Oglasi

Romi na filmskom platnu: Neiscrpna imaginacija

Romi su u filmovima prisutni od nastanka jugoslovenske kinematografije i predstavljani su uglavnom folklorizirano.
Nakon upoznavanja sa Nazifom i Senadom reditelj Tanović je odlučio da snimi film u kojem će bračni par portretirati same sebeEPA

Romi su karakteristični kao nomadski narod, a porijeklom su iz sjevernozapadne Indije. Migracija Roma počinje u 13. stoljeću iz Azije, dok u zapadnu Evropu dolaze dva stoljeća kasnije. Starosjedioci su ih uvijek smatrali za lopove i prosjake, te neprilagodljive za posao i zajednički život. Autor Marjan Hajna u tekstu Povijest kao konstanta, prenesenom na stranici Orbus.be, pišući o romskom postanku kaže:

“Romi su zagonetan i nepristupačan narod samo za one koji nemaju dovoljno dobre volje da vide, čuju ili pročitaju bar osnovne podatke o njihovoj povijesti. Nažalost, većina ljudi koji svakodnevno prolaze pored svojih sugrađana Roma praveći se da ih ne vide, čak i kada se napregnu da razmišljaju o njihovom postojanju, spremna je da ponovi samo ukorijenjene stereotipe o njihovoj nestalnosti, neciviliziranom načinu života i zatvorenosti prema drugima, to jest razmišljaju da su Romi 'neki drugi ljudi', i to ne neki obični ljudi. Istina je, naravno, sasvim drugačija jer Romi se suštinski razlikuju od slike koju u predrasudama nose njihovi susjedi. Tako moramo napomenuti da je romski narod jedan od najtolerantnijih naroda, jer nikada i nigdje nisu započeli nikakvu ratnu situaciju ili rasnu netrpeljivost. Romi su uvijek željeli na miran i tolerantan način živjeti s drugim narodima.”

Romska himna

Ipak, od 1971. godine svakog 8. aprila se obilježava svjetski Dan Roma čija je prva proslava održana u glavnom gradu Velike Britanije – Londonu (u biti u mjestu Orpingtonu blizu Londona), a pjesma „Đelem, đelem“ izabrana za romsku himnu.

Od filmova sa ovih prostora koji tematiziraju Rome, pri tome misleći na teritorij nekadašnje zajedničke države, hronološki gledano najstariji je crno-bijeli nijemi film, opet iz nekog ranijeg perioda i sa početaka kinematografije, iz 1911. godine Ciganska svadba koji je režirao Čiča Ilija Stanojević, gdje je osnovni motiv romski praznik Bibija. Drugi film - Hanka snimljen je 1955. i priča priču o ljubavi i mržnji među Romima u jednoj bosanskoj mahali, a nastao je po istoimenoj pripovijetci Isaka Samokovlije i u režiji Slavka Vorkapića.

Međutim, prvim najreprezentativnijnim filmom o Romima i prvim u kojem oni govore vlastitim jezikom smatraju se i jesu Skupljači perja reditelja Aleksandra Petrovića, koji je prije 50 godina, 27. marta 1967. doživio svoju premijeru. Skupljači perja u Cannesu iste godine su osvojili i festivlaski Grand Prix i Nagradu filmske kritike, a 12 godina poslije jugoslovenski Institut za film među jugoslovenskim filmskim umjetnicima i kritičarima proglašava ga najboljim filmom u historiji jugoslovenske kinematografije.

Nominovan za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma kao predstavnik Jugoslavije Skupljači perja su na dodjeli i pročitani kao pobjednički, ali je voditelj ceremonije Bob Hope greškom dobio pogrešnu kovertu, te je film Strogo kontrolisani vozovi Jirija Menzela proglašen pobjednikom; skandal koji će se Američkoj Filmskoj Akademiji ponoviti i ove godine sa proglašenjem najboljeg filma.

Bekim Fehmiu je u filmu ostvario izvanrednu glumačku kreaciju kao Rom Beli Bora koji se bavi preprodajom perja, dok mu je glavni konkurent Mirta (Velimir Bata Živojinović) čija će poćerka Tisa (naturščik Gordana Jovanović) biti okidač za krajni krvavi obračun između dvojice skupljača perja. Iz samog naslova se nazire fascinacija italijanskim neorealizmom (zlatno doba italijanske kinematografije koje je počelo nakon Drugog svjetskog rata, a kategorisalo je građansku klasu, koju su glumili neprofesionalni glumci – naturšcici – snimani na autentičnim lokacijama) – Čistači cipela, Kradljivci bicikla. Poetsku prirodu filma Skupljači perja ističu realistički prikazi depresivnosti života vojvođanskih Roma, a svemu tome doprinosi izvrstan rad direktora fotografije Tomislava Pintera i njegova „oskudna paleta boja“.

Magični realizam

Svakako, poslije Petrovićevog filma, posebno mjesto ima i drugi najreprezentativniji film o Romima – Dom za vješanje (1988) Emira Kusturice nastao po scenariju samog reditelja i Gordana Mihića. Urađen u duhu Markesa i italijanskog neorealizma Kusturicin film je dobio nagradu za režiju u Cannesu. Dom za vješanje je priča o odrastanju jugoslovenskog Roma Perhana (Davor Dujmović), koji živi sa svojom bolesnom sestrom, bakom Hatidžom (Ljubica Adžović) i njenim sinom Merdžanom (Husnija Hasimović). Nakon neuspjele prosidbe djevojke Azre (Sinolička Trpkova) Perhan će se pokušati objesiti što mu također neće uspjeti i tada će krenuti u svijet (Italiju) da bi se sa romskim knezom Ahmedom (Bora Todorović) odao lakoj zaradi i kriminalu.

Kusturičin “magični realizam“ u vječnom sukobu između fizičkog i nepoznatog (duhovnog), smjenjujući tragične i komične trenutke u Domu za vešanje pokušava da prikaže kako u svijetu Roma nemoguće postaje mogućim čineći romski život daljim i bajkovitijim nego ikada prije. A sa pričom je neizostavno povezana i muzika (Goran Bregović), koja ističe najvažnije segmente filma i doprinosi cjelokupnoj folklorizaciji Roma.

Deset godina poslije, 1998. Kusturica će se ponovo pozabaviti romskom tematikom sa filmom Crna mačka, beli mačor, ali ovaj put više urađenom u postmodernističkom stilu koji naginje na (romantičnu) komediju. Kusturica je jednom prilikom i izjavio da su Romi narod koji ima tako jaku imaginaciju da od nje vrlo često mogu i živjeti.

Glumili vlastiti život

A da nije bilo sedme sile, novinarke Branke Mrkić-Radević koja je za web portal Žurnal 2011. napisala priču o diskriminaciji i alijenaciji ljudi kakvi su Romi - Nazif, njegova supruga Senada, kćerkice Sandra i Šemsa, najvjerovatnije da bi sedma umjetnost ostala uskraćena za film Epizoda u životu berača željeza (2013) oskarovca Danisa Tanovića. Reditelj Tanović je nakon pročitanog teksta okrenuo par brojeva (između ostalih producente Amru Bakšić-Čamo i Čedomira Kolara) i time je pokrenuta akcija snimanja filma zasnovanog na istinitoj priči.

Krenulo se sa namjerom snimanja dokumetarnog filma, ali nakon upoznavanja sa Nazifom i Senadom reditelj Tanović je odlučio da snimi igrani film u kojem će bračni par portretirati same sebe, “glumiti svoj život“. Tanović se odriče bilo kakve folklorizacije priče, odnosno romske folklorne tradicije i na taj nam način predstavlja Rome kao dio našeg svijeta, koji žive tu, zajedno sa nama. Naime, niti jedan drugi segment, osim siromaštva i skupljanja željeza, ne definiše Nazifa i Senadu kao Rome.

Nazif će uraditi sve što je u njegovoj moći da spasi Senadin život koja u utrobi nosi mrtvi fetus, a novca za operaciju nemaju. Očajnički će Nazif skupljati još otpadnog željeza, tražit će pomoć od nevladinih i državnih institucija i na kraju prevariti zdravstveni sistem, što će poslužiti, ne samo kao dijagnoza nefunkcionalnosti zdravstvenog sistema i državne birokratije, već i potvrda bolne istine – u BiH je moguće preživjeti jedino prevarom.

Koliko je Tanoviću uspjelo, da sa velikom ljubavlju i razumijevanjem pretoči Nazifovu i Senadinu priču na filmsku traku, potvrdio je žiri 63. Berlinalea dodijelivši mu festivalski Grand Prix – Srebrenog medvjeda i Srebrenog medvjeda za najboljeg glumca Nazifa Mujića. Film je također dobio i Ekumensku nagradu kršćanskih novinara.

Od onih koje također vrijedi spomenuti tu su filmovi Gipsy Magic (1997) makedonskog režisera Stoleta Popova za koji je muziku napisao jedan od najboljih svjetskih gitarista Vlatko Stefanovski i slovenački Šangaj (2012.) reditelja Marka Naberšnika kao romantiziranu priču o životu Roma na tragu velikih djela svjetske kinematografije poput Kuma Franicsa Forda Coppole i Bilo jednom u Americi Sergia Leoena.

Posmatrajući populaciju Roma kroz film i filmsku umjetnost na ovim područjima ostali su zabilježeni zaista odlični filmovi bez kojih bi i filmska čitanka ovih prostora bila neizmjerno siromašnija.

Izvor: Al Jazeera