Rijad i Teheran konačno spremni za zbližavanje

Iranski tanker pogođen je u Crvenom moru, nedaleko od Saudijske Arabije (Reuters)

Napad 11. oktobra na iranski naftni tanker u Crvenom moru, kod obala Saudijske Arabije, dodatno je potresao podjele u regiji već ranije pogođene napadima na tankere i naftne instalacije od maja i povećao strahove od rata Rijada i Teherana. Do sada još niko nije preuzeo odgovornost za napad. Teheran, uprkos svojoj historiji brzih okrivljivanja Sjedinjenih Američkih Država i Izraela za sabotiranje njegovih interesa, suzdržao se da optuži tačno određenu stranu. Nacionalna iranska kompanija za tankere, koja je vlasnik napadnutog plovila, potvrdila je kako je brod pogođen dvjema odvojenim eksplozijama nedaleko od saudijske luke Džeda, ali je negirala izvještaje da je napad krenuo sa saudijskog tla.

Nadalje, Ali Shamkhani, generalni sekretar Vrhovnog vijeća nacionalne sigurnosti, kazao je kako komitet istražuje kako bi se utvrdila odgovornost. Ovo se pokazuje kako Iran želi de-eskalirati situaciju zbog nečega što se, kada se uporedi s drugim sukobima regionalnih rivala proteklih godina od Jemena do Sirije, može opisati tek kao manji incident. Ipak, samo će vrijeme pokazati kako će napad utjecati na opću atmosferu već nemirne regije Zaljeva i šireg Bliskog istoka. Ono što je očito, međutim, to je da se trenutno stanje nesigurnosti, nepovjerenja i konfuzije ne može održati ukoliko Iran želi biti ponovo dio međunarodne zajednice nakon desetljeća izolacije i ako Saudijska Arabija i njeni saveznici iz Zaljeva traže dalji ekonomski i socijalni razvoj. Samo povratak tihoj i svrsishodnoj diplomatiji – uz pomoć trećih strana – može premostiti razlike između dvije strane i pomoći da se spriječi nešto što bi moglo biti najteži vojni sukob u historiji regije.

Nije vjerovatno da Saudijska Arabija stoji iza napada na iranski tanker, uprkos pretpostavljenoj želji ove države da se osveti za mnoge napade koje je pretrpjela posljednjih mjeseci. Naprimjer, napadi na dva njena glavna pogona za proizvodnju nafte 14. septembra prepolovili su proizvodnju ovog energenta u kraljevstvu. Jemenski pobunjenici Husi su preuzeli odgovornost, no američki državni sekretar Mike Pompeo je brzo optužio Iran, što je ova država odbacila. U svjetlu svega ovoga, neki tvrde kako je saudijski prionc prijestolonasljednik Mohammed bin Salman, koji se nažao na udaru domaćih kritika jer nije spriječio napade na državna naftna postrojenja, možda naredio napad na iranski naftni tanker kako bi spasio obraz.

Rijad nije zainteresiran za sukob

Ovaj scenarij je, međutim, teško vjerovatan, pošto napad malog karaktera, kao što je prošlosedmični udar na iranski tanker, može donijeti malo šta pozitivno za MBS-a. Prvo, ako Iran zaključi kako je Rijad zaista iza napada, on može naći mnoge prikrivene i tajne načine za odmazdu. Jako je MBS svjestan činjenice da ako naredi napad na iranski brod on time otvara kraljevstvo za nove napade pobunjenih Husa.

Drugo, uprkos aktuelnim iskrama između dvije strane, Rijad ne želi odbaciti mogućnost zbližavanja s Teheranom u bliskoj budućnosti. Jasno je MBS rekao, u nedavnom intervju za mrežu CBS, kako preferira političko rješenje aktuelnih problema regije. Ovosedmična posjeta pakistanskog premijera Imrana Khana Iranu i Saudijskoj Arabiji može se samo tumačiti kao pokušaj pomirenja, koji on ne bi mogao početi bez zelenog svjetla lidera obje države. Irački premijer Adel Abdel-Mahdi je također poznat po prenošenju poruka između MBS-a i iranskih zvaničnika povodom de-eskalacije.

Treće, Saudijska Arabija više ne može računati na direktnu pomoć Washingtona u slučaju sukoba s Iranom. Koliko god da je bilo saudijskog entuzijazma za takav okršaj, on je nestao nakon što je američki predsjednik Donald Trump obustavio misiju kažnjavanja Teherana zbog obaranja američkog špijunskog drona ovog juna. Njegova posljednja odluka da dozvoli Turskoj da napadne kurdske snage, koji su bili saveznici SAD-a i odgovorni za pobjedu nad ISIL-om na sjeveroistoku Sirije, također je signal Saudijcima kako saveznici nisu imuni na Trumpovu ćudljivu vanjsku politiku. Saudijski lideri ne mogu ignorirati oklijevanje predsjednika SAD-a da napadne Iran i njegovu izdaju saveznika samo zato jer je pristao poslati dodatne američke trupe u Saudijsku Arabiju.

Iran ne može ostati izgnanik

Uprkos prkosnoj retorici koja dolazi od njenih lidera i institucija, Islamska Republika je također zainteresirana za zbližavanje sa Saudijskom Arabijom. Teheran razumije kako ne može ostati van granica regionalnih i međunarodnih sistema. Također shvata kako treba praviti kompromise – i u regiji, i van nje – kako bi došao do neophodnih rješenja. Sigurno je potpisivanje Zajedničkog sveobuhvatnog plana djelovanja 2015. godine signalizirao njegovu spremnost da ispuni očekivanja međunarodne zajednice ako to pomaže pri očuvanju nacionalnog ponosa i interesa te izbjegavanju razarajućih sankcija.

Međutim, na regionalnom frontu, iranska upornost da se miješa u domaće poslove arapskih država nastavlja otežavati njegove dobre odnose sa susjedima. Zasigurno da nijedna druga sila nije mogla osigurati vrstu utjecaja koji Iran ima u Iraku i Libanu. U međuvremenu su jemenski Husi postali bliži Iranu nego ikada prije i imali su koristi od iranske tehnologije u proizvodnji oružja koje je korišteno protiv Saudijske Arabije proteklih nekoliko godina. No, uloga Irana u ratu u Siriji je najjasniji primjer ambicioznosti zbog koje je nemoguće Teheranu da se pridruži aktuelnoj raspodjeli moći, gdje predvodi Saudijska Arabija. Ovo je posljednji važni dio iranske regionalne politike koji je u središtu ogorčenog odnosa sa Saudijskom Arabijom i tu ove dvije strane možda neće moći naći kompromis.

Iranski zvaničnici već neko vrijeme ističu želju da se Iran smatra normalnim dijelom regionalnog podsistema, noseći neke odgovornosti i dijeleći zajedničke koristi. U nedavnom tekstu je iranski šef diplomatije Mohammed Javad Zarif ponovo istakao stav Islamske Republike kako je “sigurnost regije zajednička odgovornost” i kako su “ili svi sigurni, ili svi su bez sigurnosti”. Niko ne može naći mnogo spornih stvari u Zarifovim izjavama, no takve riječi mogu dobiti značenje i dovesti do značajne promjene ako Iran poduzme konkretne korake da pokaže kako je spreman poštivati suverenitet arapskih država i, zauzvrat, ako arapske države pristanu tretirati Iran kao jednakog učesnika regionalnih poslova.

Šta slijedi: Mir ili rat?

U trenutnoj atmosferi nesigurnosti i nepovjerenja, teško je tačno pretpostaviti šta se će se dešavati u saudijsko-iranskom odnosima. No, i Rijad i Teheran su nedavno govorili o opasnosti eskalacije i iskazali želju za kompromisom, koji bi omogućio dvjema regionalnim silama da imaju miran suživot. Ovo, iznad svega drugog, pokazuje stvarnu mogućnost održivog mira u Zaljevu. Prijateljske, ali neutralne, treće strane također mogu pomoći pri pronalasku načina za premoštavanje razlika koje su branile bliže odnose između dvije, vjerovatno, najznačajnije države muslimanskog svijeta.

No, jedno je sigurno: mirni suživot može postojati samo ako Teheran umanji svoje miješanje u poslove arapskih država i Rijad prihvati to da i Iran ima pravo govora u regionalnim stvarima. Iran, također, ne treba očekivati da mu se dopusti da i dalje kontrolira sudbinama Iraka i Libana kroz filijale i milicije, ili da nastavi podržavati Huse u njihovim napadima na legitimne jemenske vlasti. Također treba shvatiti kako se ne može vratiti u regionalni sistem dok podržava nasilnički režim sirijskog lidera Bashara al-Assada.

Recipročno, Saudijska Arabija mora razumjeti kako je Iran u regiji i kako ne može biti jednostavno isključen iz razvoja regije. Očita spremnost i Irana i Saudijske Arabije za de-eskalaciju situacije nakon napada 11. oktobra na iranski tanker možda je najznačajniji signal do sada da su dva regionalna rivala konačno spremna za zbližavanje. Suživot u miru, međutim, težak je i traži spremnost na razgovore i kompromise. Ako ijedna strana pokaže oklijevanje u promjeni svojih stavova, regija će i dalje nastaviti živjeti s mogućnošću rata, prema kojem bi svi raniji izgledali minorno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera English