Riječke majke u borbi protiv pedofila

Kad su shvatile da je osuđeni pedofil uvjetno otpušten zbog dobrog vladanja u isto okruženje u kojem je počinio zločin, nedaleko od škole i jedne od žrtava, šest majki iz Rijeke odlučilo je uzeti stvar u svoje ruke – i promijeniti Kazneni zakon. Korak po korak, usvajajući rješenja kakva već postoje u drugim europskim državama, a posebno u susjednoj Srbiji, uspjele su obuhvatiti ključne promjene zakona, stići do političara, a potom i u Hrvatski sabor i već nakon zimske stanke zastupnici će raspravljati o zakonskim izmjenama.

Ključne su promjene na kojima majke insistiraju: trajni registar pedofila, nepostojanje zastare za pedofile, visoke zatvorske kazne, od 15 do 40 godina, trajna zabrana pedofilima obavljanja poslova s djecom i, ono najvažnije, mjere sigurnosti koje će sudac morati izdati pri donošenju presude.

„Aktualni Kazneni zakon u Hrvatskoj je jako nedorečen, liberalan i nikako nije na strani žrtve, nevine dječice, nego više štiti zločinca“, konstatira Antonija Šalajić, jedna od šest Riječanki koje su zaslužne za izmjene zakona.

Podsjeća kako su u sve krenuli prije tri mjeseca kad su na društvenim mrežama pročitale uznemirujući status majke djeteta koje je bilo zlostavljano i koja je upozorila na povratak pedofila u njihovu blizinu. Šalajić se odmah obratila drugoj majci, Dubravki Nemarnik. Organizirale su sastanak u školi, inicijativa je dobila ime i oblik, priključile su im se Marina Pervanja, Nina Simčić, Marija Pavić i Erika Valić.

„Krenuli si dani puni odricanja i noći bez sna. Pretražujući sadašnji zakon i vezane teme na internetu sam naišla na ‘Marijin zakon’ koji je u Srbiji usvojen 2013. godine i kojeg je napisao Slobodan Jovanović, otac tragično stradale djevojčice Marije koju je ubio pedofil. Pomislila sam – ako je uspio on, možemo i mi“, nastavlja Šalajić.

Težak izbor pred roditeljima

Suočen sa strašnom obiteljskom tragedijom i gubitkom osmogodišnje kćeri, Slobodan Jovanović iz Starih Ledinaca kod Novog Sada, kako kaže, našao se pred izborom – ili uvenuti u bolu i tuzi, ili ostati na nogama i nešto učiniti za drugu djecu. Izabrao je drugi put.

„Kad sam shvatio da država ćuti, moje je bilo da kad sam se već dohvatio posla i završim ga do kraja. Nije mi padalo na pamet sakupljati potpise i peticije jer je to jalov posao, pogotovo da izazivam bilo kakve emocije kod naroda i to izbegavam, nego je bilo važno da se vrednuje ono što sam uradio ili nisam uradio i da dobijemo zakon“, priča Jovanović.

Proučavao je strane zakone, tražio rješenja koja se mogu primijeniti u Srbiji, dobio podršku medija i javnosti, a potom i političara. U 11 točaka konkretizirao je najvažnije: nema uvjetnog otpusta ili ublažavanje izrečene zatvorske kazne za pedofile, ne smiju prilaziti vrtićima i školama, moraju se javljati policiji i drugim nadležnim institucijama i nakon što izdrže kaznu. Oni koji zapošljavaju osobe za rad s djecom od kandidata moraju tražiti potvrdu da njihovo ime nije u registru pedofila u kojem se nalaze svi seksualni prijestupnici koji su zločin počinili u posljednjih 20 godina.

„Smisao zakona i jeste da bude jedna mera preventive, odnosno da utera strah u kosti eventualnim počiniocima, a ne ovima koji su počinili zlo i od njih nema više vajde. Onima koji nameravaju da počine zločin da ne padne na pamet jer će biti uhvaćeni i kažnjeni, ali i prokazani za vekove. Nažalost, u Srbiji, verujem i u BiH, i u Hrvatskoj, zapravo na svim našim prostorima stigma i žig srama su na žrtvi, što je potpuno pogrešno. Trebalo bi da bude obratno i to je problem sredine koja ne uspeva razlučiti šta je ispravno, a šta nije“, kaže Jovanović.

Spremno je, nastavlja, pomogao Riječankama i raduje ga njihov uspjeh jer i sâm najbolje zna, kako kaže, kakva je politika – „kruta, sujetna, licemerna“.

Pomoći svima

Majke iz Rijeke svoj su prijedlog zakonskih izmjena predložili i vladajućim i opozicijskim strankama, ali i Ministarstvu pravosuđa. Dobile su podršku i potvrdu osnivanje radne skupine koje će njihov prijedlog pravno uokviriti u Kazneni zakon, te dati u saborsku proceduru. Ono što ohrabruje Riječanke jesu prijedlozi koji idu u proceduru, zapravo izmjena 13 članaka.

„Ovo je naša pobjeda, a šest običnih mama, tako volimo reći, uspjelo je uzdrmati političare, pravosuđe, građane, roditelje da se ujedine i da svi skupa kažemo: stop pedofiliji u Hrvatskoj“, navodi Šalajić.

Priča i kako njihove aktivnosti ne prestaju. Osnovale su udrugu, koju su nazvale, „Ruka“ i koja će pružati pomoć žrtvama pedofilije i njihovim obiteljima, kažu i da će biti spona između žrtava i stručnih osoba, ali i pratiti rehabilitaciju djece i obitelji te im pružati podršku.

No, ono što je uspjelo u Srbiji i što je na dobrom putu da uspije u Hrvatskoj, još ne uspijeva u Bosni i Hercegovini. Poznavatelji prilika ukazuju kako država, oba entiteta i Distrikt Brčko imaju kaznene zakone koji predviđaju kažnjavanje pedofila, ali prilično šturo i uopćeno, bez pojedinačnih zakonskih članaka, zakona i podzakonskih akata koji tretiraju isključivo takva kaznena djela, prevenciju, rehabilitaciju žrtava i počinitelja takvih kaznenih djela, registre počinitelja.

Doduše, bh. entitet Republika Srpska priprema izmjene u Krivičnom zakonu. Entitetski parlament usvojio je i dokument pod nazivom Nacrt zakona o posebnom registru lica pravosnažno osuđenih za krivična djela seksualne zloupotrebe i iskorištavanja djece. Takvog rješenja nema u drugom entitetu, Federaciji BiH, niti na razini države.

BiH bez jedinstvenog rješenja

Na upit može li i mora li ovako bitna zakonska materija biti usklađena na razini cijele države, jer zločin, a ovdje je riječ o jednom od najtežih zločina, ne poznaje granice gradova, općina, entiteta, istraživačica i analitičarka na portalu Istinomjer, Selma Ašćerić odgovara da sve ovisi o političkoj volji i konsenzusu. Ako bi ih bilo, kaže, kroz izmjene Kaznenog zakona BiH mogao bi se formirati barem jedinstveni registar osoba pravosnažno osuđenih za kaznena djela seksualne zloupotrebe i iskorištavanja djece, nad kojim bi koordinacija bila u nadležnosti entiteta.

„Da granice i razlike postoje i ovoj sferi (su)života, odnosno različiti tretmani žrtava i počinioca (posmatramo li entitetska zakonodavstva) najbolje se vidi na slučajevima koji potresu javnost, i kada se zapitamo ‘gdje smo – šta smo’. Edin Šebo, Arif Mušinović, Dragiša M., Slobodan T., Anđelko Đokić, Pero Gužvić, Vernes Imširović, Savo Pavličević, Luka Kertić, Ante Grabovac, samo su neki od osuđenih pedofila iz BiH čiji su zločini zgrozili javnost. Iz pobrojanih slučajeva i visine kazni na koje su osuđeni jasno se vide razlike. Tako npr. u Republici Srpskoj kazne sežu od šest do 15 godina, dok su Federaciji BiH dosta manje i u prosjeku su od nekoliko mjeseci pa do 3-4 godine“, konstatira Ašćerić.

Podsjeća i kako su se u Bosni i Hercegovini često mijenjali zakoni, na svim razinama vlasti, ali se „nikada nije pristupilo sistemskom uređenju ove materije“. Prema njezinim riječima, „zbog državnog uređenja kakvo ima BiH teško da će se u dogledno vrijeme to promijeniti i/ili uskladiti“. Slaže se i kako bi BiH trebala slijediti primjere dobrih zakonskih rješenja iz susjedstva.

Žalosti je i što političari u konkretnom slučaju ne slušaju apele roditelja, nevladinih organizacija, svih onih koji nastoje zaštititi djecu od seksualnih predatora i zašto ne. To se najbolje vidjelo, ukazuje, kada je Asocijacija psiholoških i poligrafskih ispitivanja iz Banje Luke pokrenula inicijativu za uspostavljanje javnog registra pedofila u BiH.

„Inicijativa nije dobila podršku nadležnih iz cijele BiH, a razlog je uvijek isti: entitetske vlasti se ne mogu usaglasiti, a dogovori o izmjenama Krivičnog zakona na razini BiH su nemoguća misija“, zaključuje Ašćerić.

Ohrabruje, ipak, što su entitetske vlasti u Republici Srpskoj imale sluha za spomenutu inicijativu. No, takav iskorak trebali bi pratiti i u drugom entitetu, a onda i na razini cijele države. Bh. političari bi u tome, slažu se Al Jazeerini sugovornici, prije svih trebali saslušati roditelje – baš kako su to uradili u Hrvatskoj, a prije toga u Srbiji.

Izvor: Al Jazeera