Roza El-Hasan: Ljudi misle da sam luda vizionarka

Róza El-Hasan je je mađarsko-sirijska umetnica koja slovi za jednu od najangažovanijih na evropskoj savremenoj umetničkoj sceni. Pomoću objekata, crteža i instalacija pokušava da prenese vizionarske ideje o pojmu doma i da navede na odgovorno razmišljanje o globalnim migracijama. Prepoznatljiva je po uključenosti u društvena i ekonomska pitanja, ali i po eksplicitnoj solidarnosti sa tražiocima azila i žrtvama humanitarnih katastrofa. Njena međunarodna karijera je počela na Venecijanskom bijenalu 1993, posle čega je izlagala na najistaknutijim mestima svetske umetničke scene.

• Započeli ste umetničku karijeru izražavajući se kroz različite medije od crtanja i slikanja do performansa i instalacija. Ali, u kasnim devedesetim godinama postajete više okrenuti društvenim i ekonomskim pitanjima kroz angažovanu umetnost. Koliko vas to danas definiše?

– Postojao je pokret u devedesetim godinama kada su umetnici bili skloni da posećuju oblasti gde je kriza i da se angažuju sa ljudima, recimo u slučajevima džentrifikacija u predgrađima. I devedesete su veoma bitne jer su svi umetnici davali stejtmente u kojima su sadržani aktivistički zahtevi. Za mene je početna tačka 1998. godina, a pre toga sam se bavila samo nefigurativnom i apstraktnom umetnošću. Te godine sam na Bijenalu umetnosti u Sao Paolu upoznala Milicu Tomić iz Srbije i umetnike iz Slovenije, Albanije i drugih zemalja i oni su izvršili veliki uticaj na mene zajedno sa misliocima iz lakanovske filozofske škole. Tada smo uradili brojne performanse, a ja sam počela tako što sa izrađivala figure od drveta koje su predstavljale žrtve ljudi zatečenih u ekstremnim situacijama. Organizovali smo u to vreme nezavisna okupljanja u Beogradu, a glavno mesto bio je kafe Karmin. To mesto je bilo andergraund u bukvalnom smislu jer se nalazilo u podrumu, a usled ratnih okolnosti nekada nije bilo struje. Posle se pojavila veoma uspešna izložba ‘’Konverzacije’’ (Beograd 2002.) koju je organizovao Branko Dimitrijević što je takođe dosta uticalo na mene.

Ja sam u to vreme bila šokirana ratom u Jugoslaviji i stejtment je bio jako važan. Ali, ne mogu reći da danas razmišljam na način da postavljam neke aktivističke zahteve. Danas, težimo tome da se vratimo u stanje gde mi stvaramo umetnost. I volela bih da pitam ljude, da pitam i teoretičare šta oni danas vide u umetničkim delima. Jer, ne mislim da smo više u obavezi da objašnjavamo šta svako delo znači. To se sada promenilo. Vrlo često, ni sama ne mogu da objasnim sopstveno delo. Ono može biti tihi vrisak protiv nepravde koja je zadesila brojne civile; tihi poziv za promenu na bolje na svim nivoima. Ali, ne znam jesam li dobra aktivistkinja pošto su danas moja dela sve više na simboličkom nivou. Sve više se izražavam kroz sliku i skulpturu, a manje kroz društveni rad i aktivnost.

Roza El-Hassan

• Ipak, daleko ste od situacije pukog posmatranja situacije. Mnogo putujete i vaša publika postaje angažovana u propitivanju različitih problema ili katastrofa.

