Oglasi

Riječi okupacije: Hladnokrvno izraelsko obmanjivanje svijeta

Palestinska književnica Susan Abulhawa analizira izraelski jezik sile i osvajanja.
Mi nismo teroristi. Mi smo starosjedilačko društvo koje se bori protiv onih koji nas teroriziraju otkako su stigli na naše obaleEPA

Piše: Susan Abulhawa

Jezik društveno-političkih konstrukata je u rijetkim slučajevima samo kolekcija riječi složenih tako da prikazuju realnost. Češće je riječ o samoj infrastrukturi misli, izrečenoj na način da olakšaju ili isključe specifične ideje.

U slučaju naseljeničkog kolonijalnog poslovanja, izbor riječi je veoma namjeran i precizan kako bi se stvorila moralna sintaksa za kontekstualiziranje etničkog čišćenja i naseljavanja.

Izraelsko koloniziranje Palestine uslijedilo je nakon testnih kolonijalnih narativa koji prvo opisuju osvojene zemlje kao nenaseljene granice marljivih autsajdera, ispunjen romantičkim jezikom kojim se, na primjer, opisuje „procvat pustinje“.

Stvaranje Izraela nedavnim stranim imigrantima u Palestini dobilo je posebno sentimentalnu dimenziju na Zapadu, pošto je riječ nastala na osnovu (i kao rezultat) europskog genocida nad vlastitim jevrejskim stanovništvom.

Priča o „zemlji bez ljudi za ljude bez zemlje“ bio je savršen rezultat strašnog poglavlja europske historije. To je bio sretni kraj priče, onaj koji je pomogao da umire svoju savjest.

To je bila jedina priča koju je Zapad htio (ili bio spreman) čuti.

No, ona je lažna.

Fizičko uklanjanje

Palestina već ima veliku historiju koja je stvorila široko društvo čiji je karakter nastao organski, kroz hiljade godina dokumentiranog postojanja, pokoravanja, selidbi, rođenja religija, vjerskih promjena, naselja, ratova, krstaških pohoda i prirodnih selidbi.

To je bila populacija seljaka i profesionalaca, naučnika i tehničara, pismenih i nepismenih, žitelja gradova i sela.

To je bilo mješovito društvo, gdje su ljudi različitih religija, etničke i rasne historije živjeli skupa u relativnoj harmoniji.

Kroz mnoga stoljeća, Palestina je bila predmet ratovanja i meta osvajača koji su dolazili i odlazili, ali su se u međuvremenu miješali sa lokalnim stanovnicima i ostavljali svoj znak u genetičkim, kulturalnim i čak jezičnim činiocima palestinskog naroda.

Jedini način na koji se mogla stvoriti ekskluzivna i isključiva jevrejska država je pokretanje fizičkog uklanjanja navedenog društva što je najranije počelo 1947. godine veoma obučenim i veoma plaćenim naoružanim grupama europskih Jevreja.

Kada su goluždrave arapske nacije intervenirale u ime svoje palestinske braće, njihove neorganizirane, manje i slabije snage, sa zastarjelim oružjem, nisu bili takmac za nastajuću jevrejsku državu.

U aksiomu da historiju pišu pobjednici, ovaj trenutak je postao poznat kao izraelski rat za „nezavisnost“. To je možda jedini put u historiji kada je grupa stranaca upala i pokorila zemlju, uzela njene gradove i bašte, a potom proglasila „nezavisnost“ od domorodačkog stanovništva te zemlje.

Tako počinje jezička perverzija koja nastavlja subvencionirati i propagirati silu.

Preimenovanje mjesta i ljudi

Nakon izgona, kako profesorica Julie Peteer objašnjava u djelu „Imenovanje palestinsko-izraelskog sukoba“, u naseljeničko-kolonijalnom narativu se tipično negira postojanje starosjedilačke populacije.

Za Izraelce, postojala je neka silina, žestina u ovom negiranju koje su nastavili propagirati čak i nakon što se starosjedilački palestinski narativ počeo pojavljivati u svijesti Zapada. Najpoznatiji slučaj toga je deklaracija Golde Meir kada je rekla: „Nije bilo takvih ljudi kao što su Palestinci. Oni nisu postojali“.

