Revizija historije Josipovićevog savjetnika

Dejan Jović je vlasnik četiri akademska zvanja sa četiri različita sveučilišta (boellstiftung / Flickr)

Piše: Damir Petranović

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović ima široku dušu, a bogme i širok izbor savjetnika. Na Pantovčaku, u Titovoj/ Tuđmanovoj vili, koju je osvojio na izborima prije četiri godine, u hladu stoljetnih borova i među srnama, paunima i magarcima koji slobodno šeću idiličnim kompleksom, smjestilo se zbilja šaroliko društvo.

Tu je, recimo, Saša Perković, predsjednikov savjetnik za – narodski rečeno – špijunska pitanja. On je pun iskustva i po vlastitim referencama (savjetovao je prethodnog predsjednika Stjepana Mesića), ali i po obiteljskoj liniji – otac mu je, naime, čuveni Josip Perković, bivši udbaš, zbog kojeg je hrvatska Vlada zaratila s Europskom unijom, tvrdoglavo ga odbijajući izručiti zbog optužnice za ubojstvo u Njemačkoj.

U Predsjedničkim dvorima našlo se mjesta za širok raspon kadrova, među ostalim i za rashodovane novinare-prvoborce, te zaslužne aktiviste iz doba borbe za demokraciju u Hrvatskoj krajem devedesetih.

Ili stanoviti Stephen Nikola Bartulica, predsjednički “povjerenik za vjerske zajednice”: njega je Josipović uzeo kako bi uz sebe imao nekoga različitog svjetonazora, kako je sam objasnio angažman neskrivenog člana ultrakatoličke i ultrakonzervativne organizacije Opus Dei. Predsjednik, koliko je poznato, dosad nije poslušao ama baš nijedan savjet svog povjerenika, koji o gotovo svim ideološko-religioznim temama zbilja razmišlja dijametralno suprotno. I ne ustručava se o toj temi javno se izjasniti u intervjuima i nastupima, koji se zgodno poklapaju sa svakom većom konzervativnom akcijom u državi, od uvođenja zdravstvenog odgoja u škole do referenduma o definiciji braka.

Uglavnom, u Predsjedničkim dvorima se našlo mjesta za širok raspon kadrova, među ostalim i za rashodovane novinare-prvoborce, te zaslužne aktiviste iz doba borbe za demokraciju u Hrvatskoj krajem devedesetih, no tu je još jedan zanimljiv lik. “Glavni analitičar Ureda predsjednika”, osoba koja za Josipovića priprema brifinge na temelju analize medija i pomaže profiliranju njegove politike. Ukratko, rekli bismo opet po narodski, čovjek iz sjene i siva eminencija.

‘Engleski čovjek’

Dejan Jović ponosni je vlasnik četiri akademska zvanja s četiri različita sveučilišta (diplomirao u Zagrebu, magistrirao u Ljubljani i u Manchesteru, doktorirao na School of Economics u Londonu), a po političkom uvjerenju je – da, zašto bismo se lagali – Jugoslaven. Onako kako se to obično tumači u Hrvatskoj, dakle, definitivno ne drži ruku na srcu za vrijeme intoniranja Lijepe naše i jako je zainteresiran za “region” – što je uobičajeni podrugljivi izraz koji se u ovoj državi koristi kada se za nekoga želi kazati da od jutra do mraka razmišlja o regiji. Zbog moćne pozicije u Josipovićevom uredu nedavno je u izboru jednih beogradskih novina proglašen desetim najmoćnijim Srbinom na svijetu.

Jović u javnosti najčešće istupa sa znanstvenih pozicija: uostalom, čovjek je politolog i cijelog života bavi se strukom, radi i kao profesor, a pored svega je i konzultant britanske Ekonomsko-obavještajne agencije. U Hrvatskoj, zemlji često preopterećenoj teorijama zavjere i konstruiranjem bjelosvjetskih zavjera, rekli bi jednostavno da je “engleski čovjek”. Kao što se za jednog šefa hrvatskih obavještajnih službi često kaže da je “američki”, valjda jer čovjek ima dvostruko državljanstvo.

Zbog moćne pozicije u Josipovićevom uredu Jović je nedavno u izboru jednih beogradskih novina proglašen desetim najmoćnijim Srbinom na svijetu.

Uglavnom, jednog od kreatora hrvatske predsjedničke politike javnost će zapamtiti po kolumnama koje je još davno objavljivao u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji, u kojima je objašnjavao pogodnosti približavanja zapadnoj civilizaciji, ali i po intervjuu istom listu 2009. godine, u kojemu se neskriveno i žestoko zalagao da Hrvatska s ulaskom u Europsku uniju pričeka na Srbiju i ostatak Balkana. Jer, kazao je, to bi dovelo do ravnopravnost među državama, bez obzira na “očekivanja stanovništva i političara u zemljama koje su više europeizirane od drugih”. Kako znamo, scenarij se nije ostvario. Može biti da Josipović ni ovog savjetnika nije baš revno slušao.

