Rizvić: Potrebno locirati masovne grobnice

Sedamnaest godina nakon rata u Bosni i Hercegovini još je otvoreno pitanje nestalih osoba kojih, prema procjenama stručnjaka, ima između 8.000 i 10.000.

Rad Međunarodnog komiteta za nestale osobe (ICMP) i Instituta za nestale osobe BiH omogućio je brojnim porodicama nestalih da pronađu tijela svojih najbližih.

Kako kažu iz ICMP-a, u BiH je pronađeno oko dvije trećine nestalih, a u Srebrenici 90 posto, međutim, najveći problem predstavlja lociranje preostalih masovnih grobnica.  

O aktuelnim problemima sa kojim se susreće međunarodna komisija u potrazi za nestalim, za Al Jazeeru je govorio je Adi Rizvić, zamjenik direktora ICMP-a.

Da li su sve masovne grobnice do sada locirane?

Nažalost, ne. Iako su srebreničke žrtve do sada pronađene na više od stotinu lokacija, još uvijek sa sigurnošću možemo reći da postoji određeni broj lokacija, odnosno masovnih grobnica koje nisu locirane, iako proces traje skoro već 20 godina. Taj proces je bolan za porodice, ali postoje objektivni faktori, najteže je locirati i pronaći masovnu grobnicu. 

Koliko je to težak zadatak?

Sama Srebrenica je možda jedna od najvećih forenzičkih zagonetki, kada pogledamo bilo kakva iskustva u prošlosti vezana za forenziku i identifikaciju žrtava u ovako velikom obimu. Jako je teško, ako imate veliki broj ljudi nestalih u kratkom vremenu bez svjedoka, doći do identiteta i samih lokacija masovnih grobnica. U Srebrenici se prvi put pojavljuje i pojam sekundarnih masovnih grobnica, a samim tim je otežana i identifikacija.

Ono što se desilo u Srebrenici je zločin nad zločinom. Pored onoga što se desilo žrtvama Srebrenice, pored masovnih strijeljanja i egzekucija i ukopa u primarna grobna mjesta, posmrtni ostaci su razmješteni u više masovnih sekundarnih grobnih mjesta. Nažalost, to se radilo korištenjem teške mašinerije, tako da je došlo do disartikulacije ljudskih ostatka i sama ta činjenica usložnjava identifikaciju žrtava.      

Pored primarnih i sekundarnih, postoje i tercijarne grobnice?

To je nešto je vezano za jedan događaj u Kravici, gdje je locirana sekundarna grobnica. Međutim, postoje forenzički dokazi da je i ona izmještena, pričam konkretno o slučaju Zeleni Jadar.

Možete li objasniti šta predstavljaju tačke na karti ICMP-a?

Konkretno pričamo o događaju iz Grbavaca, školi u Grbavcima, gdje se procjenjuje da je određen broj, veći broj srebreničkih žrtava, bio zatočen, desile su se masovne egzekucije i prvobitno su tijela ukopana u primarne grobnice – Lazete 1 i Lazete 2.

Nažalost, negdje krajem jeseni 1995. do ranog proljeća 1996. godine, neke primarne grobnice su izmještene. To se desilo konkretno u slučaju Grbavaca, odnosno žrtava iz Orahovca, koje su dosad locirane u sedam sekundarnih masovnih grobnica u Hodžićima.

Šta su najveći problemi u potrazi za nestalima?

Kada se Međunarodna komisija počela baviti ovim pitanjem 2000. godine, problemi su bili različiti.

U ovom datom trenutku problem je lokacija masovnih grobnica, preostalih masovnih grobnica, jer je najpouzdaniji izvor informacija svjedok, ali činjenica da je jako dugo vremena prošlo od nastajanja masovnih grobnica i sve je manje tih svjedoka.

Ono što mi pokušavamo je da uz pomoć novije tehnologije, novijih forenzičkih alata, pomognemo Institutu za traženje nestalih lica BiH da locira i te preostale grobnice da bi se moglo pristupiti identifikaciji žrtava. Dobra stvar je da tehnologija postoji, da imamo tim ljudi koji je praktično od početka na ovom poslu i da ima iskustvo. Samo činjenica da je više od dvije trećine nestalih u BiH, a u Srebrenici 90 posto, locirano i identifikovano govori u prilog tome da je najveći problem u ovom trenutku locirati grobnice.

Teško je utvrditi što se tačno događalo, no postoje pretpostavke kako su nastajale grobnice –  počevši od ubijanja pa sve do premještanja tijela iz jednih u druge grobnice? 

DNK je jako moćno forenzičko oruđe, odnosno DNK nam je ukazala na mogućnost da sklopimo neku vrstu mozaika onoga što se dešavalo. Međutim, za većinu žrtava, njih oko 5.500, imamo potvrdu DNK-a i možemo ih smjestiti u pet različitih događaja, odnosno mjesta egzekucije.

U magacinu u Kravici bili su zatočeni ljudi unutra i ispred. Oni koji su ostali unutra, kada su izvršene masovne egzekucije, oni su smješteni u primarne masovne grobnice Glogovo 1 i Glogovo 2. Oni ispred su smješteni u Ravnice 1 i Ravnice 2. Međutim, poslije toga se pristupilo izmještanju tih primarnih masovnih grobnica u devet sekundarnih grobnica. Sa sigurnošću možemo reći da će doći do otkrivanja i tercijarne grobnice, jer Zeleni Jadar 6 je ponovo izmještena grobnica, jer su pronađeni ostaci ljudskih tijela.

Koliko se pretpostavlja da još uvijek ima nestalih, a za koliko osoba smatrate da ćete uspjeti u identifikaciji posmrtnih ostataka?

Već sam rekao da je ogroman posao iza nas. Nešto što je urađeno u BiH, što je urađeno u Srebrenici, presedan je u svijetu forenzike i bilo gdje – gdje postoji problem nestalih. Više od dvije trećine ljudi je pronađeno. Mi i dalje mislimo da će veliki broj preostalih nestalih, a mi procjenjujemo da je njih oko 8.000, moći biti locirani i identifikovani i da će ostaci biti vraćeni porodicama.

Koliki će tačno taj broj biti, zavisi od toga koliko uspješno ćemo doći do informacija o ostalim lokacijama grobnica. Sve što je dosada ekshumirano, većina posmrtnih ostataka je identifikovana i vraćena porodicama. Proces identifikacije unazad tri, četiri godine direktno zavisi od procesa otkrivanja novih grobnih mjesta.

Rekli ste da je ono što je dosada uradio ICMP bez presedana. Koliki tim stoji iza ovakvog napornog rada?

Mora se odati priznanje i Institutu za traženje nestalih osoba BiH koji su uradili herojski posao, te do sada ekshumirali preko 23.000 ljudi. ICMP je radio i pomogao identifikaciji žrtava od uragana Katrine, Filipina, žrtava cunamija itd.

Sama BiH je komplikovana po svom ustrojstvu. Koliko vam je to otežavajući faktor, a koliko vam strukture u cijeloj zemlji pomažu da obavite bolje svoj posao?

Ono što nama omogućava da radimo onako kako bi trebalo jeste postojanje Instituta za traženje nestalih osoba. Uska saradnja je preduslov za naš rad, a mi imamo dobru saradnju. I državni sud koji nadgleda sve ove ekshumacije je izuzetan saradnik. Nažalost, postoje problemi lociranja koji utiču na brzinu ovog procesa. 

Izvor: Al Jazeera