– Ranije sam bila više kritična u prikazivanju katastrofa. Pošto ih je sada previše u stvarnosti, shvatila sam da nikada neću uspeti jer su problemi postali toliko veliki. Ljudi i dalje žive u strašnim uslovima, nemaju topla skloništa, još uvek nema mira na Bliskom istoku. U nekim situacijama, kakva je migracija, ne mogu se osećati bolje nakon prikazivanja rada. Pa opet, uvek se trudim da učitam pozitivnu poruku umetničkim delima jer mislim da to ima više smisla. I zbog toga ljudi misle da sam luda vizionarka. Ali, ja stalno razgovaram sa ljudima. U tramvaju, autobusu ili tamo već gde se ljudi susreću. Razgovaram sa ženama o njihovim pravima, i uvek se krećem i u hodu razmišljam šta može da se uradi. Kako napraviti neku vrstu balansa i kako nastaviti dalje? Kad je moguće, otputujem u Siriju. Nekoliko puta sam bila u Istanbulu, Egiptu, Dohi i na takvim mestima, na osnovu posmatranja situacije, pojavljuju se skice za moje radove.

Mislim da je veoma zanimljivo razmatrati pitanje publike. Da li je to samo izdvojena publika kojoj prezentujemo umetničko delo ili dotičemo i širu publiku. Ili, čak, ukoliko niko ni ne vidi umetničko delo, ako ne postoji posmatrač uopšte, da li je to i dalje dovoljno jako da zadovolji svrhu. S jedne strane, možemo reći da umetničko delo postoji kao snažan stejtment sam za sebe. Kao nešto što se tiče suštinski egzistencijalnog, mada je nefunkcionalno. Takve su, na primer, moje figurativne skulpture ‘’How to Proceed’’, ‘’Hommage’’ ili ‘’Freedom-sculpture’’. S druge strane, takođe se možemo osloniti na ideju funkcionalnosti kroz arhitekturu ili dizajn kao što su to formulisale Bauhaus i druge modernističke škole. Pri tom, sadržaj može biti subverzivan, spiritualan ili dostići visok metafizički nivo. Možemo slagati višeslojne poruke kroz proces izgradnje. A sve zavisi od načina umetničkog mišljenja.

• Poslednjih godina vaša umetnost se bazira na izgradnji zemljanih kuća što je na različitim izložbama dovođeno u vezu sa  izbeglečkom krizom, ekologijom i arhitekturom. Kako ste dobili ideju da počnete da konstruišete takve vrste kuća-skloništa?

– Počelo je sa tim što je sama situacija konflikta sugerisala da ljudima treba ponuditi topla skloništa. Želela sam da to nekako povežem sa ekološkim razvojem a ne sa konfliktom i ratom. Istovremeno, da se distanciram od političkih izjava u smislu partijske ili etničke politike. I mislila sam da to može biti korisno svima jer smo iznova imali neuspehe. Tako da sam, počev od 2012., razvila ovakve ekološke građevine bazirane na tradiciji seoske arhitekture. Dobila sam prostor ispred Tehnološkog univerziteta u Budimpešti. I, od tada, gradim zemljane kuće bazirane na sirijskoj tradiciji i formi. Mnogo ljudi je u to vreme razmišljalo o mogućnosti vraćanja drevnim tehnikama gradnje pri čemu se koristi samo zemlja, seno i sunce i nema potrebe upotrebljavati beton. Recimo, slične zemljane kupole su konstruisane u pojedinim muzejima ili od strane humanitarnih organizacija. Pomišljala sam da bih mogla napraviti svoje prototipe čime bi se promovisala eko gradnja uopšte. To je bila osnovna zamisao, da se kreiraju dobro izolovane, tople kuće i da se one prave od onoga po čemu gazimo – od zemlje. Pri čemu se ne koristi nikakav transport niti fosilna goriva.

• U vašim radovima dotičete pitanja pripadnosti što je slučaj sa izložbom u Red Star Line muzeju gde kuće koje ste gradili propituju masovne migracije. Koliko je teško raditi na tome ako uzmemo u obzir da ste i sami direktno involvirani u problem pošto ste sirijskog porekla?

