Oglasi

Robert Donia: Karadžić prezirao Mladića, šefom smatrao Miloševića (II dio)

'Nema dokaza da je Milošević ikad koristio sintagmu 'Velika Srbija', vješto manipulišući tom idejom među svojim sljedbenicima', kaže američki historičar Robert Donia.
Donia pojašnjava da je Milošević tokom cijelog rata bio nadređeni Radovanu KaradžićuAl Jazeera

Pogrešno je Radovana Karadžića doživljavati jednodimenzionalno i odricati mu svaku ljudskost kao što je pogrešno tragove zla koje je počinio tražiti u godinama njegove mladosti, smatra američki historičar Robert Donia. Analizirajući kompleksnost Karadžićeve ličnosti, Donia je došao do nekoliko važnih zaključaka, potencirajući imenovanje na mjesto predsjednika SDS-a kao presudan trenutak u njegovoj transformaciji.

Da bi se razumio obim njegovih zločinačkih namjera, Donia smatra da je neophodno razumijevati odnose koje je Karadžić njegovao s druge dvije najvažnije ličnosti srpske politike '90-ih godina. Komandanta Vojske Republike Srpske, Ratka Mladića, prezirao je, vodeći neprekidno rivalsku igru nadmetanja.

Slobodana Miloševića, bez obzira na sve okolnosti, morao je priznavati kao nadređenog i upravo će Miloševićevom odlukom Karadžić biti uklonjen s političke scene.

U Doninoj knjizi opisuje se odnos Miloševića i KaradžićaArhiva

  • Možete li objasniti kako je Karadžić evoluirao od čovjeka koji se zalagao za ostanak Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji, zatim za republiku srpskog naroda unutar Bosne i Hercegovine do ideje odvojene i samostalne srpske države s perspektivom ujedinjenja sa Srbijom?

To je jednostavno razumjeti. Karadžić, podržan od Miloševića, u savezništvu s Momčilom Krajišnikom, Biljanom Plavšić i Nikolom Koljevićem provodi jugoslavensku strategiju od 1990. do oktobra 1991. Događaji iz oktobra 1991, koji su veoma kontroverzni, iznjedrili su jednu stvar, a to je da je SDS izgubio borbu da spriječi nezavisnost Bosne i Hercegovine. Izgubili su. Vojna intervencija JNA, potpomognuta paravojnim jedinicama, imala je namjeru provesti jugoslavensko rješenje, ali se brzo pretvorila u provođenje ideje suverene i autonomne i, na kraju, nezavisne Republike Srpske. Možemo pratiti taj proces od susreta 15. oktobra, kad je Karadžić izrekao sintagmu "autoput pakla", pa sve do formiranja Skupštine i Ustava Republike Srpske. To je jednostavno proizvod činjenice da su druge strategije bile mrtve.

  • Opisali ste Karadžića kao veoma kreativnu i inteligentnu osobu, koja je u provođenju etničkog čišćenja i genocida pokazala ogromnu brutalnost i učinkovitost. Kako objašnjavate spoj tako različitih ljudskih karakteristika u jednoj osobi?

Nažalost, kad pogledamo mnoge slične situacije u historiji, ljudi koji su počinili najveće zločine bili su u mnogočemu briljantni. Inteligencija ne sprečava nužno nikoga da počini najgore ratne zločine. Ustvari, potrebna je doza inteligencije za koju vjerujem da ju je Karadžić imao, baš kao što su je imali i drugi slični ljudi u historiji. Imao je i praktičnu inteligenciju da bi počinio ratne zločine i druge strahote.

  • Kako objašnjavate činjenicu da se Karadžić godinama uspješno krio u Beogradu? Je li to bilo moguće bez pune logističke podrške srbijanskih obavještajnih službi?

Jasno je da je to bilo moguće samo uz podršku najmanje nekoliko ljudi u srbijanskoj obavještajnoj zajednici. Ne vjerujem da imamo dokaze da zaključimo da je najviši vrh Srbije znao za to. Vjerovatno jesu znali, ali mi ustvari ne znamo to na osnovu dokaza. Jasno je da je on bio izuzetno lukav i veoma samopouzdan u načinu na koji se maskirao i na koji je nekoliko puta izbjegao hapšenje. Krio se usred Srbije. Mislim da je to kombinacija njegovih velikih sposobnosti kao glumca sa zaštitom nekih elemenata srbijanske obavještajne zajednice i zato je to moglo trajati toliko dugo.

