Oglasi

Revizionizam u Njemačkoj ne prolazi, na Balkanu mu baš dobro ide

Neodvojivi su u Njemačkoj sjećanje na civilne žrtve i promišljanje o svim zločinima nacističkog režima Adolfa Hitlera.
Stanovnici Dresdena odajući počast svim stradalima u bombardiranju saveznika, odmah i osude nacistički režimEPA

Dok se u Hrvatskoj, Srbiji, ali i drugdje na Balkanu još vode bitke iz prošlosti, ne samo one iz sukoba 1991 – 1995, nego i one iz rata 1941 – 1945, pa ponekad i one iz prvog velikog krvoprolića 20. stoljeća, iz Njemačke dolaze posve drugačije priče. Na pokušaj svakog povijesnog revizionizma pojedinaca, skupina, stranaka (uglavnom desno orijentiranih) odmah reagiraju pojedinci, skupine, stranke i odbace takve pokušaje. Uostalom, i zakonom je zabranjeno veličanje zla koje je donijelo toliko smrti, progona, nesreće i drugim europskim narodima, ali i njemačkom narodu.

Kao zanimljivu, ali vrlo očitu reakciju na pokušaje povijesnog revizionizma Srećko Matić, novinar Deutsche Wellea ovih je dana na Twitteru naveo primjer gradonačelnika Dresdena, Dirka Hilberta koji je svojedobno rekao da, iako su u bombardiranju 1945. godine (tri mjeseca pred kraj rata) stradali civili to nije bio nevin grad i on ne smije postati simbol mita o nevinoj njemačkoj žrtvi. Ipak, stanovnici Dresdena odaju počast svim stradalima te kobne veljače, ali i odmah osude nacistički režim.

Parafrazirajući Hilberta, Matić navodi kako je u takvim okolnostima sastavni dio sjećanja na civilne žrtve i promišljanje o svim zločinima nacističkog režima Adolfa Hitlera – i da je to neodvojivo jedno od drugog.

Nema garancije protiv zla

Boris Buden navodi kako je Njemačka „još uvijek, iako sve manje, sposobna politički suprotstaviti se revizionizmu koji je zapravo na velika vrata već ušao u njemački parlament“. No i navodi kako je tu riječ „o učinkovitom političkom otporu u uvjetima relativno stabilne ekonomije jedne od najrazvijenijih zemalja suvremenog svijeta“.

„Dakle, nije riječ ni o kakvoj superiornoj kulturi, uzvišenom stanju svijesti, naučenim lekcijama iz prošlosti, itd. Ništa od toga nije garancija protiv zla. Još je šezdesetih Alexandar Kluge intervjuirao na ulici ljude pitajući ih misle li da je Njemačka cijepljena protiv fašizma. Odgovori nisu bili važni. Samo pitanje je retorički impliciralo da toga nema, da se ne može biti cijepljen protiv fašizma i rata. Ni onda, ni danas. Ni u Njemačkoj, ni kod nas“, zaključuje Buden.

U Njemačkoj rijetkima danas pada na pamet podignuti desnu ruku i pozdraviti sa „Sieg Heil“, a kod „nas“ (u Hrvatskoj) se ne mogu „dogovoriti“ je li „za dom – spremni“ ustaški pozdrav ili se jasno ograditi (u Srbiji) od četničkog pokreta kao fašističkog, usmjerenog protiv susjeda, ali i svog naroda. I da su i jedni i drugi, i ustaše i četnici, bili sluge okupatora.

U poslijeratnoj Njemačkoj je bilo drugačije

Sugovornici Al Jazeere kažu kako se narodi ne mogu uspoređivati, niti ima boljih ili lošijih naroda, nego se radi o „različitim povijesnim iskustvima, različitim političkim i ekonomskim uvjetima“.

„Nije isto biti na dobroj strani kapitalizma, zaposjesti njegov centar u kojem se akumulirala silna politička moć koja je u stanju vlastite ekonomske interese nametati drugima, često na njihovu štetu, ili biti na onoj lošoj strani, gdje cikličke krize svaki korak naprijed pretvaraju u dva nazad, gdje akumulacija kapitala funkcionira samo kao kriminalna uzurpacija, gdje privatizacija i klasno raslojavanje koje ona sobom nosi konstanto reproduciraju opću socijalnu i kulturnu regresiju, gdje društveni odnosi sve više poprimaju feudalni karakter“, ukazuje filozof Boris Buden.