Ironično, Meir je rodom iz Rusije i te riječi su izrečene tokom jednog intervjua za Sunday Times 1969. godine u vili Harun al-Rashid, otetoj palestinskoj kući koja je pripadala porodici Georga Bisharata.

Obimno uništavanje i krađa palestinskog naslijeđa vršeni su i sistematski i neselektivno.

Kako Suad Amiry piše u „Golda je spavala ovdje“, Meir se potrudila da izbrusi damaščanske natpise na arapskom u vili, koji su se nalazili na drugom spratu, kako bi se sakrila činjenica da ona, zapravo, živi u arapskom domu kada joj je generalni sekretar UN-a Dag Hammarskjold došao u posjetu.

Cionisti su izvršili nevjerovatne jezičke promjene i rekonstrukcije u što je uvršteno i preimenovanje skoro svakog palestinskog sela i geografskog pojma.

Također, došlo je i do promjena imena pojedinaca kako bi se stranci napravili starosjediocima.

Rusi Golda Mabovič, Arijel Šejnerman i Moše Smolanski postali su Golda Meir, Ariel Sharon i Moshe Ya'alon. Poljak David Gruen postao je David Ben-Gurion. Bjelorus Nathan Mileikovski postao je Nathan Netanyahu, djed Benjamina Netanyahua.

Komitet za imena

Ovo obijesno preimenovanje mjesta i ljudi kako bi se dovijala priča o pripadnosti i legitimnosti je bilo tako opširno da su cionisti ustanovili Komitet za imena kako bi se nadgledalo nevjerovatno mijenjanje historije na način koji je spajao vjeru sa rasnim i etničkim identitetom.

Na taj način su Jevreji, sa hiljadama godina europske historije, europskog intelekta i umjetničkih postignuća, europske kulture i europskog nasljedstva, stvorili priču biblijskih proporcija kako bi kolonizirali zemlju koju je druga nacija već naseljavala.

To je nedokučiva bajka o izgnanom narodu koga, u više od 3.000 godina, nisu mijenjali vrijeme, mjesto, historija ili lokalni život, koji se napokon „vraća“ dalekoj zemlji sa kojom nisu imali prepoznatljivu porodičnu, kulturalnu, genetsku ili zakonsku vezu.

I tako je, nekako, ova tvrdnja nadmašila onu starosjedilačkog društva Palestine koje je tu živjelo i izgrađivalo državu proteklih stoljeća.

Jedina stvar koja je omogućila takvu krivotvorenu, nestalnu i nedosljednu priču u ranije veoma dokumentiranom historijskom vremenskom okviru je pedantna, hladnokrvna gramatička obmana koju samo jezik može postići.

Nikakvo oružje nije moglo proizvesti uzurpiranje cijele države, zajedno sa njenim knjigama, kućama, vilama, jezicima, vjerskim tranzicijama, autohtonom hranom, plesom i običajima. Zaista oduzima dah kada se razmatra šta se sve poduzelo pri tome.

U njenom odličnom istraživanju preimenovanja Palestine, profesorica Julie Peteet piše: Cionistički projekt stvaranja veze između suvremene jevrejske zajednice i zemlje Palestince je bio projekat nevjerovatnog prepravljanja jezika, mjesta i veze sa njim, te vlastitih imena i identiteta“.

O konfliktima i lažima

Istraživači su dugo isticali uzorak kolonijalne retorike koji predstavlja starosjedioce kao zaostale, primitivne, divlje ili neracionalno i neobjašnjivo nasilne, a koji je nastao kada se početna priča o nedirnutim, djevičanskim zemljama raspala zbog odgovora starosjedilaca, a koji je na kraju nasilan prema naseljenicima koji kradu zemlju i resurse.

To je tačno zato bilo jer su se Palestinci napokon digli protiv zlostavljača i jezik negiranja više nije bio moguć.

Stoga je došlo do promjene na prazne priče o teroristima.