  • Po Vašem mišljenju, kakvo je naslijeđe Karadžić ostavio iza sebe u političkom, simboličkom i ideološkom smislu, i za Bošnjake i Srbe?

Njegovo naslijeđe i uspomena na njega bit će isključivo negativno. Nanio je isto toliko štete Srbima koliko je nanio i drugim narodima, s tom razlikom što Srbe nije ubijao. Srbi su na kraju njegove vladavine najgore prošli, a Bošnjaci će ga pamtiti kao veoma negativnu ličnost, i to zauvijek, a isto tako ostat će zapamćen i među Hrvatima. Ne vidim da ga i Srbi doživljavaju kao heroja, osim nekolicine ekstremista.

  • Je li Karadžić vjerovao i imao plan da uništi cijeli bošnjački narod?

Je li vjerovao da ih želi uništiti? Mislim da je htio da nestanu. Vidim ga ne kao ispunjenog mržnjom nego više kao ravnodušnog prema sudbini Bošnjaka. Sva propaganda i etiketiranje i režiranje stvari protiv Bošnjaka s ciljem mobilisanja Srba nisu nužno bilo motivisani njegovom ličnom mržnjom prema Bošnjacima. Ključna stvar koja mu je omogućila da provede svoje planove bez obzira na svu štetu koji su oni prouzrokovali drugim ljudima bila je prije ravnodušnost nego mržnja.

  • Je li Karadžić vjerovao u ideologiju velikosrpskog mita i stvaranje etnički čiste i isključivo Srbima naseljene države?

Vjerujem da je vjerovao u stvaranje prostora isključivo nastanjenog Srbima. Imam poteškoće da ga vidim kao uvjerenog ideologa koji je vjerovao u ideju "Velike Srbije". Obojica, Milošević i Karadžić, igrali su se tim terminom. Koristili su uspomenu na "Veliku Srbiju" da motivišu svoje ratnike i sljedbenike, ali su bili veoma pažljivi da sami ne povjeruju u tu ideologiju. Teško je znati je li vjerovao u "Veliku Srbiju". Moj je osjećaj da je bio previše pragmatist da bi imao snažnu ideološku povezanost s idejom "Velike Srbije".

  • Odnos Karadžića s dvojicom ljudi bio je ključan za razvoj ratnih događaja. Krenimo od onoga koji mu je cijelo vrijeme bio bliži. U kakvom je odnosu Karadžić bio s generalom Vojske RS-a Ratkom Mladićem?

Karadžić nikad nije nosio uniformu i uvijek je bio impresioniran uniformama i ljudima koji su ih nosili. Bio je veoma sretan da stvara kontakte s vojnim licima i jako se trudio da postane jednak s njima. To se vidi već iz razgovora s Blagojem Adžićem iz septembra 1991. i, kad je došlo vrijeme da izabere komandanta vojske, on je to pokušao iskoristiti da nametne svoj autoritet tako što je podržao i izabrao Mladića.

Ne mislim da ga je volio i da su se uopće njih dvojica međusobno voljeli. I veoma rano u tom odnosu Karadžić je shvatio da je Mladić generalno sposoban vojnik, ali je Karadžić vjerovao da je on sposobniji kao komandant vojske nego Mladić. Postao je zbog toga veoma zahtjevan u reformi vojske i nastojanju da se promijeni cijela struktura komande Vojske RS-a. Htio je od nje napraviti neku elitniju vrstu vojske. Mladić je znao da je Karadžić u krivu, kao i svi njegovi generali. Sukob između njih dvojice bio je u prvom redu lične prirode, a ne na nivou razilaženja mišljenja ili pogleda u vezi s nekim ključnim pitanjem. Postojao je lični prezir, posebno s Karadžićeve strane, i to se ispoljilo na skupštinskim zasjedanjima. Karadžiću je Mladić zadavao toliko glavobolje da ga je u jednom trenutku htio smijeniti.

  • A kakav je bio Karadžićev odnos s Miloševićem?

Karadžić nije imao problema s Miloševićem kao što ih je imao s Mladićem. Prihvato je Miloševića kao nadređenog i mentora od samog početka, dakle, od 1990, kad je postao predsjednik SDS-a, i dosta ga je slušao i nastojao mu udovoljiti i biti njegov prijatelj. Sve je to radio do oktobra 1991. jer se u tom trenutku počinju razilaziti u političkom smislu. Milošević je uvijek bio gazda. A u nekoliko slučajeva jednostavno je naredio Karadžiću da obustavi ofanzive. Zaustavio je srpske ofanzive na Bihać, a poslije je prisilio Karadžića da podnese ostavku.