I antropologinja Svetlana Slapšak govori u istom smjeru navodeći kako je u njemačkom slučaju riječ „o drugačijem, privilegovanom tretmanu koji je Zapadna Nemačka imala u posleratnom periodu“.

Ista agenda ekstremne desnice

U Njemačkoj su sve politički snažnije krajnje i ekstremno desne opcije koje relativiziraju nacističke zločine. I svi oni gaje ili pokušavaju gajiti dobre veze sa sličnima na Balkanu koji, također, relativiziraju zločine i rehabilitiraju zločince, odnosno one koji su bili sluge onih iz nacističke Njemačke. Stoga se postavlja pitanje kako je moguće da oni, koji bi se zapravo trebali mrziti, imaju toliko puno zajedničkoga?

Zoran Petakov odgovara kako „svi ekstremni desničari imaju istu agendu, a to je tzv. Evropa nacija, odnosno vraćanje u svoj nacionalistički tor, zatim zajednički rasizam prema migrantima i na kraju borba protiv svega što je progresivno i što ugrožava poredak“. „Ekstremna desnica je uvek bila poslednja linija odbrane kapitalističkog sistema. Oni će se lako dogovoriti oko pitanja migranata ili ukidanja EU, a ostala pitanja se neće postavljati. Tako da se sukobljeni nacionalizmi i teritorijalne pretenzije jednih prema drugima ne pominju i nisu predmet rasprave, jer je za njih važnije sačuvati Evropu od migranata, nego insistirati na takvim pitanjima koja bi dovela do sukoba. Levica se bavi suštinskim problemima dovodeći ovakav sistem u pitanje. Desnica je savršeno uklopljena u kapitalizam i njegov je čuvar. Zato im je lakše da se organizuju, a i sistem ih  ne napada nego ih apsorbuje što je, kao što vidimo na primerima Mađarske, Poljske ili Italije, veoma opasno i dovodi do fašizacije društva“, kaže.

„Dok je u DDR-u prevladavala zvanična antifašistička mitologija bez ulaganja u maštu i raznolikost, u Zapadnoj Nemačkoj je školski sistem od '60-ih godina 20. veka negovao preispitivanje prošlosti: to je bilo u doba industrijskog i potrošačkog buma, poduprtog ogromnim zapadnim, posebno američkim ulaganjem. Lakše se je opredeljivati ako imaš sve što ti treba… Mnogi su upravo to kritikovali, kao pobunjeničke grupe, studenti, revolucionarne grupe. Da li je to uopšte prodrlo u narod, u niži srednji sloj i u radništvo, veliko je pitanje. Toliko je nacističkih zločinaca mirno dočekalo starost i smrt u slobodi. Nema smisla govoriti o posebnim kvalitetima nemačkog naroda i države, reč je o hladnoratovskoj politici, i naravno sporadičnom otporu inteligencije“, smatra Slapšak.

Denacifikacija u obrazovnom sistemu

Činjenica ipak jeste da se danas, čim na ulice izađu pripadnici ekstremno desnih stranaka, pa i oni koji gaje neonacizam, na drugoj strani barikada nađu njihovi protivnici stavljajući im jasno do znanja da njihove aktivnosti ne prolaze neopaženo i da će izazvati reakcije. Isto tako, svijest o zločinima nacizma je vrlo visoka. Međutim, primjećuje ljevičarski aktivist Zoran Petakov, „to ima više veze sa istorijom Nemačke posle rata“.

„U Zapadnoj Nemačkoj je u obrazovni sistem uvedena denacifikacija. Ipak trebalo je da prođe skoro četvrt veka da bi ona dala rezultate. Deca koja su prošla kroz taj proces počela su da postavljaju pitanja što je dovelo do događaja iz 1968. Tek posle tog procesa kad su šezdesetosmaši ušli u institucije, Nemačka se zaista suočila sa nacističkim zločinima i zato danas postoji tako organizovani otpor ekstremnoj desnici“, konstatira.