Takav narativ je postojao određeno vrijeme, sve do prve Intifade koja je većinom bila nenasilna. Prožimajuće fotografije malih dječaka koji se tenkovima suprotstavljaju kamenjem potkopale su izraelske tvrdnje o egzistencijalnoj prijetnji od terorista.

Stoga je stvoren jezik pregovora. Možda riječ novog smjera koja je najopasnija, najpodmuklija i koja najviše stvara zablude je riječ „konflikt“.

Konflikt stvara osjećaj pariteta dvije jednake stvari koje se ne slažu.

Sukob se desio između Njemačke i Rusije početkom 1940-ih. Slično je bilo 1980-ih kada su u hladnom konfliktu bile Sjedinjene Američke Države i Rusija. Ogromna razlika u moći između Izraela i starosjedilačke palestinske populacije bi trebala isključiti inteligentno korištenje ove riječi.

Podmukla obmana

Izrael je veoma militarizirano društvo sa najrazvijenijim oružjem koje je poznato. On ima veliku političku i ekonomsku snagu u SAD, a samim tim i na svijetu.

Palestinci nemaju vojsku, nemaju zračne snage niti mornaricu. Oni su siromašni, oduzeti su im prirodni resursi i sredstva za život.

Nemaju nikakvu političku moć niti silu. Oni su pod opsadom, kontrolirani, protjerani, potlačeni i zatvoreni narod i nemaju stvarnu odbranu protiv rasističke države koja je uvijek veoma jasna u svojoj ljutnji i preziru zbog palestinskog postojanja.

Stoga je govoriti o cionizmu kao o konfliktu između Izraelaca i Palestinaca, jednako kao da se kaže kako je aparthejd konflikt između bijelih i crnih Južnoafrikaca; ili da se kaže kako je nacizam konflikt između jevrejskih i arijevskih Nijemaca; ili da su segregacija i Jim Crow bili konflikt između bijelih i crnih Amerikanaca.

Korištenje riječi „konflikt“ u uobičajenom diskursu o cionizmu (i autor ovog teksta je kriv također za to) je podmukla obmana iz koje su sve slične podmukle riječi ponikle: „Susjedstva“ za opis ilegalnih kolonija; „Sukobi“ za opis napada izraelske vojske na nenaoružane Palestince u njihovim selima; „Samoodbrana“ za opis ogromnih bombardiranja života i životne infrastrukture; „Sigurnosna ograda“ za opis separatističkog zida kojim se otima zemlja; „Civili“ za opis paravojnih ilegalnih naseljenika.

Ono što je za zapadne medije konflikt, zapravo je riječ o uništavanju jednog cijelog naroda; brisanju njegove historije; uklanjanju poznatog i imenovanog geografskog i društveno-kulturnog prostora koji je postojao još od rane antike.

Prijeti nestanak

Cionizam je rasizam, aparthejd je Jim Crow i to je temeljna stvar Izraela.

Više ne bi smjeli tolerirati korištenje riječi „konflikt“.

Imigranti koji potiču iz Europe nisu vodili rat za nezavisnost.

To nisu susjedstva. To su odvojene, isključivo jevrejske, nelegalne kolonije izgrađene na ukradenoj palestinskoj zemlji.

Mi nismo teroristi. Mi smo starosjedilačko društvo koje se bori protiv onih koji nas teroriziraju otkako su stigli na naše obale; mi smo ljudi kojima prijeti izumiranje i koji se borimo za naše živote protiv stranaca koji samo dolaze na naše zemlje, s vjerom da ih je Bog obdario neotuđivim pravom na dodatnu državu.

Odbacivanje kolonijalnog praznoslovlja, njegovih bajki i mitova, bez obzira kako su apsurdni i nelogični, nije lak zadatak. Kako reče Steven Salatia: „Normativni lažljivac uvijek ima više autoriteta u kolonijalnim društvima od nepokornih subjekata“.

No, nastavljanje odobravanja ili samo ponavljanje jezika sile koji prezire borbu za socijalnu pravdu ne može biti opcija. Istraživanje ugrađenih kolonijalnih termina i savjesno korištenje jezika borbe starosjedilačkog naroda mora pratiti sve što radimo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.