Milošević je bio veoma čudan čelnik. Preferirao je da imenuje različite ljude na različite pozicije i dozvoljavao im je da rade ono za što su oni mislili da on želi. Ako bi se neki loše ponio, Milošević bi sprečavao svaku akciju protiv njega očekujući da će drugi preduzeti akciju protiv te osobe. Tako je postupio s Milom Babićem i, na kraju, s Karadžićem, kad je očajnički zahtijevao od delegata Skupštine RS-a da se okrenu protiv Karadžića, što oni nisu učinili. Prije nego što se riješio Karadžića Milošević je čak pokušao uvjeriti Richarda Holbrookea da uradi taj posao za njega. Milošević je bio veoma spor da smijeni ljude s vlasti.

  • Na nekoliko ste mjesta u knjizi napisali da Milošević nije bio toliki autokrat kakvim ga javnost doživljava i da suštinski nije bio zagovaratelj ideje "Velike Srbije".

Da razjasnimo: istražitelji nisu uspjeli naći nijedan dokaz da je Milošević ikad koristio termin "Velika Srbija". On nikad u javnosti nije spominjao tu sintagmu, osim u negativnom kontekstu i savjetovao je svojim podređenima da je nikad ne koriste. Spriječio je neke akcije koje su imale namjeru stvoriti "Veliku Srbiju", kao što je spajanje dvije Krajine. Teško je reći da je Milošević bio ideološki posvećen ideji "Velike Srbije", ali je bio briljantan u kreiranju vjerovanja među svojim podređenima kako je on najveći podržavalac ideje "Velike Srbije".

To je radio kombinacijom korištenja podređenih i apsolutne tišine u ključnim trenucima kad je trebalo biti glasan i podržati "Veliku Srbiju". Vjerujem da je razlog za njegovu tišinu bilo saznanje da je to "crvena zastava" za međunarodne pregovarače i da je vjerovao da bi svaka podrška "Velikoj Srbiji" vjerovatno proizvela intervenciju Zapada. Ja ne vidim Miloševića kao čovjeka koji je u ideološkom smislu vjerovao u "Veliku Srbiju", ali je bio veoma vješt manipulator koji je koristio tu ideju među sljedbenicima, ali uvijek veoma diskretno, da ne bi uzbunio međunarodnu zajednicu.

  • Je li Mladić svojim ponašanjem u ljeto 1995. sebe i Karadžića, kako pišete u knjizi, učinio masovnim ubicama i zločincima?

Mislim da je za to bilo potrebno učešće obojice. Što se tiče Srebrenice, kao što sam već govorio, civilni čelnici RS-a, Karadžić i Momčilo Krajišnik, dali su naređenje Radoslavu Krstiću da zauzme grad. On to nije mogao učiniti i tada je sve krenulo po zlu i uključio se Mladić. U nekom smislu postojao je trenutak konfuzije u kojem su se svi preračunavali šta da se uradi. Karadžić je zauzeo manje eksplicitnu ulogu u napredovanju i nastojao je svoje aktivnosti usmjeriti u vojno opsjedanje grada prije nego da se pobiju svi njegovi stanovnici, ali to nije mogao provesti.

Nije, jer je već u martu 1995. u Direktivi br. 7 naredio da se život Bošnjacima enklava Žepe i Srebrenice učini nepodnošljivim. U tom trenutku Mladić se pojavljuje na sceni i lično i posredstvom svojih potčinjenih daje naredbe za početak ubijanja. Karadžić je bio svjestan svega što se događa, odobravao je to i nije učinio ni najmanji napor da se sve to zaustavi. Nije učinio nikakav trud da interveniše da se modifikuju naredbe. Postoji još jedan važan trenutak, a to su kalkulacije koje je Karadžić pravio i koje su počele još u martu, a ticale su se međunarodne zajednice, posebno mogućnosti američke intervencije u Srebrenici. Tada je zaključio, vjerujem, u martu, da postoje male šanse da će Amerika intervenisati i bio je djelomično u pravu, jer sada znamo da je SAD obučavao trupe da upadnu u Srebrenicu, no samo da sačuvaju i izbave holandske mirovnjake, ali nikako da spase Bošnjake, što je nevjerovatno i tragično.

Izvor: Al Jazeera