Kad je u pitanju spomenuti Dresden, koji su saveznici sravnili sa zemljom (uostalom, kao i dobar dio drugih njemačkih gradova) pred kraj rata, Petakov podsjeća kako je taj povijesni grad (obnovljen u potpunosti tek nakon njemačkog ujedinjenja) danas „mesto  hodočašća za nemačke i ostale neonaciste bez obzira što to gradonačelnik Hilbert osuđuje“. Navodi i kako su Dresden, ali i savezna država Saksonija „najveće uporište neonacista i ekstremne desnice, a tu je nastala i Pegida, dok su AfD i NPD uvek imali veliki broj glasova“. No, i primjećuje kako je „gradonačelnik Dresdena predstavnik zvanične politike Nemačke čija politika jeste osuda svih pokušaja relativizacije nacizma i rehabilitacije zločina što ne znači da u praksi ne postoji relativizacija holokausta i nacističkih zločina iako je to zakonom zabranjeno“.

Novoproizvedena regresija

Ako priču prebaci na slučaj balkanskih država, konstatira da „kod nas ne postoji nikakvo suočavanje sa zločinima – bilo onim iz Drugog svetskog rata ili iz ratova devedesetih, a umesto toga postoji veronauka i falsifikovanje bliže i dalje prošlosti“.

Kako je izostavljena NOB

Boris Buden podsjeća na činjenicu da Rezolucijom o totalitarizmima koju je Europski parlament usvojio prije 10 godina, „nema mjesta iskustvu i naslijeđu naše narodnooslobodilačke borbe“.

„U tom smislu, za nas, ona već jest revizionistička, a što dobro znaju naši lokalni revizionisti koji kao papagaji ponavljaju onu frazu o 'dva totalitarizma'. U noći u kojoj su sve krave crne, oni su nepobjedivi. I ne može im nauditi nikakva 'kultura sjećanja', nikakvo 'suočavanje s prošlošću' ili bolje 'ovladavanje prošlošću' – sve debele fraze njemačke liberalne ideologije“, ukazuje.

„Nacionalizam je svuda državna ideologija. Četnici su državno proglašeni antifašisti, a ne kolaboracionisti; ustaše su 'Hrvati koji su stradali od komunizma', a ne fašistički zločinci. Klasa na vlasti živi od toga što kroz obrazovni sistem i javnu sferu reprodukuje mržnju prema susedima sa kojima smo kulturno jezički najbliži i delimo zajedničku prošlost. Zato će kod nas proći još dugo vremena dok unuci ne upitaju 'Deda šta si radio za vreme rata u SFRJ?'“, smatra Petakov.

No, Buden će primijetiti kako „naša sveopća regresija nije nikakav zaostatak iz prošlosti nego je novoproizvedena, zapravo rezultat konačne europeizacije i westernizacije naših krajeva“.

„U nas se nisu oformile nikakve nacionalne buržoazije koje bi uspostavile svoju političku vlast, garantirajući nekakav stabilni razvitak. Umjesto njih dobili smo lokalne kompradorske elite koje garantiraju i reproduciraju naš vazalni odnos prema globalnim institucijama ekonomske i političke moći, pri čemu ne mislim samo na Zapad, NATO ili Njemačku, nego i na ruski oligarhijski ili onaj petrodolarski arapski kapital. Upravo u tome ove naše elite vjerno slijede stope svojih prethodnika, kvislinških elita iz Drugog svjetskog rata koje sve odreda bile vazali europskog nacifašizma“, kaže Buden.

Prema mišljenju Slapšak, u novim državama na balkanskim prostorima građanska svijest je najviše ugrožena. Smatra da je ta ugroza uzrokovana „zbog bede i zbog nacifašističkih režima koji se ostvaruju“. „Istorijski revizionizam je tu nužno primitivno sredstvo, koje uništava sećanje, nauku i kulturu. Zato su to najbolja sredstva za borbu protiv nacifašizma u doba mira. Posle, ako ne uspe borba u sećanju, nauci i kulturi, sredstva su poznata“, zaključuje Slapšak.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.