– Sirijsko pitanje je posebno stresno za mene i vrlo sam emotivno pogođena. Još uvek mi je teško da uopšte govorim o tome, da to definišem. Zapravo, mislim da ne mogu nijednu dobru izjavu da dam na tu temu jer sam u svakom smislu pogođena. Često mi se dešava da ostanem bez komentara na sirijsku situaciju iako znam čemu bi trebalo da se nadamo, a to je da će doći mira i do razvoja i da će ljudi koji su suočeni sa neverovatno teškim trenucima danas, nekako živeti mirno. Migracija je vrlo komplikovano pitanje. Ona je često izazvana nekom katastrofom ili konfliktom. A, kada se migracija dogodi, ona počne da donosi nove konflikte. Znači, mi govorimo o nečemu gde imamo konflikt i kao izvor i kao posledicu. Ne mogu dati nikakvu snažnu političku izjavu, ali ono što znam jeste da osećam dužnost da pomognem ljudima koji su životno ugroženi. Trebalo bi ponuditi azil za ranjive i ugrožene. Setiti se suštine pojma mobilnosti, slobode kretanja, što je nekada bilo smatrano pozitivnom vrednošću kada je u pitanju globalno tržište rada.

• Kroz vašu izložbu u Novom Sadu pokušali ste da se vratite u prošlost i razmišljate o prirodnim strategijama opstanka. Na primer, elementarni proces pletenja gnezda koji poznajemo iz prirode bi mogao da bude od pomoći u situaciji opstanka, u fizičkom i mentalnom smislu. Što je bio samo jedan od slojeva kompleksne priče.

– To u Novom Sadu je mnogo imalo veze sa mentalnim procesom, baziranim na intuiciji. Bilo je tri sloja istorije. Prvi sloj je proistekao iz istorijskih trauma kao što su one u 2. Svetskom ratu: desio se užasan masakr srpskih partizana i jevrejskog naroda u Novom sadu i to je počinila mađarska vojska. To mnogi ljudi danas zaboravljaju i ako se suočite sa time, a pri tom dolazite iz Mađarske, to je vrlo teško prevazići u mentalnom smislu. Druga istorijska trauma koja je još uvek nekako prisutna, bila je iz rata u Jugoslaviji 1990. i ticala se pogubljenja koja su se dogodila u obližnjoj šumi. Mogla sam da osetim kako se ljudi toga vrlo dobro sećaju. I, kao treće, bila sam zamoljena da načinim rad o poslednjim talasima migracija. Postavila sam nekoliko instalacija koje su bile zasnovane na šumskim kućama u Vojvodini. One su izgledale poput šatora i to je imalo jedan širi smisao. Svaka regija imala je simbolično značenje za šator, sklonište i za kuću. To se može posmatrati u kontrastu i može imati dosta interpretacija. Jedna od mogućnosti je da je kuća sa zelenim lišćem Sukkah šator koji se postavlja u proleće, dok je druga mogućnost da je to samo šumsko sklonište. A treća mogućnost jeste da je to gnezno koje su napravile ptice. To može biti i metafizičko i duhovno – što ja uglavnom mnogo ne razumem za vreme procesa, ali je sagrađeno od sećanja, razgovora i snova. Pored toga je bio postavljen video o Kocki ‘’The Cube’’, zemljana kupola i dosta apstraktnih, nefigurativnih crteža. Tragovi simboličke geometrije i tragovi prirode i vremena, unutrašnjeg prostora.

• Ako je izložba u Novom Sadu bila više na simboličkom nivou, vaši radovi u Mastrihtu i Antverpenu nude drugu vrstu angažmana publike i jedan participatorni pristup.