Javnost u Srbiji će se Jovića možda sjetiti po kolumnama na jednom internetskom portalu, gdje je lamentirao o razlozima raspada Jugoslavije – kojeg je, kao i u svojim knjigama, mahom označio kao umjetni, skoro pa nepotreban proces. Sjetit će ga se i po tvrdnji da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička i projugoslavenska pokreta, partizanski i četnički, što je nekima u toj državi naljepša glazba za uši.

Žestoko pismo Josipoviću

A upoznali su ga evo i u Bosni i Hercegovini. Točnije, u dijaspori: Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike i nekoliko udruženja žrtava poslali su žestoko pismo Josipoviću, u kojemu tvrde da njegov glavni savjetnik negira genocid nad Bošnjacima i relativizira krivnju velikosrpske politike za rat u bivšoj Jugoslaviji. Povod je nekoliko mjeseci stara Jovićeva stručna recenzija knjige profesora Davida Gibbsa, u kojoj su, ukratko i navodno, Srbi žrtve zapadnih sila, genocid u Srebrenici se nije dogodio, a Vlada u Sarajevu je granatirala vlastite gradove kako bi za to opet optužila Srbe.

Joviću je bitno da ‘postoji protuteža i izazov jednoj interpretaciji uzroka i tijeka rata u nekadašnjoj Jugoslaviji, koja je bliža takozvanoj hrvatskoj, službenoj interpretaciji rata’.

U samoj recenziji ti detalji, ipak, nisu spomenuti, ali je za Josipovićevog savjetnika Gibbsova knjiga “ozbiljna, uvjerljivo argumentirana i dobro napisana studija” – prije svega o razlozima američke intervencije u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. I sve se vrti oko toga, globalnih razračunavanja Amerike i Njemačke, odnosno Europe, preko nejakih balkanskih leđa i desetaka tisuća leševa. Zašto vanjske intervencije nije bilo ranije, kako su Amerikanci ponizili Europu i, usput, zaštitili svoje ekonomske, političke i sigurnosne interese – to je bit Jovićevog znanstvenog angažmana u ovom slučaju.

Neki će mu zamjeriti, recimo, rečenicu u kojoj “Gibbsova knjiga predstavlja izvrstan, originalan i uvjerljiv argument, koji relativizira dosadašnje interpretacije i postavlja im alternativu”. A on će onda objasniti da mu je, kao znanstveniku, bitno da “postoji protuteža i izazov jednoj interpretaciji uzroka i tijeka rata u nekadašnjoj Jugoslaviji, koja je bliža takozvanoj hrvatskoj, službenoj interpretaciji rata”.

Vježbanje moždanih vijuga

Nema što, sve za znanost: mani knjigu koja ne pridonosi diskusiji, a ako kažeš da je odlična – ne znači da se slažeš sa svime što je u njoj napisano. I eto ti elegantnog izlaza iz neugodne situacije, dok ćeš bošnjačkim udruženjima kulturno poručiti da valjda ne razumiju znanost, jer bi, umjesto pisma šefu na Pantovčaku i javne polemike, svoju reakciju trebali objaviti u akademskim krugovima. Dakle, u kakvom znanstvenom časopisu.

A on sam će u jednim hrvatskim novinama bliskim vlasti, ipak, objasniti da ga je, ustvari, napao znanstvenik Attila Hoare i to zato što je blizak s Robinom Harrisom, bivšim savjetnikom Margaret Thatcher, a ovoga su, pak, angažirali Tomislav Karamarko i Hrvatska demokratska zajednica, pa bi sve to skupa trebalo biti samo maštoviti uvod u obračun na skorim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj.

Mani knjigu koja ne pridonosi diskusiji, a ako kažeš da je odlična – ne znači da se slažeš sa svime što je u njoj napisano.

Tako, dakle, stoje stvari u europskoj Hrvatskoj: dok se javnost zabavlja temama koje mahom imaju tendenciju ulaska u spavaće sobe građana, u visokoj politici kampanja se vodi skrovitim i zakučastim puteljcima preko Londona, Amerike i Srebrenice. Predsjednikov glavni savjetnik žudi za kakvim mišljenjem suprotnim službenoj interpretaciji nedavnog rata, čisto da bi kao znanstvenik vježbao moždane vijuge, a sam predsjednik nema potrebu o tome progovoriti. Hrvatskoj javnosti, uostalom, puno je važnija tema operacija njegovih očiju i pitanje je li u bolnicu došao mimo reda i pravila, važnija od tamo nekih tajnovitih i neobičnih ljudi s Pantovčaka i njihovih – pa, recimo to tako – kontroverznih stajališta.

Jer, Jović je tek jedan od savjetnika i povjerenika čije savjete predsjednik Hrvatske možda i sasluša, ali rijetko kada posluša.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera