Rudnik iz kojeg vade gljive

Kopanje rude već četvrt vijeka odsustvuje iz Ljubije, rudarskog gradića kod Prijedora koji upravo slavi stogodišnjicu industrijskog kopanja rude željeza.

Nekadašnji gigant rudarstva i mjesto gdje je bilo posla za svakoga ko je želio i mogao raditi, sada djeluje sablasno, gotovo napušteno. 

Jedina ruda koja se iznosi iz industrijskih okvira Ljubije je gljiva. Rudnik željeza Ljubija postao je – rudnik šampinjona.

Umjesto teške mehanizacije i rudarskih čizmi, sada su u krugu rudnika operativna građevinska kolica i lagano obučeni uposlenici u udobnim patikama.

Uzgoj gljiva započet je kao inicijativa kojom se trebao ispoštovati moralni dug prema nezaposlenom stanovništvu te rudarske mjesne zajednice. Nakon godinu dana poslovanja, inicijativa je prerasla u ozbiljan i vrlo respektabilan poslovni projekat.

„Mi smo imali moralni dug prema stanovnicima Ljubije, to je mjesna zajednica koje je sve do 1964. godine bila opština, ona je imala prvi Dom kulture kada Prijedor nije ni postojao. Kada već, iz objektivnih razloga, ne možemo reaktivirati rudnik, iskoristili smo kapacitete kojim raspolažemo za uzgoj šampinjona i na taj način posijali sjeme nekog novog vida poslovanja koji će lokalnom stanovništvu ponuditi posao“, kaže direktor Rudnika željezne rude Ljubija u Prijedoru, Stanko Vujković.

Berba u rudarskim jamama

U pratećim objektima koji su nekada bili rudarske jame, a kasnije arhitektonski adaptirani u tunele atomskih skloništa, instalirana je aparatura i osnovna mehanizacija potrebna za uzgoj šampinjona.

Ti tuneli su ukopani pod brdom, i prije rata u BiH, na tom su se mjestu proizvodili šampinjoni za potrebe radničke menze, odnosno kuhinje odmarališta na hrvatskom primorju gdje RŽR Ljubija i danas posjeduje smještajne kapacitete.

„Okupio sam nekoliko ljudi koji su radili u našem preduzeću i predložio da započnemo nešto od čega će se za početak uposliti njih nekoliko, a kasnije stvoriti uslove za zapošljavanje većeg broja ljudi“, kaže direktor rudnika Ljubija.

Proces proizvodnje šampinjona

Kompost, koji je osnovni repromaterijal, dolazi u vrećama od 18 do 20 kilograma. Spakovan je u formi briketa četvrtastog oblika i kao takav se slaže na stalaže smještene u dezinfikovanim tunelima za uzgoj. Nakon postavljanja, u roku od 24 sata kompost je potrebno prekriti tankim slojem sterilisane zemlje. Prostorije u kojima se uzgajaju gljive potrebno je da budu očišćene od mikroorganizama, sa regulisanom temperaturom, protokom čistog zraka kao i količinom vlage. Od momenta ubacivanja prve vreće, berba bi trebala početi 18-og dana, a idealan prinos koji prati standardom utvrđeni kvalitet, iznosi između pet i šest kilograma po vreći komposta. Berba se sprovodi u tri vala, i kompletan ciklus eksploatacije jedne vreće komposta traje do 45 dana. Nakon toga, kompost je potrebno zamijeniti.

Proizvodnja šampinjona u rudarskim tunelima je započeta prošle godine uz inicijalni karakter „pilot projekta“. Bilo je potrebno vidjeti da li je to ostvariv i održiv oblik privređivanja. Prvi ciklus proizvodnje je dao urod koji se za početak uspješno plasirao na lokalnom tržištu, a svaka naredna berba je povećavala krug kupaca da bi na kraju vijest o proizvodnji šampinjona iz Ljubije dospjela do kupca iz Evropske unije.

„Došli smo do kupca iz Hrvatske koji je poručio da može kupiti svu našu proizvodnju koju smo u stanju isporučiti prema uslovima i roku“, navodi Vujković.

Ekipa Al Jazeere je prisustvovala prvoj berbi koja je namijenjena za ekskluzivnog kupca iz Hrvatske.

Berba se sprovodi u tri vala, od momenta kada se „zasade“ vreće sa kompostom. Trenutno je zaposleno pet radnika na proizvodnji, dok se u trenutku berbe privremeno angažuju pomoćne radnice, jer kako navodi poslovođa u proizvodnji gljiva Jadranko Tomaš, „za berbu šampinjona je potreba niježna ženska ruka“.

Optimističan projekat

Napravljen je plan za narednu godinu, i cilj godišnje proizvodnje je 150 tona šampinjona. Za to je kupljena adekvatna mehanizacija i aparatura, te je u funkciju stavljeno šest tunela koji su dugi i do 80 metara.

U proizvodnji i plasmanu gljiva, presudan je kontinuitet u proizvodnji jer je riječ o robi ograničenog roka trajanja. Proizvodni ciklus se ne smije prekidati ukoliko se žele postići evidentni rezultati.

„Mušterija iz Hrvatske nam je došla neočekivano, nisamo mogli pretpostaviti da ćemo uzgojem gljive osiguravati egzistenciju našim porodicama. Velik je to izazov jer je za ispunjenje godišnjeg plana potrebno da se poklopi mnogo čega. Prije svega, potrebno je da kompost koji uvozimo bude ispravan, da toplota, električna energija i vodosnabdijevanje budu idealni, da su objekti čisti od zaraza, jednostavno pred nama je puno posla i planiranja, ali motivisani smo“, govori Tomaš.

„Na nama je samo da se organizujemo i to sve sprovedemo u djelo. Aministrativne barijere smo riješili, sve dozvole i certifikate smo prikupili, i kupca za šampinjone obezbijedili. Mi se sada trebamo tehnički usaglasiti da napravimo takav ciklus da svaka tri dana imamo ubranih tonu i po gljiva“, kaže Vujković.

Zadani cilj isprva djeluje visokopostavljen, ali situacija sa terena govori da je tempo i kvalitet proizvodnje šampinjona u Ljubiji jako blizu tih brojki.

 „Osim proizvodnje svježih gljiva, želimo stanovnicima tog mjesta dati tračak optimizma da se industrija može vratiti i u njihovo mjesto. Mi imamo infrastrukturu i objekte da ukoliko se nađe strateški partner, proizvodnja može zadovoljiti i preradu šampinjona“, govori Vujković.

Optimistični scenario razvoja navodi da bi prema potrebama zadate proizvodnje, moglo biti mjesta za 15 stalno zaposlenih radnika, dok bi u toku berbe po potrebi trebali angažovati još berača, i to isključivo, mještana Ljubije.

Izvor: Al Jazeera