– Projekat “Radnici u polju” (“Field workers”) je bio baziran na intervjuima sa ljudima u Antverpenu. Za mene je to bio način da se progovori o ostavštini migracija, kroz život i priče samih migranata. To je bio dijalog. Socijalni radnik je obavio intervjue sa ljudima. I jedan takav proces desio se i u muzeju. Postavili bi jedno važno društveno pitanje, uz pedagoški pristup. Hteli su saznati više o ljudima koji su stigli, a muzej je postao mesto sastajanja i mesto za podučavanje lokalnog stanovništva. A vrlo sličan projekat sam imala u Mastrihtu. To jesu dosta pragmatičnije stvari jer postoji i snažan trud u ovim zemljama za integracijom, budući da su one često krajnje destinacije ljudi koji su morali da pobegnu. Nekada kustosti karakterišu ove vrste zemljanih kuća kao nešto čime se stvara toplo okruženje poverenja. Početna tačka jeste primenjena umetnost ali, opet, za mene je to dosta na simboličkom nivou. U suštini, to je kombinacija nekih istorijskih slojeva i intuitivnog procesa. Tako da mogu reći da u Novom Sadu jeste bio više simbolički nivo, čak metafizički i arhitektonski. A u Antverpenu i Mastrihtu to je postalo prostor ili pozornica za socijalni rad i integraciju; deljiv prostor gde se ljudi različitih kultura osećaju dobro i relaksirano.

A pripremam i izložbu u stokholmskom Moderna Museet pod nazivom ’’Manipulate the World’’, koja neće imati ovakav pristup gde se stvaraju prostori koji će služiti za dijalog. Već je u pitanju vrlo konceptualna i provokativna selekcija četrdeset stejtmenta političke umetnosti, posvećenih viziji švedskog umetnika Öyvinda Fahlströma o manipulaciji svetom, iz sedamdesetih godina.

• I u svojoj zemlji ste mnogo radili. Trenutno, u Budimpešti, pokušavate da razvijete projekat koji je baziran na izgradnji zemljanih kuća pored Dunava, u centru grada. A u prethodnoj deceniji ste bili angažovani u pomaganju ugroženim zajednicama u seoskim sredinama Mađarske.

– Najpre je bio plan da se naprave prave sirijske kuće blizu Dunava. To su male zemljane kupole, vrlo lep tip kuća od prirodnih materijala koje su nepoznate u Mađarskoj. Međutim, morala sam da čekam da se vodostaj reke spusti da bih sagradila temelje i to se desilo u septembru 2017. i trajalo je oko 21 dan. Tako da sada postoji temelj i zid visine 60 centimetara, ali nedostaju kupole. Sada tražim podršku za ovaj projekat i potrebno je da okupim još ljudi. I moglo bi da se nastavi na proleće ove godine. Kada se budem vratila iz Stokholma posetiću lokaciju. Ko zna, možda je potpuno uništena dok sam bila u inostranstvu, a možda će biti moguće nastaviti sa gradnjom ovih malih i skromnih, sirijskih objekata. Za ovakve stvari uvek je potreban konsenzus.

Kada je reč o projektu koji se ticao pomoći ugroženim zajednicama u ruralnim delovima Mađarske, prvo moram da kažem da se to mnogo razlikuje od onoga što radim ovih dana. Na neki način, to je bio mnogo jednostavniji posao u smislu da nisam imala direktnu identitetsku traumu. Ideja je bila da se obnovi ručni rad tj zanat, a ne da se govori o konfliktu i da se stvari problematizuju. Radilo se na tome da se pozitivno utiče na ljude koji su pogođeni siromaštvom. Pri tome su oni bili u prilici da ponovo nauče veštine pletenja korpi i slično; da na taj način spašavaju tradiciju i unesu pozitivnu energiju u zajednicu. Jer, još su samo stari ljudi znali te, za njih specifične, tehnike ručnog rada. Imala sam sjajan kontakt sa ljudima, bili su veoma prijatni i uglavnom smo bili fokusirani na tradicionalne, romske tehnike pletenja. Ta vrsta znanja nije akademska, već lokalno specifična, a u tim selima oko 80 odsto ljudi bilo je nezaposleno. Takođe, pozivali smo dizajnere i naučnike u selo kako bi sa meštanima razmenjivali znanja. Nakon tri dana, mladi ljudi su savladali ove tehnike. Ipak, ovaj projekat je bio manji i doniran iz privatnih izvora. I nije mogao biti proširen ka javnim programima zapošljavanja i razvoja. Pa ovi ljudi i danas žive u siromaštvu.

Izvor: Al Jazeera