruskih autokrata. Metod mobilizacije liberalne, proevropske, prodemokratske omladine u politički proces uspešno je primenjen prvi put na parlamentarnim izborima u Slovačkoj 1998. godine, kada je smenjen nacionalistički lider tvrde ruke Vladimir Mečjar.

Slična situacija bila je 2000. godine u Hrvatskoj, kada je, nakon decenije vladavine, u dobro koordinisanoj kampanji na izborima poražena Hrvatske demokratska zajednica. Iste godine, ali uz masovne demonstracije, pao je i daleko autoritarniji Milošević. Zatim je domino efekat zahvatio ceo postsovjetski prostor. Omladinci i studenti, siti relikvija korumpiranih aparatčika, bili su osnovna pokretačka sila tih pokreta, nadajući se boljoj budućnosti i “kraju istorije”, barem što se tiče despotija. Skoro iste zastave sa pesnicom srpskog Otpora i gruzijske Kmare preplavile su svetske medije. Narandžasta i roza bile su boje bunta omladinaca iz ukrajinske Pore i kirgiskog KelKela.

Kako je Unija razočarala Rusiju

U “šarenim revolucijama, koje su bile difuzni talas onih sa balkanskog dela postsocijalističkih država, pali su režimi Eduarda Ševarnadzea u “Revoluciji ruža” 2003. godine u Gruziji, Leonida Kučme u “Narandžastoj revoluciji” 2004. godine u Ukrajini i Askara Akajeva u “Revoluciji lala” 2005. godine u Kirgiziji. Uzdrmani su bili gotovo svi proruski režimi od Beograda do Biškeka. Rusija je zbog toga bila politički frustrirana, a “šarene revolucije” su postale njena noćna mora. Moskva je glasno protestovala protiv SAD-a, ali je najviše bila razočarana Evropskom unijom, koja je, takođe, podržala takav način promene vlasti.

Tu je početak kraja ruske evropske priče, koja je ratnu kulminaciju dobila 2014. godine, u krvavoj revoluciji na Majdanu, aneksiji Krima i hibridnom ratom na Donbasu. Rusi su od tada puno uložili u “meku moć” kako bi uticali na prijateljske države, ali kontra demokratskim merama. Ujedno su to postale i preventivne mere. Stvorene su brojne nevladine organizacije koje sarađuju sa ruskim, šire ideje o bratstvu i Evroazijskom ekonomskom savezu, koji se smatra svojevrsnim obnavljanjem bivšeg SSSR-a, kao alternativi EU.

Postoje fondacije i centri koji podržavaju nacionalističke, konzervativne antiliberalne i hrišćanske pravoslavne sadržaje, ali na veoma netransparentan način. Podržavaju se antidemokratske i anti-EU ideje, a kod Srba na Balkanu podstriče se revizionistička raspoloženja, posebno kada je reč o ratovima iz 90-tih. Sve ovo ne treba odvajati od “hibridnog rata”, koji Rusija vodi od kopnenih ratnih operacija do hakerskih napada, kako bi se kao uticajni geopolitički igrač vratila na međunarodnu arenu.

Nije isključen ni ‘sivi scenario’

Otporaši su pre 5. oktobra na protestima darivali cveće policiji u kordonima, dok desničarska internacionala poslednjih godina u Rusiji i Srbiji organizuje vojne kampove za obuku maloletne dece. Iako se veliki deo ovih aktivnosti ne vrši na državnom nivou, zvanična Moskva je direktno stala iza sprečavanja međunarodnog priznanja genocida u Srebrenici, čime je postala svetionik srpskog radikalizma na Balkanu.

U Srbiji se 5. oktobar nikako ne obeležava. Za partije režima to je poraz iz prošlosti, a za postrevolucionarne stranke to je prokockana šansa, koja je na vlast vratila učenike Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja. Srpski desničari ga smatraju zapadnom zaverom, a levičari – neoliberalnom. Duh “šarene revolucije” ipak živi i verovatno će u budućnosti još donositi slične rezultate i rušiti diktatore u državama gde makar malo postoji demokratskog potencijala. Poslednji primer toga je “Ljubavna” ili “Baršunasta revolucija” u Jermeniji, u kojoj je na uličnim protestima u aprilu ove godine srušen dugoročni promoskovski režim Serža Sargsjana.

Međutim, “sivi scenario” mogao bi nastati ukoliko bi se sukobile te dve vrste “meke moći”, dva politička koncepta i dva sveta – “šareni” liberalni i “crni” nacionalistički. To je opasan potencijal za nove društvene podele i unutrašnje konflikte u tranzicionim državama koje nisu deo EU-a, ali ni pod tvrdim diktaturama Vladimira Putina ili kineskog predsednika Xi Jinpinga.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera